Simbol otpora Vučićevom režimu, Mila Pajić vratila se u Novi Sad nakon dvadeset mjeseci političkog egzila. Nakon dugog perioda neizvjesnosti, privremenih adresa i života izvan vlastite zemlje, ponovo je kod kuće. Umjesto očekivane solidarnosti s mladom aktivisticom i njenim saborcima iz grupe STAV, njen povratak ponovo otvara pitanje političke podobnosti, ideoloških razlika i odnosa prema prošlosti Srbije.
Piše: Dragan BURSAĆ Plenum
Jer Mila Pajić i njeni prijatelji nisu se zalagali samo za odlazak Aleksandra Vučića i njegovog SNS-a. Njihov zahtjev bio je mnogo širi: Srbija koja će se suočiti s vlastitom prošlošću i raskinuti s nacionalističkim naslijeđem devedesetih.
To se, pokazuje se, ispostavlja kao mnogo zahtjevniji zadatak od smjene jednog autoritarnog predsjednika.
U intervjuima za N1 i novosadski portal 021, objavljenim 16. novembra, Mila je govorila o progonu, odlasku iz zemlje, životu u Sloveniji, prijateljima koji su završili u pritvoru i izbornoj pobjedi koju je morala pratiti iz inostranstva. Dvadeset mjeseci njenog života obilježili su politički pritisci i neizvjesnost, a postupak protiv nje okončan je predsjedničkim pomilovanjem, bez sudskog raspleta u kojem bi mogla osporiti optužbe.
Paradoks je utoliko veći što je pomilovanje došlo od predsjednika čiji je politički aparat prethodno progonio ove aktiviste. Istovremeno su pomilovane i pojedine osobe optužene za napade na studente.
Mladi iz STAV-a odbili su takvu vrstu milosti, poručujući da sloboda nije nešto što im vlast može pokloniti jer im je oduvijek pripadala.
U toj poruci nalazi se suštinska razlika između političke poslušnosti i građanske slobode.
## Generacija koja se pobunila prije masovnog otpora
Grupa STAV – Studenti protiv autoritarne vlasti – počela je javno djelovati 1. februara 2024. godine, mnogo prije pada nadstrešnice na novosadskoj željezničkoj stanici i masovnog studentskog pokreta koji je uslijedio. Dok se otpor Vučićevoj vlasti još nije pretvorio u široku društvenu pobunu, ovi mladi ljudi već su organizirali akcije, ukazivali na nepravilnosti na fakultetima, branili autonomiju univerziteta i suprotstavljali se napadima na profesora Dinka Gruhonjića.
U martu 2024. grupa je imala oko stotinu članova. Nekoliko mjeseci kasnije, 23. septembra, Mila Pajić i njen kolega Srđan Đurić povrijeđeni su tokom sukoba ispred novosadskog Rektorata. Prema tadašnjim izvještajima, napadači su koristili i eksplozivnu napravu.
Među ljudima koji su se našli na udaru političkih pritisaka bili su Mila Pajić, Doroteja Antić, Branislav Đorđević, Lazar Dinić, Jovan Dražić, Anja Pitulić i Dejan Bagarić. Njihov aktivizam počeo je u vrijeme kada je Vučićeva vlast još djelovala gotovo nedodirljivo.
Imao sam priliku upoznati ove mlade ljude u Dubrovniku. Razgovarati s njima, družiti se i neposredno vidjeti njihovu obrazovanost, hrabrost i političku uvjerenost. Zbog toga mi je posebno teško gledati pokušaje da se njihov angažman predstavi kao zavjera, politička manipulacija ili služenje interesima nekog drugog.
U martu 2025. godine, dok je šest aktivista STAV-a boravilo u Dubrovniku na ranije dogovorenom festivalu ljudskih prava, u Srbiji je uhapšeno šest njihovih saboraca iz STAV-a i Pokreta slobodnih građana. Prisluškivani razgovor emitiran je na televizijama s nacionalnom frekvencijom, uz optužbe da su pripremali nasilnu promjenu ustavnog uređenja. Dio aktivista završio je u zatvoru ili kućnom pritvoru, dok su drugi bili primorani napustiti zemlju.
Upravo je takav odnos prema političkim neistomišljenicima obilježio posljednje godine Vučićeve vlasti: kriminalizacija aktivizma, javno etiketiranje i korištenje institucija kao sredstva političkog pritiska.
## Može li Srbija odbaciti Vučića, a sačuvati njegovu ideologiju?
Ovdje se otvara mnogo važnije pitanje od sudbine jedne studentske grupe. Zašto dio javnosti toliko uznemirava mogućnost da se politička promjena u Srbiji poveže s antifašizmom, ljudskim pravima i odgovornošću za ratove devedesetih?
U Srbiji je moguće biti protiv Vučića zbog korupcije, kriminala, partijskog zapošljavanja, medijskog nasilja i urušavanja institucija, a istovremeno sačuvati gotovo netaknut ideološki okvir iz kojeg je njegova politika izrasla.
Moguće je zahtijevati odgovornost za tragediju u Novom Sadu, a izbjegavati razgovor o Sarajevu, Srebrenici, Vukovaru i Kosovu. Moguće je tražiti evropske standarde života, a istovremeno relativizirati rusku imperijalnu politiku. Moguće je zahtijevati nezavisno pravosuđe, ali odbijati suočavanje s mitologijom nacionalne nevinosti.
Upravo tu počinje najteži ispit postvučićevske Srbije.
Jedni su protiv Vučića zato što je korumpiran i autoritaran. Drugi odbacuju i političku ideologiju čiji je on nasljednik, ideologiju koja je devedesetih opravdavala agresiju, etničko čišćenje i genocid. Ta razlika nije nevažna. Ona određuje hoće li politička promjena biti samo smjena vlasti ili početak dubljeg društvenog i vrijednosnog preobražaja.
Vučić može biti smijenjen zbog korupcije, a da se sačuva gotovo čitav nacionalistički inventar devedesetih. Državna pljačka može biti osuđena, dok se ratna pljačka i zločini relativiziraju. Moguće je zahtijevati pravdu za žrtve korupcije, a istovremeno izbjegavati odgovornost za hiljade žrtava ratnih politika.
To je granica koju demokratska Srbija mora preći ako želi istinsku promjenu. Mila Pajić i njeni saborci pripadaju generaciji koja je otvorila prostor za takvo suočavanje. Njihova politička važnost ne zavisi od toga slažu li se svi s njihovim stavovima, nego od prava da se za njih zalažu bez progona i zastrašivanja.
## Kada vlastita država postane izvor straha
Mila i njeni saborci nisu bili izloženi samo političkim optužbama i medijskim kampanjama. U novembru 2024. godine Mila i Doroteja Antić presretnute su na ulici u Novom Sadu. Prema njihovim svjedočenjima, muškarci u crnom odveli su ih vozilom na ispitivanje, a prethodno im nisu pokazali službene legitimacije.
U martu 2025. Mila je javno govorila i o incidentu u kojem ju je novosadski taksista izbacio iz vozila, predstavljajući se kao jedan od osnivača Narodnih patrola.
To je svakodnevica političkog progona: ne znati ko vas prati, ko vas može zaustaviti, ko će vas javno označiti kao neprijatelja države i hoće li se institucije staviti u vašu zaštitu ili protiv vas.
Posebno je porazno što su se od ovih aktivista ograđivali i pojedini dijelovi šireg studentskog pokreta. U osvrtu na dvije godine rada, objavljenom u februaru 2026, STAV je naveo da razumije strah drugih studenata od propagandnih napada, ali je istovremeno ukazao na vlastito iskustvo izolacije.
To je jedna od najtežih dimenzija njihove priče: ljudi koji su među prvima pružili otpor ostali su usamljeni upravo onda kada im je solidarnost bila najpotrebnija.
## Smjena vlasti nije isto što i promjena društva
Izborna pobjeda Studentske liste i osvajanje 140 poslaničkih mandata predstavljaju veliki politički preokret. Međutim, parlamentarna većina sama po sebi ne rješava naslijeđe nacionalizma, ratova, političkih službi i institucija naviknutih na poslušnost.
Zato će odnos prema Mili Pajić i grupi STAV biti važan pokazatelj demokratske kulture koja se tek treba izgraditi.
Niko od ovih mladih ljudi ne mora biti proglašen nepogrešivim. Niko ne mora prihvatiti svaki njihov politički stav. Ali njihovo pravo na političko djelovanje, sigurnost, pravdu i život bez progona ne bi smjelo biti predmet bilo kakvog političkog pregovaranja.
Sjećat ću se mladih ljudi koje sam upoznao u Dubrovniku, njihovih razgovora, hrabrosti i uvjerenja da Srbija može biti drugačija. Imali su snage suprotstaviti se vlasti u vrijeme kada je većina vjerovala da je takav otpor uzaludan.
Srbija im duguje mnogo više od formalnog dopuštenja da se vrate kući. Duguje im istinu o tome šta im je učinjeno, utvrđivanje odgovornosti i garancije da se politički progon neće ponoviti.
Pitanje zašto Srbija odbacuje upravo one koji traže njenu najdublju promjenu ostaje neugodno, ali neizbježno. Srbija nije jedinstven politički i ideološki prostor. U njoj postoje ljudi koji su Milu dočekali raširenih ruku, ali i oni koji je vrijeđaju, osporavaju njen aktivizam ili još uvijek odbijaju razumjeti šta se dogodilo.
Između tih različitih Srbija odlučivat će se stvarni domet političke promjene.
Hoće li se ona završiti smjenom vlasti ili će otvoriti i mnogo bolnije pitanje: kako je država decenijama opravdavala nasilje nad drugima, a onda ga počela prepoznavati tek kada je stiglo pred njena vlastita vrata?
Ako Srbija osudi Vučića zbog korupcije, a nastavi šutjeti o ideologiji koja je iza sebe ostavila masovne grobnice, promijenit će vlast, ali će sačuvati najteži dio vlastite političke bolesti.
Mila Pajić vratila se u Novi Sad.
Srbija tek treba pokazati je li spremna vratiti se sebi.
DRAGAN BURSAĆ: Crnogorci zaustavljeni, Vučićevi jurišnici dobrodošli



