Kažu da je Estonija, đe trenutno živim, prva država koja je uspješno prošla kroz tzv. „tranziciju“ neoliberalnog kapitalizma. Standard se poboljšao, a ljudi svoju realnost provode između finskog i post-sovjetskog „sna“. Građanski sloj društva je uronjen u iskustvo brzog, naizgled komotnog, života koji podsjeća na stihove pjesme „Fitter Happier“, kritike emotivne otuđenosti, produktivnosti i anksioznosti modernog života. Akademski prekarijat, poput mene, turistički prolazi kroz te liminalne prostore srednjeklasnog života koji poput Tolstojevih srećnih porodica – svi liče jedni na druge. Kako na Baltiku, tako i na Mediteranu.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Ko uđe u univerzitetske kancelarije u kojima rade mlađi naučni saradnici i postdoktorandi, vidjeće prazne šolje ispijenih kafa, limenke energetskih pića, kofeinske vode, vitamine, a nerijetko i razne “ljekove” za produktivnost i fokus, poput ritalina i aderola.
Čitav naš život organizovan je oko efikasnosti. Budimo se, pijemo instant kafu, gotov-miks muslija zaspemo ovsenim mlijekom, i na putu do posla kupujemo zamrznuto povrće spremno za mikrotalasnu. Onda na poslu uz pomoć proklete vještačke inteligencije i promptova velikih jezičkih modela (large language models – LLM), sažimamo duge tekstove iz prošlog vijeka, i pretvaramo ih u lako svarljive diseminacije. U nastojanju da budemo produktivniji, mjerimo unos kalorija, količinu proteina koju unosimo, broj koraka koje napravimo tokom dana i broj sati koje spavamo. Sve je učinjeno kako više ne bismo bili toliko „besposleni“ i „lijeni“, već bolji šrafovi u (kapitalističkoj) mašini.
Kao što je Foucault pisao u svojim djelima o biopolitici, pojedinci postaju preduzetnici samih sebe, investicioni projekti koji teže stalnom unapređivanju i takmičenju s drugima. Od nas se očekuje da neprestano optimizujemo svoj “ljudski kapital” kako bismo postali brži radnici, brži učenici i brži potrošači. Traka za trčanje neprestano ubrzava. Ironija je, međutim, u tome što svi trče na svojoj traci odmah pored nas, s istom podešenom brzinom – i istim ubrzanjem. Kako se tempo kolektivno povećava, naš relativni položaj jedva da se mijenja. Jednostavno trošimo više energije da bismo ostali tamo đe smo već bili, samo iscrpljeniji, anksiozniji i s manje vremena koje nam zaista pripada.
Rijetko nastojimo da usporimo i obratimo pažnju na prirodne uslove i ritmove sopstvenog tijela. Ne tako davno, ljudi su pratili smjenu dana i noći, zime i ljeta, kišnih i sunčanih dana, sjetve i žetve… Sada se pretvaramo da to ne utiče na nas, jer nam nije dozvoljeno da mislimo i osjećamo drugačije. Recimo, poznato je da jugo, topao i vlažan vjetar, koji može trajati danima, izaziva bezvoljnost i tromost. Prema urbanim legendama, u nekadašnjoj Dubrovačkoj republici, optuženi su mogli da se pozovu na jugo kao na olakšavajuću okolnost za počinjene zločine, jer se vjerovalo da težak, vlažan vazduh slabi sposobnost donošenja odluka. Iako ne možemo sa sigurnošću znati je li ovo zaista bilo tako, priča pokazuje kako je čovječanstvo kroz istoriju odvajalo vrijeme da zastane pred prirodom i shvati što nam bioritmovi poručuju. Kao što možete zamisliti, jugo danas ne bi prošao kao razlog za skraćivanje radnog vremena, a kamoli kao izgovor za počinjeni zločin. Ljudi su se odvojili od prirodnih ciklusa i proglasili pobjedu sata. Važni su samo brojevi koji nam pokazuju “koje je vrijeme”. Iako je sat samo jedan način mjerenja vremena, a ne vrijeme kao takvo.
Svako ko je dodirnuo vrelu ringlu zna da ta sekunda nije djelovala tako kratko kao sekunda u kojoj je poljubio partnera ili partnerku pri rastanku. Ipak, u očima sata, trajanje je potpuno isto.
Apstraktni i otuđujući otkucaji sata postali su središnji dio ljudskog iskustva. Pratimo svaku sekundu svog dana uz beskrajne task liste, alarme i rasporede. Kako onda, u doba kada se samim vremenom upravlja više nego ikada, sve više ljudi govori da ima osjećaj da „vrijeme prolazi prebrzo“ i da ne mogu da ga sustignu?
Njemački sociolog Hartmut Rosa ovo je nazvao paradoksom društvenog ubrzanja (social acceleration). Iako bi tehnološke inovacije, u teoriji, trebalo da nam „uštede“ nešto vremena, one pokreću sve brže društvene promjene i ubrzavaju svakodnevni život. Efikasnost postignuta tehnološkim inovacijama često se gubi jer se pojedincima dodjeljuje više zadataka i od njih se očekuje da urade više, što dovodi do naglog povećanja obima posla.
Uzmimo za primjer jednu od tehnologija koje su sveprisutne u svakodnevici: elektronsku poštu. Uvođenje email-a trebalo je da nam ostavi više slobodnog vremena za odmor i druge aktivnosti. Na kraju krajeva, ne moramo da idemo u poštu, kupujemo koverte i markice, ispisujemo duge adrese i fizički šaljemo pisma. U praksi sada dnevno pišemo daleko više mejlova nego što su ljudi nekada pisali pisama mjesečno – čime veći dio dana posvećujemo nego ikada ranije. Isto važi i za nedavni bum vještačke inteligencije. Naravno, u kontekstu akademije, trebalo bi da bude lakše sažimati članke za pregled literature, pisati projektne prijave i sastavljati mejlove. Ali naš novi “prijatelj” zasnovan na mašinskom učenju neće nam uštedjeti vrijeme: donijeće nove zadatke, više pisanja i više sadržaja za analizu. Povežite to s prethodno pomenutom trakom za trčanje i viđećete da svi ostali trče na svojoj odmah pored vas, samo ovoga puta pri većoj brzini proizvodnje: generiši ili nestani. Ovog puta uz više ulaznih informacija, rezultata i stimulusa.
Istraživanja pokazuju da upravo velika gustina stimulusa dovodi do osjećaja da vrijeme prolazi brže. Što više informacija naš mozak obrađuje, to nam se čini da vrijeme brže teče. Uz pametne telefone i stalnu izloženost društvenim mrežama, porukama i obavještenjima o novostima, nije ni čudo što ljudi osjećaju da vremena uvijek fali. Čini se da stalna povezanost dijalektički vodi nepovezanosti: vrsti otuđenja u kojoj svijet djeluje sivo, sumorno i nedostižno, dok na isti način doživljavamo i sebe.
Pa, što je onda rješenje? Postoji li način da se pobjegne od ove tiranije sata?
Na individualnom nivou, poziv na usporavanje može djelovati jednostavno:
- ne radite više stvari istovremeno
- radite kraće, provodite se duže
- kuvajte bez podkasta u pozadini
- prošetajte slušajući ptice umjesto audio-knjiga
- prestanite da koristite vještačku inteligenciju da vam sažme deset dokumenata u nekoliko pasusa
- prestanite da skrolujete društvenim mrežama
- isključite obavještenja na WhatsAppu i Viberu
- provedite jedan dan neđeljno bez interneta
- prestanite da tretirate sebe kao robu koju treba prodati na LinkedInu
Međutim, ogromna većina onih koji bi se usudili na dezerterstvo bi brzo ispala iz tokova profesionalnog i društvenog života, koji zahtijevaju da se tempo ubrzanja održava. U najgorem slučaju, mogli bi čak izgubiti posao, krov nad glavom ili pristup osnovnim životnim namirnicama, poput hrane.
Usporavanje zato ne bi smjelo da ostane samo privilegija dezertiranja rezervisana za direktore, profesore više-srednje klase i velnes gurue, jer je problem strukturni. Ne možemo nastaviti da o njemu govorimo u „postpolitičkim“ okvirima individualne odgovornosti ili tehnokratskih rješenja. Ništa nam ne znače savjeti da treba naći online posao i preseliti se na Bali. Ta privilegija je rezervisana za vrlo usku grupu ljudi i nije primjenjiva na čitavo društvo.
Usporavanje treba da postane radikalan zahtjev koji direktno dovodi u pitanje kapitalistički ekonomski sistem, koji ljudski procvat izjednačava s neprestanim ubrzavanjem i beskonačnim rastom. Ne treba da tražimo manje istog (sporiju trku za manjim profitom), već da zamislimo potpuno drugačije društvo: zasnovano na solidarnosti, dubokoj demokratiji, jednakosti, i autonomiji. Cilj nije učiniti slona mršavijim, već pretvoriti slona u puža.
DUŠAN PAJOVIĆ: Od bračne afere do pada svjetske ekonomije, je li ovo zaista najbolji sistem?



