“Dobro došli u vazdušni prostor srpskog sveta, gdje se bezbjednosna procjena očigledno mijenja u zavisnosti od toga kakav pasoš nosite. Tako su Vučićevi stranački jurišnici mogli čarterom do Tivta, a crnogorski navijači, koji su krenuli da bodre svoju reprezentaciju na Kipru, ostali su u Beogradu. Navodno zbog alkohola. Kakva slučajnost!“
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
Crnogorski pasoš kao bezbjednosna prijetnja
Dakle, dočekali smo i to da nacionalna aviokompanija Srbije, Air Srbija, otkriva novu, do sada nepoznatu opasnost po međunarodni vazdušni saobraćaj. Crnogorce! I to naročito one koji putuju da bodre svoju fudbalsku reprezentaciju, nose crnogorske pasoše i, zamislite tog bezobrazluka, imaju namjeru da stignu na odredište za koje su uredno kupili avionske karte.
Za one koni ne znaju, ako ima takvih, dvadesetak crnogorskih navijača ostalo je na beogradskom aerodromu, nakon što im je uskraćeno ukrcavanje na let JU486 za Larnaku. Kapetan je, prema objašnjenju kompanije, donio odluku na osnovu, pazite sad, bezbjednosne procjene, jer su kod dijela putnika navodno primijećeni znaci moguće konzumacije alkohola.
Molim vas lijepo!
Alkohol! U avionu! U civilizaciji koja je, između ostalog, bukvalno izmislila aerodromske barove, duty-free prodavnice viskija i avionska kolica u avionu na kojima se uredno prodaju vino, pivo i žestoka pića, neko je procijenio da su Crnogorci potencijalna opasnost jer su možda nešto popili.
Pa da se čovjek zapita hoće li Air Srbija ubuduće ukinuti alkohol na svojim letovima, zatvoriti barove na aerodromu Nikola Tesla i uvesti obavezno alkotestiranje svakog putnika koji naruči čašu vina uz ručak.
Ili će se ta revolucionarna bezbjednosna mjera primjenjivati selektivno, prema državljanstvu, političkoj podobnosti i količini crnogorskog identiteta koju putnik unese u avion?
Jer upravo tu počinje ozbiljan problem.
Navijač Marko Blečić tvrdi da tokom putovanja iz Podgorice i trosatnog čekanja u Beogradu nije bilo nikakvih incidenata. Kaže da su tri ili četiri momka konzumirala alkohol, da su bili odvojeni od ostatka grupe, ali da je zabrana obuhvatila putnike s crnogorskim pasošima. Navijači su, prema njegovim riječima, čak predlagali alkotestiranje, ali je taj prijedlog odbijen.
Ako je to tačno, onda imamo mnogo ozbiljnije pitanje od toga ko je popio pivo ili vino na aerodromu.
Kako se od eventualne alkoholisanosti nekoliko pojedinaca stiglo do kolektivne zabrane ukrcavanja?
I zašto bi crnogorski pasoš bio zajednički imenitelj jedne bezbjednosne procjene?
Air Srbija ima pravo da zaštiti putnike i posadu, ne kažem. Kapetan ima pravo da odbije ukrcavanje osobe za koju procijeni da predstavlja stvarnu opasnost. Ali kompanija ima obavezu da objasni zbog čega je odluka pogodila čitavu grupu, ukoliko su tačni navodi da su među odbijenima bili i ljudi koji nisu pili, nisu pravili incidente i nisu ugrožavali nikoga.
Bez tog odgovora priča o bezbjednosti zvuči kao veoma jeftin izgovor.
Nego, ja bih se sad vratio na početak juna ove godine.
Kad lete Vučićevi jurišnici, bezbjednost spava
Prisjetimo se jednog drugog leta Air Srbije, jer sjećanje je veoma nezgodna stvar za režime i narode koji računaju na kolektivnu amneziju.
Trećeg juna ove godine avion Air Srbije, Embraer 195LR, registracije YU-ATC, na čarter-letu JU9010 dovezao je iz Beograda u Tivat grupu od 87 državljana Srbije, uoči samita Evropske unije i Zapadnog Balkana.
Crnogorska policija i Agencija za nacionalnu bezbjednost procijenile su da ta grupa predstavlja bezbjednosni rizik i vratile je u Beograd.
Prema tadašnjim medijskim izvještajima, među putnicima su bili ljudi povezivani sa Srpskom naprednom strankom, pojedinci bezbjednosno interesantni crnogorskim službama, a pominjani su i transparenti sa natpisom „Srbija pobeđuje“, radio-stanice i organizovan prevoz koji ih je čekao.
Aleksandar Vučić kasnije je priznao da je čarter organizovao neko iz njegovog okruženja, nazivajući čitav potez glupošću.
I sada dolazimo do pitanja koje bi rukovodstvo Air Srbije moralo čuti dovoljno glasno da nadjača motore svih aviona na Surčinu.
Kako je moguće da je kompanija prevezla grupu u crno obučenih, nabildanih i ćelavih mladića koju su crnogorske službe potom označile kao bezbjednosni rizik-što očigledno i jesu bili, dok se dvadesetak fudbalskih navijača suočava sa zabranom ukrcavanja zbog navodne konzumacije alkohola?
Naravno, čarter-let i redovni putnički let imaju različite okolnosti, a odluka crnogorske granične policije razlikuje se od procjene avionske posade. Međutim, upravo zato javnost ima pravo da pita koliko su kriterijumi Air Srbije dosljedni, transparentni i jednaki za sve.
Jer u junu je avion uredno poletio sa ljudima čiji je dolazak izazvao ozbiljnu bezbjednosnu intervenciju u Tivtu, dok se u novembru grupa crnogorskih navijača suočila sa kolektivnim odbijanjem ukrcavanja zbog sumnje koja, prema njihovom svjedočenju, nije potkrijepljena ni alkotestom ni evidentiranim incidentom.
Čovjek bi pomislio da su politički organizovani putnici iz Vučićevog okruženja mnogo prihvatljiviji od građana Crne Gore koji žele da navijaju za vlastitu državu.
A u današnjoj Srbiji takva pomisao, nažalost, zvuči sasvim logično. I očekivano!
Ruska votka i crnogorsko pivo
Ima u ovoj priči još jedna divna ironija.
Air Srbija godinama održava avionsku vezu Beograda s Moskvom, prevozi ruske putnike i sasvim normalno posluje u međunarodnom saobraćaju u kojem konzumacija alkohola sama po sebi ne predstavlja razlog za automatsko uskraćivanje prevoza.
Pa se nameće pitanje: jesu li svi ruski putnici koji prolaze kroz Beograd apsolutni trezvenjaci? Jesu li svi srbijanski putnici oličenje monaške discipline, pa se jedino Crnogorcima mora provjeravati miris daha i maligana u krvi?
Naravno da nisu, niti bilo čija nacionalnost određuje sklonost alkoholu.
Upravo zato je apsurdno da se, prema tvrdnjama oštećenih navijača, čitava grupa tretira kao problematična zbog ponašanja nekolicine.
Ako je neko bio agresivan, prijetio posadi ili ugrožavao druge putnike, objavite šta je uradio i postupite prema pravilima. Ako je neko bio toliko alkoholisan da nije mogao bezbjedno putovati, navedite konkretne okolnosti i objasnite odluku.
Ali ako su ljudi mirno sjedili, čekali avion i nudili alkotest, onda kompanija duguje mnogo ozbiljnije objašnjenje od opšte formulacije o mogućoj konzumaciji alkohola.
Jer putnik koji je kupio kartu ima pravo na individualan i dostojanstven tretman, a crnogorski pasoš ne smije biti razlog za kolektivnu sumnju.
Srpski svet na deset hiljada metara
Čitav incident dobija dodatnu težinu kada se smjesti u politički ambijent odnosa Srbije i Crne Gore.
Godinama slušamo priče o bratskim narodima, zajedničkoj istoriji, vjekovnoj bliskosti i otvorenim granicama, dok se istovremeno crnogorska državnost i nacionalni identitet iz pojedinih političkih i medijskih centara u Srbiji uporno dovode u pitanje.
Crnogorac je poželjan dok pristaje na tuđu predstavu o vlastitom identitetu i dok je “drugo oko u glavi“, dok je ltijiaš. Kad ponese zastavu svoje države, kad navija za svoju reprezentaciju, kad pokaže da mu je Podgorica glavni grad i da mu Beograd nije politička prijestonica, odjednom se javlja čitav repertoar podozrenja, uvreda i ponižavanja.
Zato ovaj slučaj, čak i prije konačnog utvrđivanja svih činjenica, zahtijeva ozbiljnu reakciju institucija.
Navijačka grupa Ultra Crna Gora najavila je bojkot Air Srbije. Profesori Fakulteta za crnogorski jezik i književnost Adnan Čirgić, Aleksandar Radoman i Boban Batrićević oštro su osudili postupanje kompanije, zatražili nadoknadu troškova i kritikovali izostanak djelotvorne diplomatske reakcije.
Posebno je porazno svjedočenje navijača da nisu uspjeli dobiti pomoć crnogorske ambasade.
Ako državljanin Crne Gore ostane na stranom aerodromu, bez mogućnosti da nastavi plaćeno putovanje, uz navode o diskriminaciji, najmanje što njegova država mora učiniti jeste da mu obezbijedi diplomatsku podršku i zatraži zvanično obrazloženje.
Država koja očekuje poštovanje vlastitog suvereniteta mora pokazati da zna zaštititi dostojanstvo svojih građana.
Hiljadu eura za lekciju o bratstvu
Prema Blečićevom svjedočenju, navijači su ostali bez unaprijed plaćenog smještaja, organizovanog prevoza i povratnih karata, uz procijenjenu štetu od oko hiljadu eura po osobi.
Hiljadu eura!
Toliko bi, prema njihovim tvrdnjama, mogla koštati jedna lekcija o regionalnom bratstvu i jednakosti putnika.
I zato Air Srbija mora odgovoriti na nekoliko jednostavnih pitanja. Ko je tačno procijenjen kao bezbjednosni rizik? Kakvo je ponašanje evidentirano? Zašto je, prema navodima putnika, odbijen alkotest? Zbog čega je zabrana obuhvatila i one koji tvrde da nisu konzumirali alkohol? I na osnovu čega su poništene povratne karte?
Odgovori su važni i zbog prava putnika, i zbog reputacije kompanije (ako je uopšte ima), i zbog odnosa dvije države.
A ako se pokaže da je crnogorsko državljanstvo zaista bilo kriterijum odbijanja, onda će ovaj slučaj zaslužiti mnogo ozbiljniji epilog od običnog izvinjenja.
Jer bilo bi krajnje zanimljivo da jedna nacionalna aviokompanija, koja bi trebalo da predstavlja profesionalnost i gostoprimstvo svoje države, završi kao simbol političkog ponižavanja građana susjedne zemlje.
Za kraj, jedno sasvim trezveno pitanje
Hoće li Air Srbija ubuduće prije svakog leta provjeravati ko je koliko popio, ili će se bezbjednosni alarm uključivati samo kada se pojavi grupa Crnogoraca sa zastavama svoje države?
Hoće li isti kriterijumi važiti za navijače iz Beograda, ruske turiste, političke aktiviste i putnike iz Podgorice?
I hoće li se ikada saznati ko je platio junski čarter kojim su Vučićevi politički saputnici stigli u Tivat, da bi ih crnogorske službe potom vratile zbog bezbjednosne procjene?
To su pitanja na koja javnost zaslužuje odgovore.
A do tada ostaje jedna groteskna slika regionalne stvarnosti: u avionima srpske nacionalne kompanije može se služiti alkohol, mogu se organizovati politički čarteri, može se prevoziti ko god ispunjava propisane uslove, ali dvadesetak crnogorskih navijača mora objašnjavati da nisu opasnost za vazdušni saobraćaj.
I sve to dok nam političari iz Beograda svakodnevno pričaju koliko vole Crnu Goru.
Pa ako je toliko vole, neka za početak dopuste njenim građanima da sa uredno kupljenim kartama stignu do Kipra.
A Air Srbija neka konačno objasni kako se mjeri ta njihova bezbjednost.
Po ponašanju putnika ili po orlu na crnogorskom pasošu?
Jer ako je ovo drugo, onda problem zaista nema nikakve veze s alkoholom.
ADNAN ČIRGIĆ: Crna Gora je na pragu Evropske unije, ali je EU još uvijek daleko od Crne Gore



