15.9 C
Mostar

ANDREJ NIKOLAIDIS: Kafka je u košmaru vidio Crnogorce a u javi košmar

I

Radeći na vlastitim knjigama, dakle na vlastitoj biografiji, bio sam primoran kopati po biografijama ratnih zločinaca i serijskih ubica.

Zaroni čovjek u taj svijet, svaki put sa strahom da se neće vratiti isti. Svaki put sa strahom da sa njim nešto nije u redu, čim se tako prilježno bavi zlom i bolešću koju katkada sa zlom pogrešno poistovjećuju. Ponekad si pripremljen na ono što ćeš saznati, jer je pop kultura već apsorbovala najmorbidnije detalje.

Kao u slučaju Ed Gina, koji je poslužio kao model za lik Leatherfacea iz Huperovog „Teksaškog masakra motornom testerom“, osnov za Hičkokov „Psiho“, kao i “inspiracija“ za dvojicu ubica iz Demijevog „Kad jaganjci utihnu“: u tom filmu Džejm Gamb šije odjeću od ženske kože, kao što je činio i Gin, dok Hanibal Lektor, ponavljajući Ginov jezivi gest, svoje lice prekriva kožom odranom sa lica ubijenog čovjeka.

Ponekad si, opet, ne možeš pomoći a da u zločinima sa kojima si suočen ne vidiš gotovo pa crnohumorne elemente. Čitaš i smiješ se. Tada razumiješ da ipak uživaš u užasu – shvatiš da je to istinski užas, ono što nisi želio znati o sebi.

Uzmimo za primjer slučaj Julije Fazekaš.

Ta je žena sahranjena kao monstrum. Danas je, međutim, nemoguće u njenim postupcima ne vidjeti, doduše radikalno artikulisan, odsjaj plamena feminističke borbe.

Malo se toga zna o njenom životu sve do 1911, kada se, kao anđeo smrti, ukazala u mađarskom selu Nađirev, 60 milja udaljenom od Budimpešte. Bila je u srednjim godinama, udovica. Policija se za Juliju prvi put zainteresovala baš te 1911. Ipak, istraga o nelegalnim abortusima koje je ova navodno obavljala nije dovela do osude. U sljedećih deset godina Julija će se, suočena sa istom optužbom, još devet puta naći pred sudom. I svaki put biti oslobođena.

Kada je počeo Veliki rat, muške glave Nađireva pozvane su u vojsku. Žene su ostale same. Sve dok kraj Nađireva nije podignut logor za ratne zabrobljenike. Kako su u tome uspjele ostaje nejasno, ali stanovnice Nađireva isposlovale su okolnosti koje su, pak, dovele do toga da zatvorenici katkada zanoće u njihovim posteljama.

Problem je nastao kada su se muškarci stali vraćati iz rata. Njihove supruge, koje su spoznale čari slobodne ljubavi i život van okova patrijarhata, nisu bile spremne vratiti se na staro. U tome im je pomogla Julija Fazekaš.

Julija je imala poveliku zalihu arsenika i, kako bi se danas reklo, know how. I jedno i drugo nesebično je podijelila sa svojim sestrama.

Peter Hegeduš – tako se zvala prva žrtva. Imena drugih ubijenih – kako se pretpostavlja, tri stotine njih – niko ne pamti. Iz čega bismo mogli zaključiti kako najvažniji muškarac u životu žene nije, kako se pogrešno misli, prvi sa kojim je legla, nego prvi koga je polegla u zemlju. Muškarci u svojoj neobuzdanoj narcisoidnosti misle da nas žene pamte kao prve/najbolje ljubavnike. A zapravo je izniman tek onaj koji ženu prvi i u potpunosti liši svoga prisustva. Mi želimo da nas se žena zauvijek sjeća: ona samo želi da nas zauvijek zaboravi.

Ruku na srce, sestre nisu ubijale samo muškarce. Uklanjale su one iz svojih života i njihove stare majke, sestre, strine i ostale žene koje su ih podsjećale na mizerni život sa suprugom. Žene Nađireva, moglo bi se reći, dale su se u uklanjanje svih patrijarhalnih struktura, uključujući tu i žene, saradnice okupatora.

Julija Fazekaš je, eto sretne okolnosti, bila neformalni seoski ljekar, pa je baš ona vršila, nazovimo to tako, obdukcije tijela preminulih. Njen rođak – sreći nikad kraja – bio je službenik zadužen da izda potvrdu o smrti. Po Julijinom mišljenju, muškarci Nađireva umirali su prirodnom smrću. Petnaest godina muške su glave u tom mađarskom selu naprasno umirale – posljedice ratnog stresa, šta li – prije nego je državi stvar postala sumnjiva.

Kada su potamanile svoje muževe i njihove muške srodnike, sestre su poželjele pravdu proširiti i po obližnjim selima. U julu 1929. vođa hora iz Tisakurta optužio je gospođu Ladislausa Saba da ga je pokušala otrovati vinom. Vlasti nisu reagovale – gdje bi ih to odvelo kada bi istraživali svaki slučaj pijanstva praćen mučninom i povraćanjem u Mađarskoj? Ipak, kada se čovjek, polumrtav, dovukao do policijske postaje i u bunilu stao uzvikivati kako ga je otrovala gospođa Sabo, nisu imali kud.

Priveli su gospođu, a ova im je otvorila dušu. Njen iskaz policiju je odveo do gospođe Bukenoveski. Ova je policiji ispričala kako ju je Julija Fazekaš 1924. opskrbila arsenikom kojim je ubila svoju sedamdesetsedmogodišnju majku. Staričino tijelo je bacila u Tisu. Julija Fazekaš je proglasila smrt davljenjem.

Osam žena iz Nađireva osuđeno je na smrt, sedam na doživotnu robiju. Još jedanaest ih je poslano u zatvor. Jedna od njih, Marija Žendi, na sudu je izjavila kako je ubila muža jer joj je dodijalo to što sve uvijek mora biti po njegovom.

“Užasno je to što muškarci imaju svu moć”, rekla je sudiji koji nije imao razumijevanja za njen način borbe za rodnu ravnopravnost.

A Julija Fazekaš? Ta hrabra i djelatna žena izmakla je muškoj moći i njenim institucijama. Julija Fazekaš je, naime, ispila vrč vina u koji je sipala svoj arsenik.

Svega je tu bilo, hoću reći, na mom putovanju kroz poremećene biografije junaka istorije zločina.

A onda mi se sve smučilo. Jednostavno više nisam mogao ni retka dalje. Nisam više mogao podnijeti ni kap zla ili bolesti, svejedno.

U samo jednom jutru, crnogorski su portali najprije objavili video koji prikazuje devetogodišnjeg dječaka koji je objesio psa (nisam pogledao), potom i članak o psu koji je pronađen u Budvi, kojemu su oči bile iskopane (pročitao naslov).

E, to ne mogu. Bavio sam se zlodjelima naših fašista, proučavao sam najzloglasnije serijske ubice, ali ne mogu podnijeti okrutnost nad životinjama, naročito kada je počine djeca.

Vijesti o zvjerstvima nad psima pročitao sam na terasi kafea kraj mora. Gledao sam modru pučinu, nebo je bilo isprano sinošnjom kišom. To što sam bio suočen sa ljepotom krajolika samo je pogoršalo stvar. Ljepota je tako teška, jer je uvijek posve van konteksta, jer joj ovdje nije mjesto.

Surovost postojanja podnošljiva je samo zato što smo mi ljudi mizerna stvorenja. Dešavaju nam se užasne stvari. Zaslužujemo užasne stvari. Tačka. Što god da se ljudskoj vrsti na koncu desi, može biti tužno, no ne i nepravedno. Ali bića čista, neopremljena za klanicu, morala bi biti izuzeta od logike postojanja, njih ne bi smjela zlostavljati bića za koja se, očito pogrešno, pretpostavlja da su čista. Kada ono što je dobro i nevino bude izloženo zakonima svijeta u kojem živimo, nestaje svaki razlog, nestaje svaka utjeha.

Zato što je tako, mirno sam prihvatao sva mučenja, industriju smrti, sva zvjerstva koja su ljudi činili nad ljudima, a padao na koljena pred vijestima o djeci koja vješaju pse i vade im oči. Naučeni smo da živimo sa poviješću svoje vrste, koja nije drugo nego povijest zvjerstava. Ali ponekad ludilo takozvane normalnosti postane nepodnošljivo.

Zato mislim: kada se Niče 3. januara 1889. u Torinu, u Via Carlo Alberto, slomio nad bičevanim konjem, to nije bio trenutak nemoći, nego čas u kojem je njegova misao napokon probila sve što je ranije sputavalo, čas najviše lucidnosti i najčišće spoznaje, tako potpune da nakon nje nije bilo povratka; čas, dakle, suočenja sa užasom, lice u lice, nakon čega je jedina trasa mišljenja vodila u takozvano “ludilo”.

II

Između 20. septembra 1912. i 17. oktobra 1917, Kafka je svojoj vjerenici, Felice Bauer, poslao 520. pisama. Ponekad joj je slao i tri pisma dnevno. Čini se da je očekivao da mu nesretna žena koju je zatrpavao poštom na svako pismo odgovori i bio razočaran što je njegova nada iznevjerena.

Ne volim čitati tuđa pisma, pa ni ona velikih pisaca. To su, prosto, tekstovi koji nisu namijenjeni nama, nisu tekstovi namijenjeni za objavljivanje. To što je čovjek mrtav ne daje nam pravo da rudarimo po njegovoj intimi. Voajerski impuls na koncu ipak pobijedi pa čitanje motivisano željom za skrivenim pikanterijama iz života velika pisca pravdamo, recimo, željom da u intimnim tekstovima pronađemo misli i ideje koje će on kasnije razviti u svojim knjigama.

Kafkina pisma Felice, kao što može pretpostaviti svako ko je čitao “Proces”, ne pršte od strasti. Umjesto toga čitamo, recimo, kako Kafka Felice nagovara da volontira u Jevrejskom narodnom domu u Berlinu, kako joj daje uputstva šta i na koji način da predaje učenicama iz ubogih jevrejskih porodica.

Pred kraj 1916. njihova vjeridba je raskinuta. Felice će odseliti u Ameriku i tamo ući u brak, dobiti dvoje djece.

Njegova pisma ponijela je preko okeana i sačuvala ih.

Njena pisma njemu nisu sačuvana. U tu činjenicu, ako ćemo pravo, staje čitava povijest muško-ženskih odnosa.

U jednom od pisama Kafka opisuje svoju dnevnu rutinu pa veli da nakon ručka voli prileći. No to su, dodaje, uglavnom samo pokušaji da odmori. Jer sni su mu teški. Kafka se žali: “Cijelu jednu sedmicu sam, spavajući na taj način, u snu vidio samo Crnogorce i svaki detalj njihove komplikovane nošnje, sa tolikom jasnoćom da me je od toga zaboljela glava”.

Šta da vam kažem, to vam je Kafka. Kada vidi Crnogorce, on ne vidi brkate junake, sokolove gorske, nego se bavi njihovim modnim izričajem koji – zbog obilja detalja – nalazi uznemirujućim.

No nošnja nije bilo kakva moda, nego odjevna artikulacija tradicije. A tu tradiciju Kafka doživljava kao komplikovanu, glavoboljnu – što je posve drugačije od stareotipnih predodžbi o Crnogorcima kao “Spartancima” i “plemenitim divljacima”, predodžbama koje ti, navodno te hvaleći, negiraju svaku kompleksnost.

Kafka je beskrajno komplikovan i uzemirujući pisac, dio kolosalne komplikovane i uznemirujuće kulture, u kojoj pak nema ničeg što bi se po stepenu uznemirujuće kompleksnosti moglo mjeriti s njim.

Njegova kratka opaska o snima u kojima vidi samo Crnogorce, čija mu nošnja izazove glavobolju, iznimni je kompliment.

III

Imate to kod Pekića, u “Novom Jerusalimu” ako se dobro sjećam. U Engleskoj su imali običaj da ženama, optuženima za vještičarenje, za noge vežu težak kamen pa ih bace u rijeku ili jezero. Umjesto da kazna bude srezana nakon suđenja, kazna je ujedno bila i suđenje. Umjesto da kazna uslijedi nakon nepobitnih dokaza, kazna je smatrana nepobitnim dokazom. Naime… Ako bi žena isplivala, to je bio dokaz da je vještica, pa bi je dotukli na drugi način. Ako bi se, pak, žena udavila, to je bio dokaz da je nevina. Činjenica da su u tom procesu ubijane nevine žene smatrana je cijenom za borbu protiv zla – cijenom koju je bilo nužno platiti.

Borba protiv vještica koja je, dakako, rezultat gluposti, neznanja i sujevjerja, no i nečeg još goreg od pobrojanog, ujedno je bila i primjer djelovanja onoga što bismo danas nazvali pravnom državom. Žene su, naime, ubijane po striktnim i detaljno pravno uobličenim zakonima i procedurama.

U zapadnome svijetu, dakle svijetu vladavine prava, čitamo kod Di Nole, “Najstariji važan pravni dokument koji se tiče vračarskog demonizma nalazi se u Libri de synodalibus ecclesiasticis autora Reginona iz Pruma (umro 915.)”. Čitamo kako će taj tekst poslužiti kao važan izvor budućim dokumentima koji će definisati pravni tretman vještica – recimo Decreta Burkada i Canon Episcopi.

Summa de officio inquisitionis detaljno opisuje obrazac za isljeđenje vještica, čime se bavi i Practica Inquisitionis haereticae Pravitatis inkvizitora Toloze Bernarda Gvidonea.

Čitamo da je “veliki jurista” – baš tako piše – Bartolomeo di Sasoferata lijepo napisao da žena zvana striga ili lamia “mora biti stavljena na smrtnu kaznu i spaljena živa”.

Ok, shvatili ste poentu: ima tih pravnih tekstova o kažnjavanju vještica čitava pogolema biblioteka.

Kada to čitate, jasno vam je zašto je Kafka osjećao i pisao o teroru zakona, o njegovoj ledenoj arbitrarnosti koja ne može biti shvaćena, između ostalog zato što od nas ne traži razumijevanje nego pokoravanje. Karl Šmit je bio u pravu kad je tvrdio da su svi pregnantni pojmovi savremene političke teorije zapravo sekularizovani teološki pojmovi. Tako pravo biva stavljeno na mjesto Božijeg Zakona. Od nas se očekuje da mu se pokorimo, kao nekoć Bogu. Očekuje se da ga ne propitujemo, kao ni Božiju volju. Očekuje se da ga se bojimo i poštujemo, kao Boga. Očekuje se, još, da povjerujemo da će pravna država stići svakoga, kao i Božija kazna. Hoće kurac, sine.

Vrijedi se toga prisjetiti uvijek, a naročito danas, kada u Crnoj Gori ljudi ponovo zahtijevaju hapšenje i kažnjavanje onih koji misle i zbore drugačije od njih, voljni da svoju istinu brane takozvanim zakonom i njegovim selektivnim, time i zlikovačkim terorom, koji se katkada naziva i lovom na vještice.

Ono što ste naumili braniti zabranom govora i  javnim linčom neće odbraniti.

Ono što mora biti branjeno zabranom govora i javnim linčom ne zaslužuje odbranu.

Andrej NIKOLAIDIS CdM

ANDREJ NIKOLAIDIS: Dajković na Skadru, pusto tursko nama nije mrsko

- Advertisement -spot_img
- Advertisement -spot_img

Popularno