Mi se stalno žalimo na Tursku. Ali, kao što bi moralo biti opštepoznato, svaka priča ima barem dvije strane. Istorijska fakta su neumoljiva: Turska je procvjetala otkako nas se riješila. Jeste; prethodna rečenica i pasus napisani su da bi vas ispizdili.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Jednom sam noć proveo na istambulskom aerodromu. Moj let iz Helsinkija je kasnio, pa sam vezu do Podgorice imao tek ujutro. Sletjeli smo oko ponoći. Tražiti hotel i spavati dva-tri sata nije imalo smisla. Zato sam pronašao bar na krovu aerodroma i tu pio do zore. Nakon trećeg pića koje sam naručio, šanker me pitao: odakle si?
Karadag, rekoh.
Sa izrazom najvećeg poštovanja Turčin je rekao: Aaaa, Karadag – zajebani ljudi.
Taj kompliment, dakako, nije bio upućen meni i nama, današnjima, nego našim precima. Cijena za pokazanu vrstu poštovanja bila je visoka – preko svake cijene, ako ćemo pravo.
Nego, ako vam nije mrsko, razmislite malo o ovome.
Stigne mi danas na viber sljedeća zajebancija. Kad razmišljam o naturalizovanim riječima „ćevap, sevdah, merak, bujrum, mehana, rahatluk“ pa onda „gedora, šrafciger, pajser, cvikcange, rolcange“ tačno znam pod čijom se vlašću radilo a pod čijom zajebavalo, veli.
Kad sam bio u osnovnoj školi, pa bi neki dječak zlostavljao neku djevojčicu, po čitav dan je saplićući, ćuškajući i vukući je za kosu, savršeno nesvjesni rodnog nasilja, toksičnog maskuliniteta i inherentno ženomrzačkog patrijarhata govorili smo: ko se tuče taj se voli.
Sve mi se čini da bi se tim riječima mogao opisati naš odnos prema Turcima. Ako pitaš naše ljude – od njih nema grđih. Evo im se i dan-danas svetimo – kad je ušao u Srebrenicu, od nevinih žena i djece Mladiću su se pričinjavali Turci.
Ali mila nam je turska kuhinja. Pijemo tursku kafu i, ako možemo birati, jedemo tursko. Kad je kakvo veselje, odjekuje muzika koja je, da prostite – turska. Na svadbama ne slušamo Baha i Betovena, nego turbo-folk koji, ako nije ukraden iz Turske, jeste sa Bliskog Istoka. Pitajte ljude koju bi seriju radije gledali – Sulejmana veličanstvenog, opet, ili Fazbinderovu Berlin, Aleksanderplac?
Nego, zašto vam sve ovo pričam?
Moja prababa (po majčinoj strani) nikada nije skinula crninu – kao i tolike druge žene u Crnoj Gori. Na Skadru, gdje ih je poslao beskrupulozni politički idiot od Nikole I, poginulo joj je sedmero braće.
Najnovija žrtva te pameti je Dajko. Ono što je on uradio u Skadru je ekstaza gluposti. No kazna je prestroga. On nije prijetnja Albaniji: ne zato što on to ne želi, nego zato što nije u stanju biti. Svejedno: on se sad nalazi u ozbiljnom problemu iz kojega se seljačkim doskočicama kojima se obično služi neće izbaviti.
No Dajko je u jednom u pravu – kada se poziva na crnogorski obrazovni sistem koji ga je, veli, naučio da učini budalaštinu koju je izveo.
Istoriju, naročito onu nacionalnu, koja po definiciji najviše laže, treba secirati, čerečiti i dekonstruisati do posljednjega slova. Ako se to ne učini, cijena je visoka. Ako tu cijenu ne platimo mi – a već jesmo – platiće je naša djeca.
Mitove, naročito one nacionalne, treba secirati, čerečiti i dekonstruisati. Ako se to ne učini, cijena je visoka – jer glupost, intelektualni kukavičluk, hod linijom manjeg otpora, populizam koštaju preko svake cijene.
Tu cijenu već smo platili mi. A sa zelenaškim kamatama, jer istorija naplaćuje samo takve, platiće je i naša djeca.
P.S.
Evo vam za kraj pjesma makedonskog benda „Mizar“. Pjesma je remek-djelo, jer u pop formi, u pet minuta, bez nacionalno-vjerske patetike i sličnoga lelekanja, uspijeva ispričati povijest Konstantinopolja.
ANDREJ NIKOLAIDIS: Kung-fu panda u Budvi, to što neprijatelja nema nije razlog da ga ne pobijediš
