Stvari nikada nisu bile jasnije. Što na kraju krajeva i nije loša stvar. Manje je prostora za licemjerstvo. Tas koji vagȃ iskrenost odvaja kukolj od žita. Partizansko groblje u Mostaru je ponovo, po ko zna koji put, unakaženo. Sam sam sebi postavio pitanje: šta su uradili tom spomeniku nulte kategorije? Pomislio sam, demolirano je i devastirano. No, ipak nije. Devastacije su se dešavale minulih godina. Sada je u pitanju nakaženje.
Piše: Semir BEHRAM za Proglas
Stučeno je preko 7 stotina kamenih cvjetova. Univerzum Bogdana Bogdanovića je ostao sakat, bez 7 stotina partizanskih planeta koja su se vrtila oko sunca antifašizma u zagrobnom svijetu. Ako su vikinzi išli u Valhalu da se i dalje bore i ginu, pa partizani su išli u zagrobni univerzum Bogdana Bogdanovića, da u loopu koji nikada ne prestaje probijaju obruč fašističkog neprijatelja. I kada proboj uspješno izvedu, oni ponovo i ponovo do beskonačnosti bajonetima probadaju kvarna mesa fašističkih zlotvora.
Da je tih 7 stotina kamenih cvjetova kojim slučajem bilo mekše, pa Čovićeve falange bi ih ubadale, probijale, kidale. Ovako, oni su samo macolama udarali, razbijali, kao što su im ideološki preci u Jasenovcu macolama tukli logoraše u potiljke. Čovićeve falange iz ulice Jure Francetića, ili pak iz zatamnjene strane ulice Alekse Šantića malignog naziva Mile Budaka, organizovano su došle i unakazile kamen, hercegovački kamen. Da makar na tren pomognu nacistima, četnicima i ustašama u partizanskoj valhali.
Tabornici su poslali poruku poglavnika, Dragana Čovića, da ideja aparthejda nije poražena, da će Izborni zakon sa svom svojom diskriminacijom kad-tad oživjeti, da će u budućem Pridnjestrovlju, entitetu trećem, sa neistomišljenicima se postupati kao 93’, kada su vođeni na stadion Veleža Pod Bijelim Brijegom, pa potom u konc logor Heliodrom; da će oni koji ne razmišljaju kao poglavnik biti protjerani iz svojih domova na istočnu stranu, baš kao što se radilo devedesetih. Tabornici su poslali poruku da se nikada neće priznati presude Međunarodnog suda u Hagu za fašistički projekat Herceg-Bosne, okarakteriziran kao udruženi zločinački poduhvat.
Ovo je poruka da diplomatski porazi Dragana Čovića i nisu konačni porazi. Da će se fašizam boriti, jer, ako se ovako organizirano bori protiv mrtvih, pa kako će se tek boriti protiv živih.
Mi smo dobili poruku da se pazimo, da se čuvamo i da u skorijoj budućnosti očekujemo slične incidente koje će, je li, materijalizirano lice licemjerja zvano Mario Kordić, gradonačelnik Mostara, minimizirati, predstaviti lažno. Mario Kordić veli da je 7 stotina kamenih cvjetova devastirala šaka vandala. Naravno, to je priča za NGO bitange čije licemjerstvo je u ljubavnom odnosu sa licem licemjerstva, gradonačelnikom Kordićem. Iz Naše stranke očekivano bulazne sa svojim dosadnim neistinama o relativizaciji, o podjeli krivnje. Ne gospođice i gospodo iz NS-a, nemojte, molimo vas, zamajavati javnost, pa vi ste dovele na čelo grada utjelovljenje zla.
Mostar kroz intervale tragedija proživljava prošlost. Mostar je pod okupacijom. Mostar je grad gdje stanuje fašizam, zašećeren i zavodljiv da ga veliki broj ljudi podržava i slijedi. U Mostaru fašizam iskorištava demokratiju, njenu pravednost, baš kako Dragan Čović iskorištava supstancu zla iz Izraela da bi njom porazio antifašizam i istinu u našoj zemlji. Pitanje od milion dolara je napisano na papiru, smotanom, rukom Dragana Čovića uguranom u procijepe Zida plača.
Šta li je poglavnik tražio od Abrahamovog boga?
Od kojeg li se boga, inače, traže etničke podjele i razdvajanja naroda po bilo kakvom osnovu? Kojem se bogu moli za zatiranje kulture i tradicije drugog i drugačijeg? Kakvog je karaktera bio i jeste, recimo, bog Daria Kordića?
I nije tako daleko dan kada će preko megafona dečko koji je macolom udarao u kamene cvjetove na Partizanskom groblju pozivati da se na balkone izvjese bijeli čaršafi, da se vrijedne stvari ostave, da se oružje prijavi i da se uputi prema sabirnom centru.
Šta li će biti sabirni centar budućnosti u gradu Mostaru?
Nadati se da će ovaj nedvojbeni konclogorski potencijal biti ugašen kvalitetnim otporom antifašista. Kako rekoh na početku teksta, stvari nikada nisu bile jasnije. Ostalo je još samo par relativizatora: prikačenih na grantove da muzu vime NGO agende skovane u diplomatskim krugovima Marine Le Pen, ili Viktora Orbana ili pak nasmiješenog fašiste koji je autor onog notornog non-papera od kojeg je i krenuo val destabilizacije ove zemlje.
Red bi bio da gospodin Amir Gross Kabiri kao pripadnik naroda koji je propatio od iste ideologije kojom i danas pati Mostar, ode na Partizansko groblje i poljubi stučene cvjetove hercegovačkih partizana. Da na našem, mostarskom Zidu plača napiše pismo onima sa one strane Bogdanovićevog univerzuma: da nastave probijati obruč fašizma. Partizani bi čuli. Tenelija sa Partizanskog groblja bi ojačala od poruke onog koji finansira Čovićeve projekte. Ovo je vrijeme da se gospoda iz Aluminij Industries ograde od zla koje sa macolom tumara po ulicama Mostara ili da šutnjom svojom priznaju da su u službi recidiva fašizma.
7 stotina kamenih cvjetova kao 7 stotina crvenih zvijezda padalica nad zagrobnim nebom partizanske valhale. Još uvijek, svaki zagrobni proboj zaboli srce ustaše, poput voodoo probadanja, stvara nervozu, frustraciju i nemoć. To je tolika nemoć da se fašistički zombiji s macolama u rukama i nozdrvama napunjenim jeftinim amfetaminom, okupe na Partizanskom groblju i udaraju; udaraju u kamen dok ideja slobodnog svijeta, antifašizma i ljubavi iznad njih leprša kao aurora borealis.
