Neki dan sam prisustvovao prvom iz serije “Jutro sa autorom”. Gosp. Matija Bošnjak razgovarao je sa prof. Preljevićem. Foaje Templa bio je posjećen iako se nije radilo o promociji neke knjige kantonalne autofikcije ili o izložbi “kultnog fotografa” ili o “crtežima našeg najvećeg pisca-crtičara koji sada i tušem i olovkom crta” itd. itsl. Gosp. Bošnjak je čovjek generalno načitan a i načitan je u oeuvreu prof. Preljevića a taj oeuvre nije mali. Međutim prof. Preljević je i kinda of a public intellectual u Sarajevu i ljudi su primijetili i njegove odlične portalske tekstove o kompleksu Handke i njegove odlične tekstove o Schmidtu i IzbZak. Naravno, kako ljudi u nas ne čitaju časopise (onoliko koliko kod nas još ima preživjelih časopisa) nisu primijetili njegove tekstove o konsocijaciji od prije 15-ak godina u mostarskom “Statusu” gdje je lijepo otprilike najavio i Schmidta i Sporazum Osmorka-Čović za one koji još uvijek čitaju i čitati znaju.
Piše: Nenad FILIPOVIĆ za Proglas
I sam je bio donekle optimističan na početku Schmidtovog mandata vjerujući da će sadašnja njemačka vlada usmjeriti Schmidta da djeluje ne toliko u skladu sa Čovićevim željama. Bio sam skeptičan u vezi s time i to Preljevićevo sam opisao kao “wishful thinking”. Na žalost, bio sam u pravu. Gosp. Bošnjak je prof. Preljevića pitao i o ranom i o kasnom romantizmu, i o Novalisu i o Musilu, i o poetici prevođenja, i o nebrizi države za izdavanje prevoda naše književnosti po svijetu-leitmotiv kukumavčenja naših kantonalnih autofikcionalaca. Sve ga je čovjek lijepo, pristojno i učeno uspitao, ali ga nije pitao o Handkeu, a pogotovo ga ništa nije pitao o IzbZak i Herr Gauleiteru Schmidtu. No poslije sat i pedeset minuta pitanja i odgovora, gosp. Bošnjak je zamolio i publiku da pita ako nešto ima da pita. Publika zamorena i lišena prava na podnevni jauzn nije ništa pitala…
Nedavno sam u jednom intervjuu u beogradskom “Vremenu” koji je sa Burićem vodio Nenad Rizvanović, književno-urednički trudbenik iz Zagreba, saznao da je Ahmed Burić “pop i folk legenda”.
Lično ne doživljavam Ahmeda Burića kao “pop i folk legendu”.
Burić se očito uopšte nije ni spremio za ovaj razgovor. Pitanja su mu bila opšta mjesta.
A problem je bio što su ta pitanja bila duga po minimum pet minuta. Burić je loš govornik. Mislim da on, kao i Denis Bećirović, ima strah od javnog govora; Nikolaidis je sjajan govornik. Ali Burić uzima bank, postavlja beskrajno duga pitanja puna opštih mjesta i cirkularna u karakteru. Tra-la-la-la-la: ludilo nacionalizma, zaostalost historijska, Balkan, politizacija vjere, tranzicija (ovaj put nije bilo, neuzubillah, Boga tranzicije, i na tome mu hvala). I tako smo došli do liberalizma. I onda je Nikolaidis fino ponovio ono što je napisao već ranije u jednoj kolumni, pozvao se i na slovenačkog historičara Boža Repeta.
Naime Repe i Nikolaidis podsjećaju da istinske fašiste dovode na vlast gotovo po pravilu ne tradicionalni desničari, nego liberali.
Tako je bilo u CG sa dritanizacijom. Toliko Nikolaidis. A onda na Burićevom licu užas. Grimasa užasa. U šta me sad uvali, jarane! Publika oduševljena. I onda se pričalo malo o muzici. I oko pedesetog minuta “Jutra sa autorom” Burić se zahvalio publici na posjeti, a Nikolaidisu na nastupu. Buriću ni na pamet nije palo da otvori podijum za diskusiju, iako je imao punih 40 minuta do zvaničnog kraja minutaže događaja.
Takvu tegobu i sekiraciju – gnjev Trojke – “pank i folk legenda” (N. Rizvanović) Ahmed Burić, među prijateljima poznat kao Bure, nikao ne bi sebi na leđa natovario. Garant…
- Vidi li neku paralelu između Sporazuma Dritan-četnici-Amfilohije i Sporazuma Osmorka-Čović-ustaše-RH-Schmidt-Murphy?
- Može li se njegova “Mađarska rečenica” čitati i kao hommage Krleži. (Meni je taj kratki roman najsavršenije Nikolaidisovo djelo, i o tome sam nešto – za sebe – napisao)
