Dakle: da li bi Crna Gora danas bila nezavisna da je Beograd prihvatio plan Z-4 i da velikosrpski nacionalizam nije javno strijeljao Zorana Đinđića?
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
More bit bi. Al more bit i ne bi.
Kako bilo, pitanje je razložno.
Evo ovako. U romanu „Čovjek u visokom dvorcu“ Philipa K. Dicka (čiji „Ubik“ toplo preporučujem) Japan i Njemačka su pobijedili u Drugom svjetskom ratu i vladaju Amerikom. Roman je lijep primjer onoga što se u književnoj/filmskoj teoriji zove pseudoistorijska metafikcija. Kao i većina stvari sa fancy imenima, ni ova nije osobito komplikovana. Navedena sintagma nastala je spajanjem dva termina. Prvi je pseudoistorija, kojim se označava lažljiva navodna istorijska nauka, zasnovana na falsifikatima: otprilile ono što smo prisiljeni trpjeti na ovim prostorima od sredine osamdesetih do danas – „nauka“ na kojoj evropska i američka desnica jaše neprekidno. Drugi je istoriografska metafikcija i autorstvo je teoretičarke postmoderne Linde Hutcheon, a koji označava brak metafikcije sa istorijskom fikcijom (dakle: izmaštanom istorijom; dakle: pseudoistorijom). Da bi do kraja bilo jasno, pod metafikcijom se podrazumijeva proza koja čitateljicu/ca neprekidno podsjeća da čita fikciju – proza koja se ne pretvara da ima mimetički kvalitet – proza koja insitira na tome da nije reprezentacija stvarnosti. Najslavniji primjer metafikcije je, neupućen/a čitatelj/ica će se iznenaditi, Cervantesov „Dok Kihot“.
Pitanja kojim se bavi ovaj tekst su iz gore navedenog registra.
PLan Z-4 je, ne bi li okončala rat u Hrvatskoj, pripremila grupa „Zagreb 4“, koju su činile Rusija, Amerika, Njemačka i Francuska.
Plan je, između ostalog, podrazumijevao:
- potpunu monetarnu nezavisnost Srba u Hrvatskoj, koja bi uključivala fiskalnu politiku i zasebnu monetu;
- elemente državnosti Srpske Krajine koji bi uključivali grb, zastavu, himnu i policiju;
- 11 opština u kojima su Srbi imali većinu prema posljednjem jugoslovenskom popisu iz 1981. godine imale bi poseban status i činile bi „Srpsku Krajinu“;
- Ustav i zakoni Republike Hrvatske bi važili na teritoriji Krajine, ali bi prethodno morali biti odobreni od predstavnika Krajine;
- Krajina bi imala izbore za predsednika Krajine;
- Krajina bi bila demilitarizovana a hrvatska vojska bi mogla ući samo na poziv predsjednika Krajine;
- Niti jedan zvaničnik Krajine ne bi bio odgovoran nijednom zvaničniku Hrvatske.
Da skratimo: planom Z-4 Srbi u Hrvatskoj dobili bi manje od države a više od autonomije.
Kada je Beograd odbio plan, Tuđman je otvorio šampanjac. Tako kaže legenda. Put za „Oluju“ je bio otvoren.
Ali zašto o tome ne govore Mandić, Vučić, Porfirije, Dodik i Knežević?
Zar iz današnje perspektive nije očito da je neprihvatanje plana Z-4 bilo apsolutna nacionalna katastrofa?
Krajina, koja je odbila najveći stepen autonomije koji je ikada igdje i ikome ponuđen, pala je za 4 dana, bez otpora. Ti su ljudi prosto samo pobjegli. Postoje navodi da na sjednici Vrhovnog savjeta odbrane 14. avgusta 1995. Milošević govori da su Srbi iz Hrvatske „pobjegli kao zečevi“. Milošević, navodno, čak kaže: “Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom, nego što bi izginuli držeći linije!”
Pad Srpske Krajine je iz temelja uzdrmao i Republiku Srpsku i ubrzao je kraj rata u Bosni.
Dakle: da nije odbijen Z-4, ne bi bilo „Oluje“; da nije bilo „Oluje“, možemo samo nagađati kad bi i kako završio rat u Bosni. Nema nikakve sumnje da bi Republika Srpska imala jak oslonac u Srpskoj Krajini zaštićenoj planom Z-4.
Budući da su mnogi „suverenisti“ crnogorski nacionalno i državotvorno sazreli tek nakon što je velikosrpski nacionalizam popušio i u Hrvatskoj i u Bosni (kao što su jadovi prebjegli iz DPS-a kod litijaša kad je pukla Milova vlast) te budući da se DPS pocijepao tek kad je svaka šlogirana ptica na grani, ali ne i SNP znala da je projekat koji ih je doveo na vlast propao, pitanje je šta bi bilo da nije bilo „Oluje“ i da je rat u Bosni potrajao.
Isto tako – da je Đinđić preživio i pokušao u izvjesnom smislu vesternizovati Srbiju, protivljenje SAD i EU nezavisnosti Crne Gore bilo bi čelično, a narativ o crnogorskoj nezavisnosti bio bi suprotstavljen, kao neracionalan i nacional-romantičarski, narativu o zajedničkom brzom ulasku demokratske Srbije i Crne Gore u EU. Ubivši Đinđića, velikosrpski nacionalizam je Crnu Goru praktično gurnuo u nezavisnost.
Ovo vam hoću reći.
Budući da je independistička strana pobijedila sa 10 posto glasova prednosti, referendum je protumačen kao izraz slobodarskih težnji crnogorskog naroda. Da je pobijedila druga, unionistička strana, ishod referendum bi bio protumačen kao izraz istorijske privrženosti Srbiji. I jedan i drugi ishod bio bi i “prirodan i organski i istorijski determinisan”. A uistinu, tvrditi da ishod nije mogao biti drugačiji, da je na ovaj ili onaj način bio determinisan, komično je – pobjeda na referendumu nije ostvarena onda i tamo, nego sada i ovdje – ne u istoriji, nego na terenu, u političko-propagandno-diplomatsko-finansijsko-obavještajnoj borbi.
Ili ovako. Važan, veliki fudbalski meč. I poslije produžetaka, neriješeno je. Penali. Trener odluči da posljednji šutira njegov najbolji igrač.
Ako pogodi, naći će se onaj koji će reći: najbolji ostaje najbolji i kad je najteže – naravno da je pogodio. Ako pak promaši, naći će se neko ko će primijetiti: čitav meč je protivnik igrao presing na njemu, udarali su ga, bio je umoran već sredinom drugog poluvremena – naravno da je na kraju promašio.
“Naravno” je precijenjeno. Nužnost je precijenjena. Nje je na ovom svijetu manje nego što se misli – svakako manje nego što drže fanatici svih vrsta i boja. I svakako manje nego što tvrde prevaranti koji vas, dok vas guraju u propast, ubjeđuju da je vaš boljitak nužan.
Bog je, očito, vrlo zauzet tip koji nema kad da se bavi našim pojedinačnim sudbinama. Pa ni sudbinama kolektiva. Kada se uzme u obzir koliko je velikih država nestalo, koliko se imperija urušilo – teško da bi još jedno samogašenje Crne Gore kroz svemir odjekivalo kao katastrofa.
“Nužnost” je najčešće stvar naknadnog tumačenja. Nakon što se stvari dese, mi povezujemo rasute tačke, ono što se, dok proces nije okončan, ukazuje kao obris haotičnog, pa kreiramo šemu, put za koji nam se naknadno čini da je bio jedini mogući. Ne. Gotovo po pravilu: moglo je ovako, a moglo je i onako.
Ono o čemu vam govorim je kontingencija – suprotnost nužnosti.
Time vam hoću reći da je moguće, čak i vrlo vjerovatno da smo najebali. Ali ne nužno.
