Dok sam bio još uvijek mali, a televizori i kompjuteri „debeli“ i veliki, sa rastom dostupne elektronike rasla je i moralna panika. Roditelji su non-stop kukali o tome kako đeca igraju video igrice i sjede za kompjuterom. Problematizovalo se i provođenje vremena ispred televizora. „Uključi mozak – iskuljuči TV“ je bio sveprisutni slogan. Govorilo se da gubimo sebe, trošimo mladost i svoju pamet pred ekranima.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Kao što je stvar sa mnogim stvarima, tako i sa tehnologijom: ono što je nekada djelovalo kao puka katastrofa, sada postaje utopistička slika koja zaziva nostalgiju. Nekadašnji problemi sa ekranima iz sadašnjeg ugla djeluju kao najzdravije moguće navike koje osoba može usvojiti u relaciji sa tehnologijom.
Pet sati igranja igrica danas djeluje kao kognitivna meditacija. Em što je to u poređenju sa sadašnjim screen time-om suštinski malo, em što se u tih pet sati donekle unaprijedi koordinacija, refleksi i pažnja.
I gledanje televizije, koje se tada predstavljalo kao zombifikacija društva, danas je uzvišeni vid informisanja, jer zahtijeva makar tu minimalnu sposobnost da se isprati narativ koji traje duže od trideset sekundi.
Shvatamo li da ove aktivnosti, koje su prije samo nekoliko godina viđene kao problematične, sada predstavljaju vrhunac produktivnosti? Produktivnosti, u koju se, doduše, sve rijeđe upuštamo.
Ko još ima pažnje da se usresredi na sadržaj koji traje nekoliko sati? Daj Instagram reels, TikToks i YouTube shorts – brz dopamin koji vam garantuje uzbuđenje, rapidno razrješenje situacije i instant dotok novih informacija. Koje, ruku na srce, nećete ni usvojiti… Klipovi su prošli kroz sjećanje zajedno sa pokretom prsta.
Kada pričam sa ljudima moje generacije, kasnim milenijalacima, svi imaju slične probleme: nedostatak fokusa i pažnje, lošu memoriju, anksioznost, i strah od propuštanja. A zbog tog straha od propuštanja telefon se koristi u svakom trenutku. On je naša produžena ruka, i to u mnogo bizarnijem smislu nego što su to predviđali teoretičari zavjere kada su nas plašili transhumanizmom – spajanjem čovjeka i robota. Živimo goru distopiju.
Non-stop u saobraćaju gledam vozače koji nešto kuckaju ili scrolluju dok voze na sred otvorene ili gradske ceste. Na semaforu – da ni ne pričam. Valjda neće da dangube 15 sekundi, nego moraju da šibnu digitalni fiks.
Da bi dočarao problematiku moraću i da budem malo gadan. Više puta mi se desilo da uđem u toalet kafića i vidim lika koji iznad pisoara sa jednom rukom drži telefon, a sa drugom valjda pridržava… preduzetnički duh.
Smartphone je nova produžena ruka tržišta. Tu je, uvijek s nama, novi ud koji se redovno koristiti da ne bi atrofirao. Prosječni Amerikanac u toku dana telefon uzme u ruke i do 205 puta, tj. na svakih pet minuta svog budnog vremena.
Lijepo li je bilo vrijeme kad smo za korištenje mreža i drugih online prostora makar morali biti stacionirani u radnoj sobi pri kompjuteru. Sada nas one prate. I opominju. Svaki čas stiže notifikacija: poruka na Viberu, WhatsAppu, Signalu ili Telegramu; ako ne poruka onda komentar ili lajk na Instagramu, Facebooku, TikToku ili X-u. Da se čovjek umori dok ispiše sve aplikacije koje koristimo na dnevnoj bazi. Ne samo da svi posjedujemo telefone, nego oni posjeduju nas. Pametni telefoni imaju svoje glupe individue. Ili makar jako depresivne i anksiozne.
Više objavljenih naučnih radova govori o tome da društvene mreže, s naglaskom na kratke video formate, negativno utiču na akademska postignuća, smanjuju domet pažnje i fokus.
Beskonačno skrolovanje, ili doom scrolling, kako se u literaturi naziva tehnika u kojoj se sadržaj kontinuirano učitava dok korisnik prstom pomiče ka dolje, je negativno povezan sa anksioznošću, depresijom, usamljenošću, stresom i samopercepcijom.
Uništavamo mentalno i fizičko zdravlje, i aktivno radimo na tome da postanemo zavisni i glupi.
Istini za volju, neke studije govore da nije nužno u pitanju kauzalnost već korelacija. Odnosno, da ne možemo tvrditi da su društvene mreže i pametni telefoni ti koji utiču negativno per se, već da postoji mogućnost treće varijable za koju trenutno ne znamo. Dok se sazna, možda će biti kasno.
Da ne mračim uvijek, naravno da telefoni i društvene mreže imaju i pozitivnih strana, od lakšeg dobijanja informacija, širenja poruka koje bi naišle na cenzuru u mainstream prostorima, pa sve do održavanja kontakata sa ljudima koji su na drugom kraju svijeta.
Meni, pak, na osnovu svega što sam vidio i čuo, itekako djeluje da su te pozitivne strane odveć davno nadjačane negativnim. Čini mi se da smo ugasili da ako makar u dijelu dana ili neđelje ne ugasimo tehnologiju. Strah me i da pomislim na to kakav ćemo biti kasting za Walking Dead ako nastavimo da pažnju držimo po 10 sekundi, a kritičko razmišljanje prepuštamo ChatGPT-ju.
Sljedeći put kad nam stigne notifikacija od portala da je neki kreten političar – gle čuda – uradio nešto kretenski, poruka iz jednog od hiljadu grupnih chatova, ili samo notifikacija društvene mreže da je neko nešto komentarisao – možemo samo dublje razmisliti da li ćemo i kada istu otvoriti. Danas je ne kliknuti neka vrsta otpora digitalnih proletera.
No, nažalost, iako ga lično priželjkujem – potpuno individualno dezerterstvo nije savršeno rješenje. Vremenom bi postali otkačeni od političkih tokova, novih slengova, društvenih zbivanja i kontakata. Izopšteni iz društva i u nemogućnosti da ispratimo zahtjeve sopstvenih poslova, koji su se preselili na prenosive lance koje nazivamo pametnim telefonima. Zbog toga zabrane i limiti moraju dolaziti kolektivno, kroz dogovorena (samo)ograničenja.
Kako je naveo David Moscrop, dokle god se pametnim telefonima i društvenim mrežama ne može demokratski upravljati, što je preduslov za oslobađanje od imperativa beskonačnog profitiranja od naše pažnje, zabrana pametnih telefona bi mogla biti najrealniji put za vraćanje naših života. U tom slučaju makar bi morali da posvećeno budemo na određenom mjestu (ispred kompjutera) da bi se udubili u digitalni svijet.
To nije odbacivanje, već poziv na dublju vrstu slobode: kolektivnu posvećenost društvenom poretku koji nam vraća sopstvene živote.
Ovo je posebno važno i zbog socioloških stvari, kojih se ovog puta nijesmo pretjerano dotakli. Na svu ovu priču postoji i druga, vjerovatno gora, dimenzija. Ljudi nemaju svijest o tome da kad uđu u određenu aplikaciju oni ustupaju svoje kognitivne resurse tržištu. Jednostavno rečeno: prodaju svoju pažnju korporacijama. U globalnom kapitalizmu važi staro pravilo, da ako je nešto besplatno – proizvod si ti. Vrlo mali broj najbogatijih ljudi svijeta skladišti naše podatke, oblikuje ih, prodaje i modifikuje na načine da plasirani sadržaj utiče na to kako ćemo misliti i djelovati.
Kako se strukturalno riješiti toga u praksi, van kolumnističkih pisanija? Ne znam. Neka nam je Marks u pomoć.
