Pod teškim okolnostim ljudima se često pričine nedostižne pojave. Zažele ljudi teleportaciju, exit strelicu u gornjem desnom uglu vidokruga, dugme za napuštanje realnog tik pred ispruženim rukama. Fatamorgana je stvarna u vertigu iscrpljenosti na suhm grebenima i s ispražnjenim zalihama glikogena. Bijela smrt povede žrtve kroz vrata spoznaje. Okus lažne čokolade u grlu su ruke što utople zagrljajem odlazak u ambise onostranog.
Piše: Semir BEHRAM za Proglas
No nekima pred oči u magli percepcije izviri Isus. Arhetip što je došao da nas spasi nevjerstva i izvede iz bezumlja — valjda. Duboko osjećam da je Milovan Đilas bio medij preko kojeg se tako nenadano i genijalno javljao Nazarećanin.
Nakon neuspješnog proboja Treće udarne divizije na Sutjesci Milovan Đilas je sanjao Isusa Krista. Zapravo, nije baš utvrđeno da li ga je sanjao ili je hologram Isusa treptao na marginama budnosti, u titrajima snoviđenja.
Kako priča kaže, dok bi držao oči zatvorenim Isus je bio tu, kada bi Đilas otvorio kapke Isus bi nestajao: ali čim bi ih opet sklopio ovaj bi se vraćao. Poznata je Đilasova molitva Isusu kojeg je tada proglasio protokomunistom, nažalost nije poznato da li je Isus išta Đilasu obznanio. U svakom slučaju ako i jeste dobio informacije od Isusa, Đilas kao zakleti komunista, barem u tom momentu, nije želio otkriti zašto je baš njemu Isus došao i šta mu je rekao.
Đilas je, za sada, jedina poznata osoba kojoj je došao Isus ili neko iz evanđeoskog panteona a da je odbio saradnju. Vjerovatno zbog komunističkog ubjeđenja, ali ga moguće odbijanje nije spriječilo da uputi molitvu, premda je riječ o obraćanju:
Ako si došao na svet i patio radi dobra i istine – ti moraš videti da je naša stvar pravedna i plemenita. Mi, u stvari, nastavljamo, probamo da nastavimo ono što si ti započeo. I ti nas nisi zaboravio, niti nas možeš napustiti…
Ovakve vizije ne nastaju ni iz praznovjerja ni iz slučaja — one su dio duge podzemne struje duhovnih prijelaza kroz istoriju.
Možda bi se moglo reći da je Milovan Đilas reinkarnacija ranokršćanskog gnostičkog učenjaka Bazilida. Drugim riječima, Đilas je postavio komunizam kao ranokršćansku doktrinu i tu se krije Đilasovo davanje prisege Isusu. Treća udarna divizija je kasnije probila fašistički obruč i izvukla se iz pakla Sutjeske. Isus je bio na Sutjesci i došao je Milovanu Đilasu. I zar ne bi bilo čudno da je u tom momentu Isus bio negdje drugo nego na Sutjesci?
Bazilid je tvrdio da Isus nije razapet nego da se to pričinilo ljudima, razapet je Šimun Cirenac. Mnoga gnostička učenja su sklona doketizmu. Bazilid je napisao svoje evanđelje te je na njega dodao 24 toma komentara, skoro ništa od tih zapisa nije preživilo. Nikejski koncil je standarizirao dogmu tada još raslojene i rasparčane vjere učinivši da drugačija viđenja presele u podzemlje.
Zanimljivost Nikejskog koncila je anatema Arija iz Aleksandrije. Arije je vjerovao da je Isus razapet, ali nije vjerovao da Isus ima božanska svojstva. Protjeran je u tadašnji Ilirikum. Par stoljeća kasnije se hereza sa arijanskim karakteristikama probudila kroz djelovanje Crkve bosanske. No, teško se oteti dojmu da je Arije prvi protopartizan što je došao u Bosnu. Teško je, zaista, ne pomisliti da Arija nisu obuzimale grozničave misli i titraji prilikom prolazaka kroz prostore Sutjeske.
A kako to obično biva, revolucija prvo pojede svoju djecu. U jednom momentu su izdali Bazilida, ostao je tek pomen u zapisima njegovih neprijatelja. Izdali su Arija prvi put u Nikeji, drugi put za vrijeme krunisanja kralja Stjepana Tomaševića, kada je i formalno ugašena Crkva bosanska. Izdali su i Milovana Đilasa, prvi put zvanično 1957. kada je osuđen na 9 godina zatvora zbog „kontrarevolucionarne djelatnosti“, a drugi put 1971. kada je zabranjen „Plastični Isus“ reditelja Lazara Stojanovića.
Stojanović je u komunističkoj utopiji zvanoj Jugoslavija dobio 3 godine zatvora a „Plastični Isus“ metarazapinjanje. Isus se ponovo javio Đilasu te 1971., ovoga puta preko filmske trake. Pored maestralnog Tome Gotovca u zabranjenom filmu je igrala i Vukica Đilas što podupire tezu o metafizičkom odnosu Milovana Đilasa i Isusa Krista.
Zašto bi se Isus ikako javljao nakon što je prije 2 hiljade godina hodao po vodi?
Da riješi misteriju između Arijevih partizana i nikejskih protoMAGA križara? Da li ga je neko, možda, u transcedentu upitao za upitnu pravovjernost Bazilida? Ali zašto se ne bi sem magnovenja i maglovitih snova javio kroz umjetnost? Kroz agoniju Sutjeske i Đilasovih strahova, do konceptualnih manifestacija Tome Gotovca. Isus je svojom pojavom bio protoavangardista, stoga je sasvim očito da će, ako već bude neophodno, progovoriti jezikom avangarde.
