Ovaj tekst je namjerno objavljen punih sedam dana nakon napada na novinarku Anu Raičković. Vrijeme je da svaka vijest ne traje po jedan dan. Da se ne računa da je klikabilna (clickable) sljedećih 48 sati od samog događaja, nakon čega članak ostaje zakopan neđe po sekcijama novosti.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
No, nije samo do medija… I do društva je.
Imamo zadatak da prevaziđemo ovo pamćenje crne hronike koje trenutno ne traje duže od par dana. U eri nasilja, đe svaki dan izbija novi incident gnusnih razmjera, dužnost je vraćati se i vraćati na zlodjela. Mantra da je “svake muke dva dana dosta”, samo ide na ruku nasilnicima. Itekako se računa na to da sve loše što se uradi – će ubrzo biti i zaboravljeno. A svaka slika zlostavljanja novinarke trebalo bi da nam se zabode u tkivo pamćenja kao dio slomljenog stakla razbijenog automobila.
U Crnoj Gori imamo tu famoznu bukačku rečenicu “a đe si ti bio/la dok…”. Od sada, svaki drugi završetak je nebitan. Jer, đe smo mi bili dok je tajkun u sred grada tukao novinarku?
…
Postoji osnovana sumnja da je 11. novembra, „kontroverzni biznismen“, Zoran Ćoćo Bećirović napao Anu Raičković, urednicu crne hronike u Pobjedi. U optužnici stoji da su u napadu učestvovali i njegov član obezbjeđenja Mladen Mijatović (za kojeg se kasnije ispostavilo da je Vladin službenik), i drugi – tjelohranitelj Ljubo Dukić.
Ana Raičković, kada je uspjela da dođe do policije, ispričala je čitavu situaciju. Kazala je da su je navedene osobe prvo vrijeđale, pa prijetile, i na kraju tukle njenog vjerenika i njenog sina. Nakon toga su nasrnuli na nju: da je čupaju za kosu, udaraju glavu o vrata automobila i da je dave.
Kada sam pročitao već prve detalje incidenta, želudac mi se podigao neđe do grkljana. To je valjda reakcija kad se davite u poplavi nasilja. A kažu da je smrt davljenjem ona najbolnija. U ovakvom setingu, samo je gore ostati živ. Zbog toga nijesam želio da stanem sa čitanjem. To nam je najbazičnija moralna dužnost – da budemo svjesni gadosti koje se dešavaju oko nas, umjesto da o njima glasno ćutimo. Uostalom, naša bol nije ništa naspram onoga što Ana Raičković i njena porodica prolaze.
A oni su u agoniji jer se došlo do toga da su krupni kapitalisti i Vladini službenici toliko nedodirljivi da su umislili da je ova zemlja još samo jedna od njihovih privatnih nekretnina. Da mogu da gaze, šamaraju, udaraju bez posljedica; dok masa okolo u strahu okreće glavu.
Bila bi to sjajna alegorija za crnogorsko društvo – osiljeni tajkun sa svojom svitom bije jednu ženu “na pravdi” očevidaca koji ne intervenišu. Ali ovo nije književna slika. Odbijam da od toga pravim kvazi-umjetnički prikaz. Prevazišli smo sve stepene đe su potrebne metafore i poređenja da bi čitaoce emotivno dodirnuli. Dovoljno je da pogledate kroz prozor, u ubistva, premlaćivanja i šverc. Za početak, makar ne treba zatvarati roletne.
Ana Raičković i njena porodica su odbili da navuku zavjese. Mediji nezvanično saznaju da su osumnjičeni pokušali da zataškaju napad na Raičković i tako preko posrednika nudili njenom bratu da slučaj ne prijavljuje. Nekoliko dana nakon, njemu je polomljena šoferšajbna na vozilu.
Ovo je, stoga, jedan u nizu gomile testova za ovo društvo i padove (ne)dodirljivih. Koliko smo na to spremni? Koliko se poplava nasilja prelila u apatiju i strah?
Na jednom od protesta u Novom Sadu, Marko Šelić je održao govor u kojem je rekao: “Kada zađete među ljude videćete da se plaše. Ustajanje u ovoj zemlji ima posledice. Ljudi se boje. Kažu ljudi – Priključiću se kad bude trebalo. Pa kad ako ne sad? Ljudi se boje opravdano, ali hrabrost nije osobina nego odluka. Ne možemo se bojati dok se ulice boje krvlju.”
Hrabrost nije osobina, već odluka, kaže Marčelo… Ali možda nije ni do hrabrosti… Nego do puke činjenice da je sramota ćutati.
Kad progovoriti ako ne sad, kada se ulice boje krvlju?
DUŠAN PAJOVIĆ: Ponovni izbor Trumpa – trejler za apokalipsu?
