Gledajući izborni proces u Americi, zaspao sam u ranim jutarnjim satima ispred upaljenog laptopa. Poslije par sati me je probudio glas Donalda Trumpa koji je već održavao pobjednički govor. Sa govornice je hvalio Elona Muska kao „super genija“, govorio o sigurnosti granica, spominjao Boga i najavljivao „povratak veličanstvene Amerike“. Na portalima su već izašle čestitke Vučića i Orbana, a potom i Mandića i Spajića.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Kao da sam se probudio u Idiokratiji. Za one koji nisu gledali, Idiokratija je film koji prikazuje distopijsku budućnost u kojoj se glavni lik budi nakon hibernacije od 500 godina u svijetu koji više ne liči na onaj u kojem je živio. On na svakom mjestu zatiče idiote, ljude bez ekspertize i kritičkog mišljenja, koji ne umiju da sastave prosto proširenu rečenicu bez infantilnih psovki. Svijet pun odraslih koji su ostali na nivou nevaspitanih dvanaestogodišnjaka. U filmu se navodi da je takvo društvo nastalo kao posljedica militantnog anti-intelektualizma. U ovom vremenskom kontinuumu, predsjednika SAD-a igra nabildovani rvač (Terry Crews), koji obožava oružje i brze motocikle.
Ali život nije jeftina komedija sa glupom ableističkom notom. Život je mnogo gori. Otud smo umjesto Terry Crewsa dobili ovog narandžastog tajkuna sa svotom oligarha na vrhu najveće svjetske imperije. Pošto se nijesmo niotkud „probudili“ u idiokratiji, pitanje koje se postavlja je – kako je Trump pobijedio i šta to dalje znači?
Prije svega, treba glasno kazati da Amerika ima jednopartijski sistem sa dvije frakcije: desnom i krajnje desnom.
Partija sa dva različita imena, čije programe pišu kapitalističke hijene na Wall Streetu. Dva krila imperijalnog vojno-industrijskog kompleksa koji bogatstva svojih bankara i multinacionalnih korporacija grade na krvi ubijenih ljudi i eksploataciji resursa Globalnog juga. Jedino tako će, od tih korporacija, dobiti novac za kampanju… A jedino sa kampanjom će doći u poziciju da grade bogatstvo tih bankara na toj krvi. I tako u krug.
Sada kada je pobijedio osuđeni kriminalac, možda i Kamala Harris konačno shvata da podržavanje genocida u Gazi nije bila dobra izborna strategija.
No, osim izvoženja patnje, postoji i domaća patnja – unutrašnja politika. Ni jedni ni drugi neće strukturalno riješiti probleme rasizma, seksizma i heteroseksizma; da ne spominjem tek klasnu borbu i radnička prava; ali neke razlike zasigurno postoje. Od toga koja frakcija ima predsjednika/cu i više predstavnika u kongresu zavisi položaj žena, ljudi druge boje kože i kvir osoba.
Demokratski kandidati nikada nisu uspjeli da eliminišu uzroke nejednakosti i strukturalnih tlačenja, ali su u tim nekim sferama bili bolji za „domaće“ građane/ke. To, ipak, nikada nije bilo zadovoljavajuće niti dovoljno. Vrlo često su bili jednaki predatori krupnog kapitala kao i republikanci, s tim što su krvave ruke skrivali bijelim rukavicama. Zbog forsiranja profita umjesto dobrobiti ljudi gomilalo se nezadovoljstvo i stvaralo plodno tlo za fašizam. Tako je fašista i pobijedio. Politika neadresiranja uzroka nejednakosti kroz parolu „jesmo mi loši, ali nećete valjda fašisti da vam dođu na vlast“ je došla na naplatu. Kao i u Evropi. Kao i kod nas.
Amerikanci stoga mogu da očekuju produbljene kulturne ratove. Pozicije žena (pogotovo u vezi sa abortusom), imigranata i LGBTQ+ osoba će sigurno biti značajno gore. Sigurno da Trump neće biti blagonaklonjen ni radništvu, ni problemima sa zdravstvom i školstvom. Treba preispitati i šta znači sprovođenje zlokobnog Projekta 2025, koji je napisao ultra konzervativni hrišćanski think tank blizak Republikanskoj partiji. Rodonačelnici ovog programa obećavaju da će se te politike sprovesti pod palicom predsjednika, a on ovu zemlju može uvući i u dodatna autoritarna ludila. Uostalom, novi-stari predsjednik je u jednom ranijem razgovoru kazao da su mu potrebni generali kakve je imao Hitler – poslušnici koji sprovode dobijene naredbe.
Kad smo kod toga, iako je ogroman pritisak vršen na Demokrate zbog njihovog podržavanja Izraela, Trumpova politika tu neće biti bolja. Štaviše, može biti samo gora. Podsjetiću da je upravo on u svom prethodnom mandatu proglasio Jerusalem za prijestolnicu Izraela; najveći cionistički lobisti su njemu uplaćivali novac za predsjedničku kampanju 2024; a predsjednik Izraela Bibi Netanyahu je među prvima koji je čestitao „svom prijatelju“ na ponovnom izboru.
Osim stavova prema Izraelu, generalno se provlači teza da će se Trump okrenuti izolacionizmu i da će ostaviti Evropu da se sama snalazi sa problemima, uključujući invaziju Ukrajine. Ipak, nije jasno kako bi se to tačno trebalo odvijati. Da li Trump zaista može da se dogovori o daljim koracima sa npr. BlackRockom i JPMorgan Chaseom, koje su prethodno uticale na donosioce odluka? Ove dvije kompanije su u Ukrajinu uletjele sa milijarderskim dogovorima. Nema tu emocija; nije SAD pomagao Ukrajini zbog neke filantropije, nego zbog interesa krupnog kapitala. Sad čekamo da vidimo da li krupni kapital smatra da ta sredstva može bolje trošiti u nekim drugim granama, nakon čega će „Trumpova“ odluka biti donesena.
Ako republikanci stvarno sprovedu MAGA (Make America Great Again) politiku „America first“, to ima više implikacija. Recimo, predsjednik je najavio podizanje carinskih tarifa za Kinu za 60 odsto, a za Evropu i ostale za 10 do 20 odsto. Pokušaće, nekako istovremeno, da zaustavi migraciju i da izgradi industriju Amerike. Što je apsurdno iz očiglednih razloga; pogotovo kad uzmemo u obzir izazove globalističkog svijeta, što naročito ima efekta u zemlji nabijenoj hiper-konzumerizmom: nemoguće je sve prohtjeve proizvoditi u jednoj zemlji. Pritom, u toku trke za profitom ne bi imali ni dovoljan broj radnika zbog rigidnih migracionih politika.
Ako će se sprovoditi najavljeni izolacionizam, to ima reperkusije i za nas. Kada pak govorimo o Crnoj Gori, našem regionu i Evropi, svakako teško da može da bude gori odnos Amerike nego ovaj do sad. Bilo bi dobro da konačno naučimo da se sami snalazimo i organizujemo. Bez konaca za pomjeranje lutki i bez statusa protektorata.
Ipak, ono što je najzabrinjavajuće kod ponovnog izbora Trumpa, je njegov odnos prema planeti Zemlji. Na skoro svakoj konferenciji je Trump govorio o naftnim rezervama SAD-a, te proglašavao klimatsku krizu za prevaru. Moguće da će izolacionizam da plaća naftnim rezervama i bušenjem gasa. Sudeći prema izjavama – to jedva čeka. Čuvena je njegova parola „We will drill, baby, drill!“ (bušićemo, bebo, bušićemo). Predsjednik SAD-a pojam energije izjednačava sa fosilnim gorivima, a na obnovljive izvore energije ili smanjenu potrošnju ni ne pomišlja. Planeta Zemlja nema luksuz tolerisanja njegovog idiotizma.
Prema posljednjem izvještaju UN-a, smo na +3.1 stepena celzijusa povećanja globalne temperature do kraja ovog vijeka. Ovaj rast bi napravio ogromne posljedice i život učinio praktično nemogućim na povelikom dijelu planete. A klimatske promjene ne mare za to što Trump ne vjeruje u njih.
Što onda ostaje?
Na kraju, i nama i Amerikancima ostaje samo nada bez optimizma. Nada sa zavrnutim rukavima. Kako je napisala i profesorka Julia Steinberger: ovo je samo početak, ulazimo u godine povampirenog fašizma. Vežite pojaseve, osnujte sindikat, angažujte se u uzajamnoj pomoći, započnite organizovane štrajkove i demonstracije, čitajte o istoriji otpora, pobjedama i porazima. Započnite klimatske proteste i ekonomske sabotaže.
Možda nam udžbenici neće pomoći tokom ove decenije, ali solidarnost sa drugima i direktna akcija hoće.
DRAGAN BURSAĆ: Tramp kao mamurno triježnjenje pijanog liberalnog svijeta
DUŠAN PAJOVIĆ: Šredingerovi Crnogorci: istovremeno ne postoje, a svi su kriminalci
(Proglas)
