SANIN MIRVIĆ: Bosanski rat za nezavisnost: O jeziku kojim se opisuje priroda rata

Nazivi ratova nikada nisu puka terminologija. Oni određuju šta se u nasilju prepoznaje kao njegovo središte: agresija, odbrana, unutrašnji sukob, zločin, državnost ili borba za moć. Rat u Bosni i Hercegovini, vođen od 1992. do 1995. godine, najtačnije je razumjeti kao Bosanski rat za nezavisnost, jer se njegova osnovna politička osovina nalazila u pitanju hoće li Bosna i Hercegovina opstati kao međunarodno priznata država ili će njena državnost biti razbijena etničkom teritorijalizacijom, vanjskom intervencijom i nasilnim prekrajanjem prostora.

Piše: Sanin MIRVIĆ !Odgovor

Takve terminološke rasprave nisu bile osobenost samo bosansko-hercegovačkog slučaja. U Hrvatskoj se ustalio naziv “Domovinski rat“, dok se u Sloveniji govori o “Ratu za osamosvojitev“. U sva tri slučaja jezik kojim se opisuje rat odražava šira pitanja identiteta, legitimiteta i međunarodnog priznanja nakon raspada Jugoslavije. Naziv, dakle, ne dolazi poslije historije kao neutralna oznaka; on postaje dio borbe za njeno tumačenje.

U bosanskohercegovačkom slučaju ta borba traje gotovo jednako dugo kao i sjećanje na sam rat. Za jedne je to agresija, za druge građanski rat, za treće odbrambeno-oslobodilački rat, za četvrte domovinski ili otadžbinski rat, dok se u diplomatskom i revizionističkom jeziku nerijetko pojavljuje kao “nesretni sukob”. U novije vrijeme, naročito u hladnijem akademskom registru, sve se ponekad svodi na borbu za moć između elita. Svaki od ovih pojmova zahvata jedan sloj stvarnosti, ali nijedan nema pravo da se nametne kao cjelina bez teorijske provjere i političke odgovornosti.

Naziv “rat za nezavisnost” ima prednost jer polazi od temeljnog historijskog slijeda. Bosna i Hercegovina je ušla u rat kao republika koja je, u okolnostima raspada Jugoslavije, prošla put prema međunarodnom priznanju. Nakon referenduma o nezavisnosti i priznanja bosanskohercegovačke državnosti, rat više nije bio samo unutrašnji spor o ustavnom uređenju jedne republike. Postao je rat protiv mogućnosti da Bosna i Hercegovina nastavi postojati kao suverena politička zajednica.

Upravo je zato nezavisnost ključni pojam, jer je zbog nezavisnosti država napadnuta, njene institucije osporavane a teritorij postao središnje bojno polje. Da nezavisnost nije bila politički i vojno osporena, ne bi bilo rata tog oblika i tog intenziteta.

Pojam agresije u tom okviru ostaje nezaobilazan. On označava vanjsku dimenziju rata: ulogu Srbije, struktura bivše JNA, režima Slobodana Miloševića i političko-vojnih formacija bosanskih Srba koje su djelovale u funkciji projekta razbijanja Bosne i Hercegovine. Kasnije se toj logici pridružuje i hrvatski paradržavni projekt Herceg-Bosne, s ambicijom teritorijalnog preuređenja zemlje prema interesima Zagreba.

Agresija, dakle, imenuje nasilno osporavanje suvereniteta. Bez tog pojma rat bi bio pogrešno prikazan kao spontani unutrašnji raspad, kao da su lokalne zajednice same od sebe skliznule u nasilje, bez planova, logistike, naoružavanja, političke komande i ideološke pripreme.

Ipak, ni agresija ne može sama nositi cijelu interpretaciju. Međunarodno pravo, naročito kroz Rezoluciju Generalne skupštine UN-a 3314, agresiju definira kao upotrebu oružane sile jedne države protiv suvereniteta, teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge države. Bosanski rat je, međutim, imao i unutrašnje aktere koji nisu bili formalne države. Zato se njegova međunarodna dimenzija u haškoj praksi nije uvijek dokazivala kroz riječ “agresija”, nego kroz pravni prag međunarodnog oružanog sukoba.

Ovdje je posebno važna praksa Haškog tribunala. U predmetima u kojima se sudilo za teške povrede Ženevskih konvencija, Tribunal je morao utvrditi da je sukob imao međunarodni karakter, jer se taj režim u tadašnjem stanju prava primjenjivao na međunarodne oružane sukobe.

U predmetu Tadić, Žalbeno vijeće je razradilo test “opće kontrole” i zaključilo da se oružane snage bosanskih Srba mogu pravno povezati sa Saveznom Republikom Jugoslavijom ako Beograd, pored finansiranja i opremanja, učestvuje u organiziranju, koordiniranju ili općem planiranju njihovih vojnih aktivnosti. Vijeće je zaključilo da su oružane snage Republike Srpske, u periodu relevantnom za taj predmet, djelovale pod općom kontrolom i u ime SRJ, te da se sukob između bosanskih Srba i centralnih vlasti Bosne i Hercegovine mora klasificirati kao međunarodni oružani sukob.

Sličan pravni obrazac pojavljuje se u predmetima koji se odnose na hrvatsku politiku u Bosni i Hercegovini. U predmetu Rajić, Tribunal je utvrdio da je značajno i kontinuirano vojno djelovanje Hrvatske vojske u podršci bosanskim Hrvatima bilo dovoljno da sukob između HVO-a i snaga bosanske vlade pretvori u međunarodni oružani sukob, te je razmatrao i kontrolu Hrvatske nad Herceg-Bosnom i HVO-om. U predmetu Kordić i Čerkez potvrđeno je da je Hrvatska vršila opću kontrolu nad HVO-om i da je sukob između HVO-a i Armije RBiH imao međunarodni karakter.

Ove presude nisu važne samo kao formalne kvalifikacije. One pokazuju da Srbija i Hrvatska nisu bile tek zainteresirani susjedi, posrednici ili zaštitnici “svojih” zajednica u Bosni i Hercegovini. Njihova uloga uključivala je finansiranje, logistiku, organizaciju, političko pokroviteljstvo, vojno prisustvo, koordinaciju i opće planiranje. U hrvatskom slučaju, predmet Prlić i ostali dodatno je utvrdio postojanje udruženog zločinačkog poduhvata usmjerenog na stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio “reunifikaciju hrvatskog naroda”, pri čemu je zajednička zločinačka svrha bila dominacija kroz etničko čišćenje muslimanskog stanovništva.

Zato je pojam agresije nezaobilazan. On nije samo emotivna riječ iz domaćeg političkog jezika, nego označava onu dimenziju rata koju je Tribunal, kroz drukčiju pravnu terminologiju, prepoznavao kao međunarodni karakter sukoba, vanjsku kontrolu, koordinaciju i učešće susjednih država u ratu protiv Bosne i Hercegovine. Ipak, upravo zato što je Tribunal radio kroz pojedinačne optužnice, konkretne zločine i pravne uslove za nadležnost, a ne kroz jednu sveobuhvatnu presudu o karakteru cijelog rata, pojam agresije ostaje nužan, ali ne i dovoljan kao jedini opis rata.

Bosanski rat imao je i unutrašnju dimenziju. U njemu su učestvovali građani Bosne i Hercegovine, lokalne vlasti, općinske strukture, policije, paravojske i političke organizacije koje su se borile za teritorij, vlast i sigurnost vlastitih zajednica. U tom ograničenom smislu, pojam građanskog rata ima opisnu vrijednost.Problem nastaje kada se “građanski rat” koristi kao krovni naziv. Tada se iz vida gubi presudna asimetrija: jedna strana branila je međunarodno priznatu državu, dok su druge nastojale proizvesti etnički zaokružene teritorije, često uz direktnu podršku susjednih država. Građanski element postoji, ali on ne poništava karakter rata za nezavisnost. Naprotiv, čini ga složenijim, jer pokazuje da se napad na bosansku državnost odvijao i izvana i iznutra.

Izraz “odbrambeno-oslobodilački rat” ne može se, prema dostupnim izvorima, pouzdano pripisati jednom autoru. Vjerovatnije je nastao unutar kolektivnog političkog i memorijalnog jezika Armije RBiH, državnih institucija i boračkih struktura, a zatim se proširio u publicistiku i historiografske rasprave. U bosanskohercegovačkom i širem jugoslavenskom kontekstu njegova težina ne proizlazi samo iz opisa oružane borbe, već iz historijskog odjeka Narodnooslobodilačke borbe iz Drugog svjetskog rata. Tada su odbrana, oslobođenje, antifašizam i obnova državnosti činili jedinstvenu političku i moralnu cjelinu. Zato ovaj pojam rat od 1992. do 1995. godine smješta u tradiciju otpora okupaciji, fašizmu i kolaboracionističkim projektima podjele zemlje.

Njegova težina ne polazi od apstraktne pravne formulacije, nego od iskustva ljudi koji su rat proživjeli kao odbranu kućnog praga, grada i države. Republika Bosna i Hercegovina nije ratovala za tuđi prostor; branila je vlastite granice, pokušavala deblokirati opkoljene gradove i vratiti teritorije koje su silom izvučene iz njenog ustavnog poretka. Zato se u pojmu “odbrambeno-oslobodilački” čuje i svakodnevica rata: škole i bolnice koje rade pod granatama, institucije koje opstaju u podrumima, komunikacije koje se probijaju preko planina, linije koje se drže mjesecima, te diplomatska borba da država ne bude tretirana kao prolazna smetnja u raspadu Jugoslavije.

Ipak, taj historijski odjek treba koristiti pažljivo. Rat 1992–1995. nije bio ponavljanje Drugog svjetskog rata, niti se može jednostavno preslikati na partizanski narativ. Narodnooslobodilačka borba bila je istovremeno antifašistički, revolucionarni i jugoslavenski projekt, dok je Bosanski rat za nezavisnost bio prije svega borba za opstanak međunarodno priznate države u uslovima raspada Jugoslavije. Sličnost je u logici otpora okupaciji i nasilnoj podjeli zemlje; razlika je u političkom kontekstu, ideološkom okviru i historijskom ishodu.

Zato izraz “odbrambeno-oslobodilački rat” ima vrijednost ako se koristi kao opis unutrašnjeg iskustva odbrane i oslobađanja, a ne kao zamjena za širi naziv “Bosanski rat za nezavisnost”. On objašnjava moralnu energiju otpora, ali ne obuhvata u potpunosti međunarodnopravni i državni okvir rata.

Izraz “nesretni sukob” je najslabiji i vjerovatno politički najopasniji. Na prvi pogled smiruje ton, ali zapravo umanjuje odgovornost. Rat u Bosni i Hercegovini nije bio nasumičan niz događaja, već rezultat konkretnih političkih odluka, projekata i vojnih planova.

Takav rječnik često pripada jeziku međunarodnih i lokalnih peacebuilding radionica, u kojima se, radi dijaloga i smanjenja tenzija, izbjegava imenovanje počinilaca, naredbodavaca i političkih ciljeva rata. Problem nije u samoj potrebi za razgovorom među zajednicama, nego u cijeni koja se plaća kada se historija pretvori u neku vrstu meteorologije. U izrazu “nesretni sukob” nema subjekta, nema ideologije, nema plana. On može zvučati diplomatski i pomirljivo, ali njegova funkcija često postaje revizionistička: razliku između napada i odbrane, plana i haosa, zločina i posljedice rastapa u lažnoj simetriji.

Pojmovi “domovinski rat” i “otadžbinski rat” otkrivaju kako različite nacionalne zajednice pokušavaju rat upisati u vlastite mitološke kalendare. Domovina i otadžbina nisu neutralne riječi; one nose snažan emocionalni naboj i pretpostavljaju posebnu vezu između naroda, prostora i historijskog prava na taj prostor.

U hrvatskom kontekstu “domovinski rat” označava borbu za državu i nacionalno oslobođenje. U srpskom političkom jeziku “otadžbinski rat” često označava borbu za zaštitu srpskog naroda. Problem nastaje kada se takav jezik prenese na Bosnu i Hercegovinu, jer “otadžbina” tada lahko postaje opravdanje za teritorijalne pretenzije i etničko prisvajanje prostora.

Svi tekstovi, zakonske formulacije, govori i institucionalni materijali iz Republike Srpske svjedoče kako naziv “Odbrambeno-otadžbinski rat” postoji kao dio srpskog/entitetskog memorijalnog diskursa, ali ne i kao naučna, historiografska kvalifikacija rata. Oni govore o tome kako se rat pamti i politički opravdava, a ne nužno o tome kakva je bila njegova pravna i historijska priroda.

Genocid nije sinonim za cijeli rat, ali predstavlja njegov najdublji zločinački ishod. Genocid nad Bošnjacima pokazuje da rat nije bio samo sukob oko granica, institucija ili ustavnog uređenja, već i pokušaj da se jedna zajednica ukloni iz dijelova prostora koji je smatrala svojim historijskim i političkim domom.

U tom smislu, genocid i rat za nezavisnost pripadaju istoj analitičkoj cjelini. Napad na bosansku državu i napad na Bošnjake kao narod jer su upravo oni u najvećoj mjeri politički, demografski i simbolički stajali uz očuvanje Bosne i Hercegovine kao cjelovite države.

Ipak, pretvoriti genocid u jedini naziv za rat značilo bi izgubiti širi politički okvir. Genocid označava krajnju zločinačku logiku tog procesa; rat za nezavisnost objašnjava zašto se ta logika razvila upravo u borbi protiv bosanske državnosti.

Pojam borbe za moć može biti koristan ako se koristi kao dopunski analitički instrument. Ratovi se nikada ne vode samo oko ideja, identiteta i principa; vode ih organizirane elite koje nastoje kontrolirati teritorij, institucije, resurse, policiju, vojsku, granice, međunarodno priznanje i javni narativ. U tom smislu, političko-sociološke analize rata u Bosni i Hercegovini, poput onih koje nude Sabrina P. Ramet u knjizi Tri Jugoslavije: izgradnja države i izazov legitimacije ili Susan L. Woodward u Balkanska tragedija: haos i raspad posle hladnog rata, pomažu da se razumije kako su se nacionalni projekti, državne ambicije i međunarodna intervencija preplitali u raspadu jugoslavenskog poretka.

U Bosni i Hercegovini takva borba za moć bila je očigledna. Nacionalne stranke borile su se za kontrolu nad prostorom, međunarodni posrednici za upravljanje krizom, susjedne države za utjecaj, a lokalni komandanti za vlastite zone dominacije. Ipak, kada se rat svede samo na borbu za moć, nestaje presudna normativna razlika između političkih projekata. Nije svaka moć ista, niti svaka elita u ratu ima isti historijski položaj. Moć koja brani državu svih građana ne može se izjednačiti s moći koja nastoji proizvesti etničku teritoriju kroz progon, logore i masovno nasilje.

Zato literaturu koja rat tumači kroz borbu za moć, državne projekte i međunarodnu intervenciju treba koristiti kao političko-sociološki okvir, a ne kao zamjenu za sudski utvrđene činjenice. Ona može objasniti interese, kalkulacije i ponašanje aktera, ali sama po sebi ne može presuditi o karakteru rata. Za to je potrebno povezati analizu moći s pravnim nalazima, ratnim ciljevima i stvarnim posljedicama nasilja na terenu.

Ovdje treba biti politički i intelektualno iskren: za značajan dio bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, posebno za one koji su aktivno podržavali rat protiv centralne vlasti, nezavisnost Bosne i Hercegovine nije bila “njihov” projekt. Oni su je smatrali nametnutom, bilo referendumom koji su bojkotirali, bilo međunarodnim priznanjem koje nisu tražili. Za njih je rat bio, u najboljem slučaju, građanski sukob unutar raspadajuće federacije, a u najgorem otpor prema onome što su doživljavali kao bošnjačku dominaciju.

Razumjeti neku perspektivu ne znači priznati njenu historijsku ili pravnu valjanost. Perspektiva objašnjava motivaciju aktera; ne određuje prirodu rata. Ovaj esej, dakle, ne tvrdi ni da su takva tumačenja historijski tačna. Ona se, s gledišta međunarodnog prava i osnovnih načela teritorijalnog integriteta, ne mogu opravdati. Ipak, potrebno ih je razumjeti ako želimo objasniti zašto naziv “rat za nezavisnost” za jedne zvuči kao oslobođenje, a za druge kao poraz.

Upravo zato što je nezavisnost bila sporna, a ne samorazumljiva, rat je i vođen. Naziv “rat za nezavisnost” ne skriva tu spornost; on je eksplicira. Da nezavisnost nije bila osporavana, rata ne bi bilo u obliku u kojem se dogodio.

DRAGAN BURSAĆ: A zašto, da prostite, Srbija ne slavi svoj Dan nezavisnosti?