Svaku priču sa srećnim krajem, koja ima potencijal da bude ona o solidarnosti i humanosti, izgleda moraju da unište foliranti i karijeristi. Takozvani human fucktor koji dovodi do pozerišta u kući.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Naša priča počinje tužno. Malog bišona Meda komunalna policija Glavnog grada pokušala je da oduzme porodici. Medo je u njihov dom došao nakon prerane smrti dječakovog oca, po preporuci psihologa, kao pomoć djetetu da se lakše nosi s gubitkom. I pomogao je. Postao je dječakov najbolji prijatelj i svojevrsna terapija na četiri noge.
Ali ne lezi vraže, neko od komšija je očigledno imao vezu u Komunalnoj policiji i dogurao je do toga da se porodici uruči nalog koji poručuje da će im pas u narednim danima biti oduzet. Novinarska ekipa RTV Podgorica je posjetila Medov dom i ukazala da se radi o razigranom, uhranjenom, sređenom i mirnom psu koji ne pravi probleme. Dakle, ogolili su činjenicu da je nalog satkan ljudskom pakošću i ekstremnom netolerancijom, a potpisan crnogorskim vezama i korupcijom.
Poslije naloga se pojavljuje cirkuski talog. Gradonačelnik Saša Mujović je iskočio iz onog krstastog bazena u kojem je ronio, obrisao se rješenjem o poklanjanju državnog zemljišta SPC, obukao odijelo, pa pravo u stan Medove porodice. Sa sobom je poveo kamere i ekipu. Pozira uz razigranog psa, vidno ukočen, kao da stoji pored zmije udava koju mora da pomazi zbog protokola. Video se širi brže nego što se problem ikada rješavao. Dijele ga njegovi građansko-partijski aktivisti, režimski novinari i čitava digitalna bulumenta. Mujović je zaustavio nepravdu i spriječio odvođenje malog Meda. Uspješno se isfingiralo herojstvo.
Niko se, međutim, nije zapitao kako je došlo do toga da sistem uopšte može sprovesti oduzimanje zdravog i pravog psa, ako to nekom bijednom panduru sugeriše rođak, kum ili prijatelj. Niko se nije zapitao kako je sistem postavljen tako da zloupotreba nije izuzetak, već opcija; tako da pravda mora da zavisi od gradonačelnikove dobre volje (ili dobrog PR-a), kamere i viralnosti videa.
Umjesto toga, pojavili su se supermeni, čuvaoci režima koji nam prodaju maglu da je ovo individualni slučaj, a ne sistemski problem. Politički lešinari i trgovci ljudskom nesrećom su unovčili Meda. Svi srećni i svi zadovoljni – gradonačelniku veći rejting, režimskim novinarima pet minuta slave, a aktivistima veći reach koji će moći da prilože uz dodatnu dokumentaciju za buduće projekte kojima će svoj influensing predstavljati kao društvenu promjenu. Prodali su Meda za glas na izborima, like, share ili projekat – u zavisnosti kome što treba, sa poprilično istim ciljem.
Šarada je naplaćena stresom porodice i njihovog psa.
Lešinari ne mare. Podsjećaju me na film Nightcrawler. U njemu glavni lik, sitni kriminalac i autsajder, pronalazi novo zanimanje: fotografiše mjesta nesreće i zločina, da bi te slike i snimke kasnije prodao medijima. Ono što je ključno u ovome, je da on vremenom prestaje da bude puki posmatrač i postaje saučesnik. Pomjera mrtva tijela žrtava, okreće glavu, namješta krv – da bi ispao što bolji kadar; a time i prodao snimak za veću svotu.
Namješta se empatija i režira se moral. To je sistem u kojem živimo, sistem u kojem medijska, aktivistička i politička logika orijentisana ka profitu dovodi do moralnog raspada.
Zato ne vjerujte u idole i heroje. Sve je to biznis, sve je reklama, sve je to trik.
U suprotnom su ogromne šanse da ćete kad-tad proći kao ljubitelji Chomskog, dok gledaju njegove slike sa Epsteinom. Ili da prevedem na naš kontekst, proći ćete kao vjernici koji ovih dana slušaju o seksualnom zlostavljanju maloljetne đece na Rijeci Crnojevića.
A sve one svjesne licemjera, svu publiku koja se meškolji u skupim, ali neudobnim stolicama, pozerište na kraju dovodi do mentalne reume.
