Tri decenije nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, u pravnim i akademskim krugovima ponovo se otvara pitanje koje je formalno zatvoreno presudom Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine: da li je međunarodna odgovornost Republike Srbije za rat i genocid u Bosni i Hercegovini uopće bila razmotrena na temelju potpune i neredigirane dokazne građe.
Neformalna grupa američkih advokata porijeklom iz Bosne i Hercegovine započela je opsežan proces sistematskog prikupljanja i analize arhivske dokumentacije iz predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnog suda pravde (ICJ). Cilj ovog procesa nije politička kampanja, već pravna procjena – postoji li danas, s vremenske distance i uz dostupnost novih dokaza, realna osnova za pokretanje nove međunarodne pravne inicijative protiv Srbije.
Presuda bez punog uvida
Ključna polazna tačka ove inicijative jeste tvrdnja da presuda ICJ-a iz 2007. godine nije donesena na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije državnih organa Srbije. Iako je Sud primijenio najviši standard dokazivanja – tražeći direktnu i potpuno uvjerljivu atribuciju genocidne namjere državi – advokati ukazuju da Sud nije imao pristup neredigiranim zapisnicima Vrhovnog vijeća odbrane, niti potpunoj arhivi Vojske Jugoslavije i sigurnosnih struktura Srbije.
Ti dokumenti su, podsjećaju, Haškom tribunalu dostavljani pod režimom povjerljivosti, uz redakcije i ograničenja koja su onemogućila njihovu upotrebu u postupku pred Međunarodnim sudom pravde. Time je, smatraju inicijatori, stvoren paradoks: ključni državni dokazi korišteni su u krivičnim predmetima protiv pojedinaca, ali nikada nisu u punom kapacitetu razmotreni u postupku koji se odnosio na odgovornost same države.
Dokazi koji su došli prekasno
Dodatnu težinu inicijativi daje činjenica da je dio relevantne dokumentacije – uključujući ratne dnevnike, vojne zapovijedi i operativne bilješke – postao dostupan tek nakon što je postupak pred ICJ-om već bio okončan. Ti materijali su kasnije korišteni u presudama protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića, ali nikada nisu analizirani u kontekstu moguće odgovornosti Republike Srbije kao države.
U tom okviru, pravni tim je započeo konsultacije i sa akterima čiji su predmeti već prošli kroz Haški tribunal. Među njima je i Naser Orić, ratni komandant odbrane Srebrenice, od kojeg je zatražen pristup cjelokupnom dokaznom materijalu iz njegovih procesa, uključujući transkripte, presude i dokumente koji se odnose na komandne i logističke veze između Beograda i oružanih struktura koje su djelovale na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Sarajevo, civili i pitanje državne uloge
Poseban segment analize odnosi se na dokumentaciju povezanu s napadima na civile tokom opsade Sarajeva, uključujući i fenomen poznat kao „Sarajevo safari“. Riječ je o svjedočenjima i izvorima koji ukazuju na organizirane dolaske državljana iz Srbije radi pucanja na civile, uz logističku i operativnu podršku struktura koje su kontrolisale snajperske položaje oko grada.
Advokati smatraju da bi ovakvi materijali mogli biti relevantni za šire pitanje organizirane uloge državnih struktura Srbije u napadima na civile, posebno u kontekstu nadređenosti, komandne odgovornosti i sistemske podrške Vojsci Republike Srpske.
Pravna procjena, ne politička akcija
Iz inicijative naglašavaju da proces ima neformalnu podršku dijela američkih pravnih i diplomatskih krugova, ali da se ne radi o projektu američke administracije. Riječ je o nezavisnoj, stručnej pravnoj procjeni koja se još uvijek nalazi u fazi prikupljanja i evaluacije dokaza.
Sljedeći korak je izrada sveobuhvatnog pravnog mišljenja, zasnovanog na presudama međunarodnih sudova, relevantnim konvencijama i usporednoj analizi dokaza koji 2007. godine nisu bili dostupni ili nisu bili dozvoljeni za upotrebu pred ICJ-om. Tek nakon toga bit će donesena odluka o pravnoj izvodljivosti eventualnog pokretanja novog međunarodnog postupka.
Otvoreno pitanje koje nije nestalo
Trideset godina nakon Daytona, pitanje međunarodne odgovornosti Republike Srbije nije nestalo – ono je samo institucionalno potisnuto. Inicijatori smatraju da upravo pristup neiskorištenoj haškoj dokumentaciji predstavlja ključni element za njegovo ponovno, pravno utemeljeno razmatranje.
Ne kao čin revizionizma, nego kao test integriteta međunarodnog pravnog poretka i njegove sposobnosti da, makar i s vremenskim zakašnjenjem, odgovori na pitanja koja nikada nisu do kraja zatvorena.
DINKO GRUHONJIĆ: „Sarajevo safari“ se nastavlja, samo je oružje promijenjeno
