Politika se više ne skriva iza skupih odijela i diplomatskog žargona. Na globalnu scenu dolaze nove vlasti koje ne glume buržujsku pristojnost. Štaviše, one se ponose što je nemaju. Vuk sa Wall Streeta, koji manirima sakriva koruptivne poslove, je izašao iz mode. Sada se u politici moć dokazuje urlikom i prostaklukom, a sumnjive pare i namjere prikrivaju zavjesom „čovjeka iz naroda“.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Na političku scenu su stupili novi „domaćini”. A svi znamo što „domaćinstvo“ zapravo znači – rakija, meze, dreka i prebijanje žena. Pritom, ako si dio vladajuće klase, svaki dan ti je slava.
Novi arhetip političkih glavurdana ću oslikati anegdotom koju sam čuo od jednog pomorca. Govorio mi je o tome kako su se sve njegove kolege, nakon posla, skupile u brodskom salonu. Vodili su razgovor o tome koji im je omiljeni restoran koji vole da posjete kada završe višemjesečnu manevru i konačno dođu sa broda. Kako svi imaju platu od više hiljada eura, nabrajali su standardna elitna mjesta po primorju. Okupljena posada se tako gađala elitizmom i kvazi profinjenošću navodeći imena restorana (koja neću da reklamiram), uz jela poput hobotnice, jastoga, lazanja, pečenja ispod sača i tome slično. U nekom trenutku, na red je došao jedan od oficira, kojeg ćemo za potrebe teksta nazvati Milorad Krušica. On je ponosno naglasio: “Bogami meni jedan rođak radi u studentsku kantinu, pa kad dođem doma nema mi ništa milije od toga da mi on da bonove za hranu, da ja odem i nabucam se šnicEla!”
Storija Milorada Krušica nije neka tužna klasna priča. On ima veću platežnu moć od većine ljudi iz svijeta politike i biznisa, a ne potiče ni iz siromašne porodice. Miloradu je svakako milije pokrast bonove i otić u studentski dom na šnicle, nego da neđe ode da plati ručak ili ga u krajnjem napravi kući. Krušica ne bira studentsku kantinu zato što mora, već zato što može. Ne zato što nema, već zato što mu je gušt da demonstrativno odbije „finoću“, pristojnost i mjeru. To je nesvjesna politička poruka koja kaže da je baš zbog toga on – Milorad; iznad pravila, izvan reda, sa svojom dozom prkosa i bahatosti. Ono što je kod Krušice privatna devijacija, u politici postaje strategija.
Mogu da zamislim čitav ex-DF, kako loču rakiju iz bokala i jedu pljeskavice u nekoj skupštinskoj kantini sa kariranim stolnjacima. Ne jer ne mogu da priušte drugačije, nego baš jer mogu. Jer im je to furka, uloga karikiranog „narodnjaštva“ koju su sebi nadjenuli, iako sa istim tim narodom, od čijih para jedu i piju po sniženoj cijeni, nemaju ama baš nikakvih dodirnih tačaka.
Savršen egzemplar toga je Milan Knežević. Viđeli ste, vjerujem, video u kojem ga Zećani nose na ramenima dok on nešto urliče. Čitava ikonografija protesta i referenduma u Botunu je djelovala kao šatorska svadba sa pečenim prasetom, pištoljima za pas, domaćom krdžom i polugolom pevaljkom. Lako se mogla zamisliti neka Vendi sa Temua koja izbacuje grudi između kojih viri zlatni krst, dok je pijani svatovi ‘vataju za obline.
Milanov boj za Botun je jaka simbolična poruka o povratku novog-starog doba.
Nijesu ti ljudi oko njega nužno krivi što bivaju statisti u njegovom epu. U krajnjem, niko im iz vlasti nije ni objasnio kako funkcioniše ni što znači kolektor. Onda je na scenu stupio Knežević da, kao Dementor, usmjeri njihovo beznađe, viktimizaciju i životnu energiju ka njegovoj političkoj gozbi. A estetika takvog folklora je često jača od dobrih politika i mjera. O tome govori i sjajni dokumentarno-igrani film Igora Bezinovića.
„Fiume o morte!“ ili „Rijeka ili smrt!“ se bavi prvom fašističkom okupacijom, koja se dogodila na prostoru Hrvatske, u današnjoj Rijeci. Grad je još davne 1919. godine zauzeo Gabriele D’Annunzio, pjesnik, dramski pisac, aristokrata i ratnik. Uprkos protivljenju italijanskih vlasti, sa sobom je povukao 186 muškaraca koji su bez ikakvog otpora umarširali u grad. Pjesnik u plaštu zauzeo je Rijeku sa šakom svojih fanova. Skoro ih niko nije shvatio ozbiljno. Mislili su da je budala, a samim tim i bezopasan. Fiume je tako postao prva marionetska država fašizma.
Kao i svi fašistički režimi, i D’Annunziov je bio brutalan. Sprovodio je teror prema svim „etnički nepodobnim“ ljudima, neistomišljenicima i onima koji nijesu dijelili italijanski ultra-nacionalistički zanos. Hapšenja, batinanja, protjerivanja i cenzura postali su svakodnevica.
D’Annunzio nije samo vladao, on je izvodio svoj pozorišni komad u kojem je bio i dramaturg i glavni glumac. Satima je masi recitovao svoje pjesme sa balkona, dok je publika, što iz strasti, što iz straha, klicala njegovim govorima uz uzvike koje je on sam izmislio: „Eia! Eia! Alalà!“
Svu ikonografiju koju sada vezujemo za Mussolinija, prvi je sistematizovao D’Annunzio. Od crnih košulja, preko rimskog pozdrava, pa sve do ritualne mobilizacije masa na osnovu nacionalističke retorike. Politički bard, koji je spojio pozorište, poeziju i rat.
Politika se tada okrenula od diplomatije i administracije. Vladalo se gestovima i mitovima, a ne pravilnicima. Emocija je nadjačavala logiku, a retorika je bila važnija od djela. Njegova vlast je djelovala infantilno, teatralno i haotično. U trenutku kada je italijanska vlada blokirala saradnju sa Rijekom, proglasio je rat sopstvenoj zemlji.
Sprovodio je autoritarni karneval u kojem je institucionalizovao politiku nabujalog spektakla. Sve je djelovalo kao role-play, iliti igranje uloga. I on i njegovi sljedbenici su bili ekscesivni, dramatični i nestabilni. Kao neki kneževići ili koprivice.
Moć ne mora da bude smislena da bi bila opasna, dovoljno je da je masa osjeti kao smislenu. Čemu svjedočimo i danas.
Svaka sličnost sa sadašnjim ličnostima iz svijeta politike nije slučajna. Od Bolsonara, Trumpa, Javiera Mileia i Orbana, pa sve do Milana Kneževića. Princip je isti: politika kao spektakl, masa kao publika, a nasilje kao krajnji epilog folklora, za koji se čeka after-party. Razlika je samo u epohi i kostimima.
Malo je, doduše, razlike između plašta i balkona, sa jedne strane, i šnicEla i šatora, sa druge.
DUŠAN PAJOVIĆ: Njima spomenici i ordenje, a antifašistima prijave
