Kada su se 2003. godine u Sjedinjenim Američkim Državama organizovali jedni od najmasovnijih protesta u istoriji, protiv rata u Iraku, tadašnji predsjednik George Bush je izjavio da je demokratija prelijepa stvar. U javnom nastupu je pozdravio pravo ljudi da izraze svoje mišljenje. Kao što sada svi znamo, Bush je nastavio sa ratnim djelovanjem i ignorisao zahtjeve demonstranata. Time je označio novu eru – u kojoj je masovno neslaganje sa odlukama vlasti u redu, ali ono nema nikakvog uticaja na stvarne politike. Sve je dozvoljeno, ali pod uslovom da se ništa ne mijenja.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Skoro dvije decenije nakon, pokrenuti su protesti Grete Thunberg i organizacije Fridays for future. Zahtijevali su da se vlade uhvate u ozbiljan koštac sa klimatskom krizom, umjesto što nude kozmetičke promjene dok nastavljaju da pune džepove banaka i kompanija za ekstrakciju fosilnih goriva. Greti se u maršu za budućnost pridružio i Justin Trudeau, tadašnji kanadski premijer. Na ulici je zahtijevao od sebe (?) da uradi ono što je svakako u mogućnosti. Nije promijenio praktično ništa. Bilo je jasno da je u pitanju samo još jedan PR potez za glasače.
Daleko od toga da su prethodno navedena zbivanja neki izolovani slučajevi. Primjera radi, slušajući svoje građane/ke, zvaničnici Brazila često kritikuju genocid koji Izrael sprovodi nad palestinskim narodom. Istovremeno, Brazil je ove godine značajno povećao izvoz nafte Izraelu, čime pomaže efikasnije ubijanje djece.
Kada se približimo našem regionu, retorika podržavanja glasova demosa je ponovo u nesuglasju sa praksom. Nedavno se najveći fašistički koncert u poslijeratnoj Evropi održao baš u Hrvatskoj. U gradu koji na vlast ima načelno lijevo-liberalnu zelenu stranku. Uprkos silnom protivljenju antifašista, Thompson je svirao ratne kancone pred oko pola miliona ljudi. Nije propustio priliku ni da iskoristi ustaški pozdrav „Za dom spremni“. Nakon što se sve završilo, gradonačelnik Tomislav Tomašević je na presu kazao da neće više dopuštati ovakve koncerte u tom gradu. Kao da za reprizom uopšte ima potrebe. I prije svega, kao da nije imao i dužnost i ovlašćenja da neo-fašistički koncert zabrani prije samog održavanja, baš kao što se to uradilo u Rijeci.
Lako ćete se sjetiti i kakvu recepciju vlasti imaju protestni glasovi kod nas, u Crnoj Gori. Osim što nas, nakon upućenih kritika, nazovu braniocima kokaina, ekstremistima i kriminalcima, predstavnici Vlade ne propuste priliku da usputno naglase da svako ima pravo na drugačije mišljenje. Na drugačije mišljenje od vlasti imaš pravo – ali da sa tim nešto i promijeniš – nikako. To je današnje shvatanje „demokratije“. Kao što je pisalo u starim, dobrim udžbenicima sociologije iz vremena socijalističke Jugoslavije: demokratija je politički oblik diktature novca. U globalnom kapitalizmu – ništa više od toga.
Zato od protestnih okupljanja nema ništa. Državni aparat računa da ćete malo stajati sa transparentima, nešto skandirati i otići kući. Računaju da će se buka stišati nakon nekoliko dana. Protesti se budžetiraju – zna se koliko će otpor „koštati“ i kada će utihnuti. Nakon toga, nastavlja se po business as usual principu. Samo neki od recentnih primjera su skupovi ispred Skupštine prilikom glasanja o Sporazumu sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, i okupljanje na kiši ispred zgrade Vlade prilikom usvajanja Temeljnog ugovora.
Vjerujem da su jedini pravi protesti, nakon dolaska „osvježivača“, Belveder, Trinaestojulska proslava u Nikšiću 2021. godine, No pasaran ispred Vile Gorica i svakodnevne blokade koje Cetinjani održavaju na Kruševom ždrijelu.
Zajedničko za sve ove činove otpora je što nijesu bili organizovani po stranačkoj liniji, imali su jasan cilj, strategiju remećenja fingirane normalnosti, te onemogućavanje redovnog protoka kapitala. To najviše boli bilo koju kapitalističku državu i njenu vladajuću klasu. Tada vlast biva primorana da pokaže svoj autoritarni karakter i primijeni silu.
Ni u jednom od ovih događanja nije bilo retorike „podrške i poštovanja drugačijeg mišljenja“, nego samo pendreka, suzavaca, biber sprejeva i pokušaja uvođenja protivustavnih zakona – samo da bi se spriječio revolt i nastavila državno-kapitalistička kombina koja slijedi krvoločnu ideologiju i cijeni profit više od ljudskih života. Vlast se tada ogoljuje i poručuje da je pravo za njih samo skup normi koje vladajuća klasa nameće ostatku društva. Da zakoni ne postoje da bi branili građanstvo, već da bi političari, popovi i biznismeni svoj kapital branili od samih građana/ki.
A niko ne voli pendrek. Time se dalje stvara kritična masa za buduće pobune.
Upravo kolektivno samoorganizovanje jedino može spriječiti fašiste da dovrše tranziciju preuzimanja fotelja i gradova. Naša dužnost je da budemo tu kad god pokušaju da održe parastos kvislinzima, da obesmisle antifašističke tokove, devastiraju prirodu, uruše radnička prava i zdravstvo, kao i da pređu preko leševa ne preuzimajući odgovornost za propuste prilikom masakra. Da prekrečimo huškačke grafite, blokiramo puteve, stanemo pred bagere, sopstvenim tijelima ne dozvolimo četničke crnokošuljaške gozbe. Tamo đe postoji moć – postoji i otpor.
To je put koji treba pratiti, nacrt za budućnost pobune. Nepokoravanje autoritetu je jedan od najprirodnijih i najzdravijih činova koje društvo može napraviti. To je početak oslobodilačkih praksi mijenjanja svijeta bez preuzimanja centralne, koruptivne moći. Jer demokratija nije pravo da birate između unaprijed definisanih opcija, već da živite dostojanstveno.
DUŠAN PAJOVIĆ: Policijske barijere između revizionizma i istine
