U aprilu 2023. godine sam, komentirajući globalno i posljedično lokalno geopolitičko previranje te nesvakidašnje uporno odgađanje „probosanske strane“ – velikog dijela intelektualaca i političara – da se suoči sa objektivnim okolnostima promjene šireg i lokalnog (geo)političkog krajolika, napisao tekst za Proglas naziva „Prokrustova postelja u zemlji Bosni“.
Piše: Zlatan HADŽIĆ za Proglas
Trudeći se da minimalističkim rezonom, s osloncem na bihevioralnu teoriju zahvatim i čitaocima izložim aktuelne vektore promjena u svijetu u kome ponovo bjesni „ozbiljan“ rat, podstaknut dubokim osjećajem da je već kasno ustvrdio sam:
Rat u Ukrajini je prvi veliki sukob koji istinski materijalizira multipolarni sistem, rekonstruirajući herojstvo i nasilje kao sredstva autentičnog političkog izraza nauštrb učinkovitosti međunarodnih institucija i ranije prizivanih normativnih narativa u kontekstu kontrole ponašanja država u međunarodnim odnosima.
Također sam istakao sljedeće:
Međunarodni poredak, koji je u najstabilnijim uvjetima poprilično anarhičan danas je u fazi tranzicije ka multipolarnom sistemu, koga karakterizira stalno balansiranje i brza promjena savezništva u ovisnosti o predmetnom problemu i, često, identitetu političkih aktera.
Pored globalne, tekst je u lokalnoj dimenziji ukazivao na potrebu da se u skladu s trenutkom adresira međunarodno „uvažavanje potentnosti i homogenosti srpskih i hrvatskih nacionalnih projekata, posebno u kontekstu nove geopolitičke paradigme, odnosno želja da ti projekti budu uže povezani sa geopolitičkim interesima SAD-a u nadolazećem multipolarnom poretku“. Navedeno uvažavanje se najjasnije, prema analizi u članku, razaznavalo „kroz nametnuti izborni zakon od strane OHR-a, odnosno intervencionizam koji se u suštinskim i sudbonosnim pitanjima gotovo isključivo odnosi na Bošnjake“.
Ne bude li se ovaj fenomen adekvatno adresirao, populacija i pojedinci čija je sudbina vezana za subjektivitet i suverenitet BiH će, metaforički rečeno, isprobati Prokrustovu postelju u svakom mogućem smislu jer neće imati okvir niti alat kojim će ublažiti neizvjesnost eksplozivnog geopolitičkog agregata i njegove potencijalne posljedice. Tekst su pojedinci – ispostavit će se skloni tome da u radovima koje pišu ne citiraju supstancijalne sličnosti i preklapanja sa prethodno objavljenim disertacijama o kojima su imali prethodna saznanja – kritizirali oslanjajući se na u datom momentu suštinski isprazne aksiomatske percepcije o pax americani te napregnute projekcije o djelovanjima raznih geopolitičkih aktera.
Sudbina Bosne će biti ista kao sudbina Evropske unije, jedna je od maksima koju se moglo čuti u nekim lokalnim analitičkim krugovima. Od te fraze manje smislena je još samo ona sveprisutna po kojoj međunarodna zajednica „mora odreagirati“ da se BiH i regija ne bi destabilizirali, mnijem nenamjerno slikajući BiH kao neizvjesnu političku tvorevinu zalutalu u svijet realističkih odnosa.
Pola godine nakon što je tekst objavljen dogodio se rat u Gazi.
Navedena tranzicija je ušla u intenzivniju izvedbenu fazu, kojom se rezbari nova geopolitička stvarnost i grade nove hijerarhije političke moći i suvereniteta; fazu čiji je vrhunac usljed njene funkcije i naravi nemoguće sa sigurnošću prognozirati, između ostalog i radi inherentne volatilnosti samog Ekstremistana (općeljudskog djelatnog konstrukta protkanog neočekivanim i rijetkim događajima, koji po svojim temporalno-prostornim značajkama spadaju u statističke „outliere“).
Danas je jasno da su teze iz 2023. godine bile objektivna deskripcija stanja, i da su ideološko-herojski narativi koje prati učinkovita sila prihvatljiv način da se „legitimno“ definiraju i ostvare politički ciljevi. Više niko ne može ni posumnjati da je međunarodni poredak nestabilno poprište brzih promjena u odnosima između dojučerašnjih saveznika ali i samim savezništvima, koja korjenito i neizvjesno restruktuiraju međusobne odnose i kakvoću vlastitih identitarnih odrednica.
Jaz između SAD-a i EU-a sve je dublji; a šta stvarno predstavljaju SAD i EU u nadolazećem periodu, tek ćemo saznati. Mnogi američki intelektualci i publicisti koji su bliski pozicijama moći vjeruju da je u SAD-u u toku revolucija usmjerena protiv svega onoga što je bilo ranije. Vodeći princip u političkoj praksi dolazećeg perioda za većinu “saveznika” SAD-a bit će transakcioni princip. Stoga sva uvjerenja i prethodna saznanja o tome šta Amerika jeste ne smiju postati emotivno-ideološke okosnice buduće saradnje s njom. Narav ove percipirane revolucije daleko je od naravi klasične republikanske ili demokratske politike. U svemu ovome ne treba zaboraviti da Evropa u geopolitičkom smislu još uvijek gotovo da ne postoji. Postmoderni projekt, koji je EU nikada nije zaživio kao geopolitička djelatna sila.
Arbitrarnost i asimetrije u našem javnom političkom diskursu i stvarnosti, arbitrarnost u konstruiranju samih političkih percepcija i posljedično „rastezanje“ pameti javnosti zainteresiranoj za egzistenciju BiH odavno je prevazišlo okvire, koje bi se metaforički moglo nazvati prokrustovskim.
Pokušaj da se stvarnost prilagodi interesima i pogledima političkih lidera i utjecajnih pojedinaca fokusiranih na maksimiziranje vlastite koristi imat će pogubne posljedice za BiH.
Minimalistički rezon osigurava jedinu smislenu navigaciju Ekstremistanom u uvjetima pojačane neizvjesnosti i straha od nasilja, u kojima normalcy bias (kognitivna predrasuda koja navodi ljude na odbacivanje očigledne opasnosti ili njeno umanjivanje, željno vjerovanje u preovladavajuću normalnost) i availability bias (heuristička mentalna kratica koja se oslanja na istaknuto dostupne informacije) vladaju političkim diskursima i procesima odlučivanja. Minimalistički rezon ne prihvata samopodrazumijevajuće pretpostavke dominantne političke heuristike samo zato jer je poželjno ne odskakati, hineći uvjerenje kako je percipirana struktura društveno-političkog tkanja „ipak“ pozitivna radi dominantnog diskursa (donedavno narativi o euroatlantskim integracijama, pax americani, međunarodnoj zajednici..). Minimalizam zahtijeva naučnu metodu prilikom razumijevanja društvenih fenomena i argumente koje, opet, empirijski informirano interpretira kako bi se izbjegli informacijska buka i informacijski šum iz kojih proizilazi paraliza analize.
Krajnje je pogubno u uvjetima neposredne političke neizvjesnosti sa potencijalima nasilja multiplicirati informacijsku buku i šum utilitarnim dilemama. Proces trenutnog geopolitičkog restruktuiranja nije od jučer, on je bespovratno ušao u svoju terminalnu fazu još 2020. godine kada su prema tadašnjim riječima Jeremyja Bowena[i], SAD kao hegemon unipolarnog svijeta redom smrvile sve te „male ortodoksije“ međunarodnog zakona, tražeći Trumpovim planom „Mir do prosperiteta“[ii] odbacivanje UN-ovih rezolucija o izraelsko-palestinskom sukobu i prihvatanje svršenog čina na terenu što je nadalje bespogovorno prihvatila i snažno podržala administracija predsjednika Bidena, a većina ljudi počela percipirati tek kad je započeo rat u Gazi.
Odbacujući Talebovu ludičku zabludu, zabludu igre[iii] po kojoj se haos da bi ga se razumjelo prokrustovski prilagođava prediktivnim teorijskim modelima neempirijskih, utilitarnih teorija, jedini mogući korak u ovakvim uvjetima je umanjiti vlastitu fragilnost (krhkost), detektirajući istovremeno istaknute pivote promjena i opasnosti koje treba prevazići.
Ako je država sa sve državnom voljom i odlukama koje donosi ekstrapolirani Levijatan, subjekt međunarodnih odnosa i sigurnosti, pivotalna instanca realističkih odnosa na koje se pozivaju i u skladu s kojima velike sile iznova oblikuju naš svijet, tada se u kontekstu identificiranja fragilnosti prije svega treba osvrnuti na činjenicu da BiH u ovom trenutku ima nedostatke koji je sprečavaju da bez unutrašnjeg protivljenja artikulira jednu volju u međunarodnim odnosima, da donosi istinski suverene odluke i, najvažnije, da nesmetano pod svoj autoritet i zaštitu stavi svoju cjelokupnu populaciju. Ta slabost je strukturnog i sistemskog karaktera, nije oličena u jednoj osobi, partiji i sl. Međutim, svi koji su u političkoj areni isključivo radi vlastitog interesa, i u mjeri u kojoj njihove političke organizacije i oni djeluju s ciljem očuvanja i maksimiziranja vlastite koristi, u toj mjeri doprinose razvoju i bespovratnosti toksičnih procesa koji navedene strukturne slabosti čine pogubnim umjesto da ih ublažavaju i, u perspektivi, uklone.
Susjedni velikodržavni projekti, ili atavizmi tih projekata, da ostavim prostora potencijalno preciznijem razumijevanju kontinuiteta projiciranja susjedne volje u BiH, uspješno proizvode srpski i hrvatski proto-državni prostor na teritoriji BiH društveno-političkim kreiranjem vlastitih perifernih subjekata uz njihovu potencijalnu pretvorbu – u praktičnom smislu ako ne de iure – u vlastite krajine. To je izvor stalnog rizika i trajna varijabla u mikro-geopolitičkom agregatu BiH. Jasna je potreba rekonfiguracije unutrašnjih odnosa u BiH kako bi ona postala država koja ispunjava svoju funkciju umjesto da bude svojevrsna trajna privremenost, varljivo dugovjeka tvorevina kojoj narav Ekstremistana jamči turobnu egzistenciju i izvjestan kraj.
Kraj koji, da ne bude zablude, neće usrećiti ni bh komšije i susjede, jer će najvjerovatnije označiti početak potencijalno dugotrajnog nereda koga će, koristeći evidentnu ExYu nesposobnost da uredi međusobne odnose iskoristiti krupni regionalni i globalni geopolitički agenti, koji su strateški ili taktički zainteresirani za Balkan.
Izborni inžinjering uoči 2022. godine u korist potentnih susjednih nacionalizama predstavljao je jedan takav pokušaj kome je cilj bio osujetiti svako potencijalno protivljenje obesmišljavanju bh suvereniteta. Rješenje međunarodnog faktora je imalo fingiranu liberalističku osnovu ukorijenjenu u misli dr Roberta Keohanea[iv] i njegovih kolega s kraja 90-ih i početka 2000-ih da su pivotalno važne vlade a ne države, koje mogu biti i umanjenog suvereniteta. Ovaj postulat su, inače, redovno kršile upravo zapadnjačke države, forsirajući u svom kontekstu isključivo realističke, a danas, u slučaju SAD-a, čak i klasične realističko-merkantilističke obzire na što je neumorno tokom gotovo tri decenije u brojnim djelima i istupima upozoravao dr John Mearsheimer.
Današnji svojevrsni oligarhijski pristup nove stare administracije SAD-a sa sve prominentnijom ikonografijom krajnje desnice ogolio je prethodne odnose a buduće učinio potencijalno neizvjesnijim i nesigurnijim. „Probosanska“ strana, onaj njen dio koji je prihvatio vodeću ulogu osovine HDZ-SNSD, iz ovog je transformacijskog projekta dobio novi politički narativ i realnost karakterističnu po afektivno-diskurzivnoj praksi, ad hominem politici, prikazivanju fantazmagoričnih uspjeha na „evropskom putu“ u fikciji vrlog svijeta idealne postmoderne i borbe protiv zle osovine SDA-DF, drugog dijela „probosanske“ strane, koja je jedini krivac za bespotrebno remećenje dobrih odnosa u BiH. Ovaj narativ, pomalo raskliman posljednjih par mjeseci, još uvijek se stidljivo promalja i trudi opstati kao oficijelna deskripcija stanja svijeta u kome se ništa dramatično ne dešava. Radi navedenog, cijela „probosanska“ opcija skrajnuto i tupo obitava u opskurnoj irelevantnosti mikro i makro-geopolitičkog prostora, uz međusobno snažne negativne emocije i beskrajnu zaljubljenost u vlastitu apolitičnost i moć aktivnog ignoriranja krupnih svjetskih promjena.
Država, njena volja i moć da zaštiti svoje građane će biti ili rekonstruirana i izbrušena na način da adresira objektivne okolnosti u mjeri u kojoj je to moguće na održiv način uraditi, ili će stihija pomiješana sa individualnim interesima i fikcijama dovesti do još jedne tragedije. Od stihijske alternative, odumiranja države kroz „probosansko“ aktivno zamajavanje, pozivanje na prošle epohe i suštinsku neaktivnost bolje je bilo šta. Dosadašnji kurs garantira najgori mogući scenarij, čiji vektor djelovanja multipliciraju novi paradigmatski odnosi u svijetu.
Nathan Lean je još prije osam godina na mnoštvu primjera pokazao da je islamofobija „permanentna zastava desničarskog populizma“ na Zapadu, te da je „strukturalno postala identična antisemitizmu i drugim sličnim institucionaliziranim mržnjama“.[v] Tuuli Lähdesmäki je 2022. godine odlučio ispitati identitarne sadržaje koje Evropska unija proizvodi o evropskom prostoru kao takvom u naučnom članku The role of Christianity in the European Union's heritage and history initiatives.
Proučavajući sadržaje dva EU projekta, Lokacija s oznakom evropske baštine i Doma evropske historije, zaključio je da je Evropa izašla iz svoje postkršćanske ere, tragajući za odrednicama mi i oni na način da je sekularizirala i kulturalizirala kršćanstvo po habermasovskim uzusima[vi], racionalizirajući pritom srednjevjekovnu distinkciju po kojoj su oni drugi: „Jevreji, muslimani, Arapi i ‘necivilizirani’ lokalni narodi“.[vii] U oba navedena EU projekta insistira se na antičkim vremenima Grčke, ali se ona gledaju ekskluzivno „evropski“, zanemarujući činjenicu da su Heleni, počevši od blistoistočnog kenanejskog (feničanskog) alfabeta pa sve do općeg i građanskog prava bili posrednici Bliskom istoku, zapravo dio tog istog Bliskog istoka, koji je ishodište i evropske funkcionalne pismenosti i civilizacijskog potencijala.
Kršćanstvo se pak koristi i prezentira kulturološko redukcionistički, bez isticanja bilo koje suštinske vrline ove velike vjere osim kao determinante evropskog historijskog iskustva identitarnog razgraničenja. Jevreji se javljaju u kontekstu holokausta, ali je termin judeokršćanski izbačen iz diskursa uz potpuno zanemarivanje islama i islamske civilizacije, pa čak i Averroesa, rodonačelnika sekularne misli u Evropi.[viii]
Koristeći navedeno istraživanje za naučni rad u kome sam bio koautor 2023. godine o antinomijama EU[ix], shvatio sam razmjere pogubnosti odbijanja populacije koja ovisi o subjektivitetu i suverenitetu BiH da se suštinski i empirijsko-minimalističkim rigorom suoči sa društveno-političkim posljedicama percepcije koja ih stjecajem historijskih okolnosti oslikava kao inherentno odbojan društveni subjekt u Evropi.
Definitivnom propašću postmoderne reaktiviran je i intenziviran islamofobični heuristički obrazac u političkom diskursu i kulturološkim reprezentacijama dominantnih političkih aktera u Evropi.
„Probosanske“ instance zanemaruju već prisutan politički aktivizam koji u velikom broju primjera lokalno, regionalno i slijedom toga u širem evropskom smislu difamira muslimansku populaciju BiH. Ova pivotalna promjena na evropskom tlu koja po naravi nalikuje antisemitizmu s početka 20. stoljeća je izazov s kojim se odavno trebalo suočiti. Istovremeno ovaj izazov potvrđuje misao o neprihvatljivom stupnju fragilnosti državne strukture i nasušnoj potrebi izgradnje inkluzivne, snažne i suštinski funkcionalne, moguće države za sve one čiji kolektivni opstanak ovisi o Bosni ili je pak vole i osjećaju svojom domovinom.
„Probosanske“ instance su dozvolile slabljenje i gotovo nestanak zaštićenih vrijednosti i vlastitog mita. Ne postoje „svetinje“ koje su pojedinci iz ovih instanci spremni štititi osim ispraznim floskulama, u formi umrtvljenog instinkta, pa čak ni to, a zaštita činjenica o bližoj i daljoj prošlosti nije u fokusu populacije čiji dugoročni kolektivni opstanak ovisi o subjektivitetu i suverenitetu BiH. Mnogi iz te populacije ne trguju segmentima svojih zaštićenih vrijednosti, nego njihovom suštinom, maksimizirajući svoje individualne koristi. Zato i jeste bilo moguće pod pokroviteljstvom međunarodnog faktora uoči i nakon izbora 2022. godine kreirati političke odnose koji u kontekstu skrajnute „probosanske“ strane liče na interesnu, rasklimanu konfederaciju kantona za čiju efektivnu kontrolu se bespoštedno bore smiješne i nadasve besmislene, međusobno zakrvljene stranačke koalicije i „preletači“, koji politiku doživljavaju intuitivnim procesom blaćenja političkih oponenata bez ikakve zadrške ili smislenog cilja osim onog individualnog.
Mnogi „probosanski“ političari i intelektualci, aktivno ili pasivno, prihvatili su opće konstrukcije a neki čak i vokabular susjednih velikodržavnih projekata o stanju u BiH i inkorporirali ih u svoju političku heuristiku. Oni koji nisu, koriste blijedu, floskulama ispunjenu intersubjektivnu realnost nestajuće prošlosti. Mitovi perifernih političkih subjekata susjednih država u BiH imaju prominentnije državotvorne kvalitete i funkcije od „probosanskog“ oportunizma obojenog svim bojama.
Nepostojanje jasnog cilja jedna je od najistaknutijih sistemskih fragilnosti u ovom osvrtu, nerazdvojiva od prethodne dvije. „Probosanske“ instance artikuliraju generalne svjetonazorske vrijednosti i ideale. Materijalni interesi lidera i utjecajnih pojedinaca kao, često, najistaknutiji pivoti „probosanskih“ političkih aktivnosti garantiraju da se u planiranje političkih ciljeva gotovo nikada suštinski ne inkorporiraju stvarni trenutak i objektivna realnost, koji se afektivnim narativima uspješno nadograđuju i transformiraju u ostrašćene lokalne prepirke, najprominentnija obilježja „probosanske“ politike.
Površnost, naučna ljenost i deintelektualizacija je fenomen društava koja su izgubila svoja uvjerenja i mitove, koja su prihvatila kreiranje društveno-političkih odnosa temeljem klijentelizma i likvidiranja intelektualne izvrsnosti. Sa povećanjem globalne političke volatilnosti, a danas je ona izraženija nego je bila tokom hladnog rata, i najmanja naivnost u poimanju mikro i makro-geopolitičke stvarnosti, oklijevanje da se proaktivno djeluje ili prihvatanje neinformirane ideološke, mitološke i emotivne heuristike kao osnove za političko djelovanje nosi krajnje pogubne rizike i gotovo zajamčen gubitak svega stečenog ili sačuvanog do tada.
Atomizacija umjesto pluralizma je karakteristika „probosanske“ političke prakse. Izgradnja države je nesebičan i u individualnom smislu kontraintuitivan i iracionalan čin u kome se pojedinac žrtvuje za opće dobro, a demokratski proces, za razliku od diktature, počiva na međusobnom povjerenju u minimum zajedničkih vrijednosti. Međutim, politička kritika kod „probosanskih“ instanci nije zajednički metod poboljšanja stvarnosti, ona je „napad“ (percipirani ili stvarni). Afektivno-diskurzivna praksa i informacijski šum vladaju svim segmentima „probosanskog“ političkog diskursa umjesto kvantitativno-kvalitativnih analiza, što često vodi ka nerazumijevanju političkog trenutka i prihvatanju asimetričnih rješenja, koja omogućavaju proizvodnju nove prošlosti i antičinjenične stvarnosti.
I na kraju, fragilnost koja garantira gubljenje kompetitivne prednosti i čini izgradnju suštinski funkcionalne države nemogućom misijom – korupcija, fenomen koji nije uzrok nego posljedica svega navedenog, a posebno izgubljene vjere u vlastiti politički smisao i društvene vrijednosti i norme. S obzirom na činjenicu da se radi o društveno-političkoj zavojnici koja kreira zatvoreni krug, moguće ju je pogrešno identificirati kao uzrok svega. Ovo je osnovna neuralgična tačka „probosanske“ društveno-političke stvarnosti u moralnom i materijalnom smislu, koja se mora eliminirati po svaku cijenu. Ta eliminacija mora biti suštinska, izvan kontroliranih, spinovanih konstrukcija globalnih i lokalnih mikro i makro-geopolitičkih narativa, ako se želi ispuniti osnovni preduvjet za pokušaj izgradnje antifragilne države i društva, otpornih na izazove predstojećeg nestabilnog i neizvjesnog geopolitičkog perioda.
ZLATAN HADŽIĆ: Civilizacijska taksonomija kao poluga moći u (geo)političkom diskursu
