Čuveni mađarsko-američki mislilac i akademik Thomas Szasz, ustvrdio je u knjizi Drugi grijeh da je zlorabljenje jezika, njegova konfuzna i ideološka upotreba proizvela većinu okrutnosti, netolerancije i široko prihvaćene gluposti, koje tradicionalno muče ljudski rod. „U carstvu životinja vlada pravilo: pojedi ili budi pojeden; a u carstvu ljudi: definiraj ili budi definiran“, navodi Szasz (1973, str. i). Borba za riječ o sebi je borba za vlastiti život.
Piše: Zlatan HADŽIĆ za Proglas
Antropolog Ernest Becker (1973) pak ističe činjenicu da je svako društvo isključivo kodificirani sistem herojstva kreiran da ublaži egzistencijalnu tjeskobu, ništa drugo do svojevrsna religija, bez obzira na njen sadržaj. Ljudi ne prihvataju besmisao suočeni sa vlastitom smrtnosti, nego grade dijeljenu društvenu realnost koja ih štiti od sirovog iskustva svijeta i po inerciji konstruira kulturološki filter čiji učinak, pored ostalog, jeste distorzija objektivne realnosti. Svjetonazor je živući mit kojim se potiskuje ili racionalizira misao o smrti, to je egzistencijalnom tjeskobom proizveden narativ o svijetu, čija je funkcija ublažavanje anksioznosti i izgradnja samopouzdanja i izvjesnosti u individualnoj i društvenoj dimenziji ljudskog života. Radi toga su svjetonazori, kako bogoštovni tako i prirodnozakonski, najdragocjenija svojina koje se ljudi ne odriču lako i za koju se bore kao za vlastiti život.
Kulturološki svjetonazori su kompleksne strukture, njihovi segmenti su često međusobno oprečni, a krize, izazovi, postojanje drukčijih svjetonazora i egzistencijalni strahovi vode čvršćem afirmiranju njihovih aksioma, pa čak i onih ekstremnih elemenata koji ne predstavljaju njihove centralne vrijednosti. Rezultati istraživanja Landaua i dr. (2004) u tom kontekstu pokazuju da su egzistencijalni strahovi povezani sa percipiranom opasnosti izazvanom terorističkim napadima 11. septembra i civilizacijsko-kulturološka polarizacija odigrali pivotalnu ulogu u reizboru predsjednika Busha 2004. godine, te da su se tom prilikom ideološki podijeljeni liberali i konzervativci rukovodili istim obzirima i istim mehanizmima ublažavanja anksioznosti u čijoj se srži nazire hijerarhijska struktura proistekla iz diskursa oslonjenog na kulturološko-civilizacijsku imaginaciju.
Povezano sa prethodnim kontekstom, autori Globalnog izvještaja Edelmanovog barometra istine (2023) uočili su i pokušali kvantificirati sve očigledniju društveno-političku polarizaciju u svijetu današnjice. Istraživanje pokazuje da su snažno polarizirane zemlje i one koje su na rizičnoj granici da postanu snažno polarizirane zemlje većinom države kolektivnog Zapada. Tako su SAD, Švedska i Španija snažno polarizirane države, a Francuska, Velika Britanija, Nizozemska, Italija i Njemačka su na rizičnoj granici da postanu snažno polarizirane države. Nedostatak povjerenja u institucije države, nedostatak zajedničkog identiteta, klasna nejednakost i „borba za istinu“ kao obilježje postčinjenične epohe transformirala je javni prostor Zapada u „eho-komore“ ostrašćenih neistomišljenika koji nastoje nametnuti svoje svjetonazore kao mjerilo stvarnosti.
Kulturizam nagoni oponente na bespoštednu borbu za definiranje svake situacije i apsolutno neobraćanje pažnje na činjenice. Takav je i širi geopolitički pejsaž u kome spomenuti akteri učestvuju. Istovremeno, neistomišljenici u žestoko polariziranim državama sumnjaju da je moguće prevazići društveno-politički razdor te vjeruju da će u konačnici to rezultirati pogoršanjem društvenih predrasuda i diskriminacije. Sam Richard Edelman (2023), CEO Edelmana, ističe da će kriza povjerenja u institucije neminovno prerasti u „krizu interpersonalnog povjerenja“ ukoliko ne dođe do intervencije koja će proizvesti minimum zajedničkih vrijednosti. Ovo istraživanje nam jasnije ukazuje na stanje i potencijalni operativni mod onoga što u Bosni i Hercegovini nazivamo međunarodnom zajednicom u uvjetima civilizacijsko-kulturološke polarizacije, zanemarivanja normativnih principa, geopolitičkog preslagivanja i pribjegavanja svjetonazorskim herojskim narativima.
Društveno-politička polarizacija ima posebno poguban utjecaj na one elemente društva koji se ne uklapaju u politiku redefiniranja prostora hijerarhijama kulturološko-civilizacijskih reprezentacija i transformacije iz njih proisteklih predodžbi u dominantne društveno-političke paradigme. Političke elite stiješnjene (geo)političkim srazovima i izazovima polarizacije posvećuju veliku pažnju snaženju partikularnih kulturoloških drama, vjerujući da ih je moguće kontrolirati (geo)političkim deliberacijama. Međutim, kako to naglašava Thrift (2007, str. 36), afekti proistekli iz takvih akcija, a posebno u tehnološki povezanom svijetu, „kreiraju partikularne teritorije nastajanja“, koristeći populacije kao „funkciju kompleksnih materijalnih sistema koji prosijecaju kroz individue“ i kreiranom polarizacijom ustanovljavaju kolektivne instinkte i dispozicije koji mogu proizvesti krajnje opasne posljedice.
Primjer iz prošlosti su Jevreji Evrope početkom 20. stoljeća, koji su nakon milenijskog ugnjetavanja i nametnute opskurnosti iskoristili stotinjak godina emancipacije i postali vidljivi kao nominalno ravnopravni članovi evropskih država. Ipak, novonastale prilike u sekulariziranoj Evropi još su agresivnije dovele u pitanje jevrejski identitet, naglašava Shlomo Avineri (2017, para. 25-26), jer je emancipacija podrazumijevala „kulturološki determinizam“ proistekao iz činjenice da je u Evropi novootkriveni univerzalizam saobražavan „historijskom ekskluzivizmu većine modernih nacionalizama“. Jevrejima u tom ekskluzivističkom determinizmu nije bilo mjesta osim kao vječito drugima od kojih se tražilo da se odreknu stršećih elemenata svoje kulture bez da ih se prihvati kad to urade, jer je uvijek bilo graničnih pojava jevrejskog identiteta koje su korištene za preuveličavanja, generaliziranja, tvrdnje da se Jevreji ne mogu emancipirati te kao politička poluga moći.
Istina je bila da su se evropski Jevreji emancipirali u istoj mjeri kao i njihovi kršćanski susjedi, ako ne i korjenitije.
Upečatljivo je iskustvo Moshea Leiba Lilienbluma (1843-1910), jednog od najprominentnijih pobornika haskale (jevrejskog prosvjetiteljstva), koji je odbacivao mogućnost praktičnog antisemitizma kao recidiva prošlosti. Pogromi protiv Jevreja Odese iz 1881. godine u kojima su podjednako učestvovali obrazovani i neobrazovani pojedinci, pa čak i proleteri, koje je Lilienblum idealizirao, pogodili su sve Jevreje, kako sekularne i potpuno integrirane u društvo carske Rusije tako i one konzervativne, religiozne. Lilienblum je bio šokiran lakoćom kojom su se kosmopolitske ideje pogromaša stapale sa nacional-šovinizmom, a od toga je gori bio samo zaključak njegovih kolega iz redova maskilim filozofa (prosvijetljenih) da jedini odgovor treba biti još više emancipacije bez da se postavi pitanje zašto jevrejski identitet sam po sebi može predstavljati razlog za nasilje, ili zašto se u kontekstu njega nasilje lakše prihvata.
Navedeni fenomen je uočio poznati jevrejski publicista Max Nordau (1849-1923), emancipirani i sekularni pobornik prosvjetiteljstva u svojim ranim godinama, a potom jedan od najglasnijih kritičara izboja antisemitizma tokom afere Dreyfus. Primjetio je da su mržnja prema Jevrejima i antisemitizam u Evropi nakon emancipacije i prosvjetiteljstva daleko izraženiji nego kad su bili ukorijenjeni u starim religijskim predrasudama. Emancipacija je, prema njemu, intelektualna vježba koja počiva na francuskom racionalizmu Rousseaua i njegovih enciklopedista iz 1792. godine, a nikako realni opis ljudskog stanja, niti pak odraz opservacije koja oslikava socio-kulturološku stvarnost i historijski kontekst, posebno ne u Evropi. Što su se više nastojali prilagoditi tuđim utilitarnim percepcijama o samima sebi, evropski Jevreji su sve više postajali beznadežni zatočenici svog identiteta koga su u praktičnom smislu već izgubili. Nordau, koji se odrekao prezimena svoje tradicionalno rabinske porodice Sudfeld, uzimajući karakteristično germansko-nordijsko prezime, zaključio je da je najpogubnija jevrejska greška nakon prosvjetiteljstva njihova zabluda da su jednakopravni Nijemcima, Francuzima i Italijanima. Holokaust gotovo dvije decenije nakon njegove smrti potvrdio je ove slutnje.
Vrednosna hijerarhija kreirana civilizacijskom taksonomijom iznova je omiljeno oruđe i poluga moći u savremenom (geo)političkom diskursu. Nathan Lean (2017 str. 249-250) u svojoj detaljnoj studiji Industrija islamofobije upozorava na dugotrajnu, hotimičnu proizvodnju straha i kulturološkog nepovjerenja prema muslimanima u vidu političke strategije novog rasizma koji je „permanentna zastava desničarskog populizma“, dok je islamofobija „strukturalno postala identična antisemitizmu i drugim sličnim institucionaliziranim mržnjama“. Primjer, ne i usamljen, navedenog institucionaliziranja islamofobije je Dokumentacioni centar političkog islama uspostavljen u Austriji, čiju Mapu islama je i Vijeće Evrope nazvalo „mapom neprijateljstva prema muslimanima, koja potencijalno može biti kontraproduktivna“ (Bridge Georgetown, 2021). Islamofobija je, opet slično antisemitizmu stoljeće ranije, pronašla svoj put i do liberalnog mainstreama na Zapadu navodi autor.
Razlika između islamofobije na desnom i lijevom spektru leži u oštrini narativa i načinu tretiranja percipiranih „nedostataka islama i navodnih jada šire muslimanske zajednice“ (Lean, 2017, str. 164).
Ako su Jevreji konstruirani kao pohlepni zavjerenici koji manipuliraju vrhom političke i industrijske moći u javnom diskursu s početka 20. stoljeća što je predstavljalo geopolitički malj za njihove aspiracije asimiliranja i integriranja u zajednice u kojima su živjeli, muslimane se designira kao ekstremno radikalne i sklone bezumnom nasilju početkom 21. stoljeća. I jedni i drugi su optuživani za svojevrsni antiemancipacijski tribalizam i nespojivost njihove kulture sa vrijednostima demokratije. Taj diskurs naslonjen na stare identitarno-kulturološke reflekse, dodatno oblikovan proteklih decenija promalja se u političkoj stvarnosti BiH, čiji se suverenitet a moguće i subjektivitet voljom geopolitičkih kalkulacija Zapada želi rastočiti u korist susjednih velikodržavnih projekata koje se namjerava ukotviti u zapadnjačkom kampu, koji je pak sam po sebi polariziran i čiju će kakvoću djelovanja umnogome odrediti dolazeći izbori u SAD-u i tok rata u Ukrajini koji svakim danom ima sve veći potencijal da preraste ili izazove širi svjetski sukob.
U tom kontekstu sve instance u BiH koje u političkom smislu iskazuju sudbonosnu povezanost sa bh. suverenitetom i subjektivitetom, te izražavaju kategoričko odbijanje urušavanja ili obesmišljavanja državnih institucija bivaju difamirane kao izraz bošnjačkog radikalizma u čijoj srži se percipira veza sa islamom, kome je pak kulturološki imputiran poseban potencijal za nasilje. Već ovakav narativni konstrukt je dovoljan da se diskusija skrene sa činjenica i kvantificiranja uistinu prijetećih diskursa i njihovih protagonista na kulturološke reprezentacije i predrasude koje se već dugo toleriraju i šutke prihvataju u javnom prostoru BiH.
Sve političke instance koje su sudbonosno vezane za suverenitet i nezavisnost BiH trebaju uzeti u obzir posljedice prihvatanja ovako konstruiranih narativa i definiranja situacije, odnosno bespogovornog izvršavanja geopolitičkih mitologema subjekata međunarodne zajednice koji u suštini mogu biti formule za ostvarivanje njihovih real-političkih interesa oprečnih interesima populacije koju „probosanske“ političke instance predstavljaju.
