Gotovo svi pivotalni društveno-politički problemi ljudi, tih ograničeno racionalnih agenata čiji kognitivni mehanizmi individualno i u dimenziji društvenosti djeluju metodom zadovoljan-dovoljno proizilaze iz generalizacija, pokušaja da na temeljima argumenata iz analogije, utilitarno-racionalističkih aksioma i retroaktivno-kauzalističkog moda razmišljanja donose sudove i konstruiraju analitične i prediktivne modele za društvenu dinamiku, raspetljavajući pritom nastale kognitivne disonance izgradnjom koherentnih narativa (Festinger, 1957; Simon, 1947, 1985). Povrh svega percepcija kognitivne mašine ljudi u rudimentarnoj ravni nije čak ni prozor u stvarni svijet, ona je sučelje konstruirano prirodnom selekcijom u formi simplificiranih iluzija, koje mogu biti manipulirane uvjeravanjem i dizajnom (Hoffman, 2019; Kahneman i Tversky, 1979; Simon, 1947).
Piše: Zlatan Hadžić za Proglas
U tom kontekstu, znanje o društvenoj dinamici je krajnje fragilno, i jedan događaj iz domena nepoznanica koje se ne daju naslutiti, odnosno poznatih stvari koje preuzimaju funkciju nepoznanica jer ih ljudi ignoriraju radi svojih svjetonazorskih aksioma, mogu srušiti dotadašnju konvencionalnu mudrost pa čak i cjelokupan društveno-politički i geopolitički poredak. Nassim Nicholas Taleb (2007, str. xxii) navedeni fenomen naziva Crnim labudom i opisuje ga kao događaj koji je: „Prvo, atipičan, budući da nadilazi okvire redovnih očekivanja i budući da za njega u prošlosti nije bilo nikakvih uvjerljivih naznaka. Drugo, njegov je učinak ekstreman. I treće, atipičnom statusu unatoč, ljudska nas priroda nagoni da izmišljamo naknadna objašnjenja za njegovu pojavu i tako ga učinimo objašnjivim i predvidljivim.“
Retroaktivno i narativno koherentno objašnjavanje dinamike historijskih događaja, koje veliki broj intelektualaca podvrgava kompleksnim procesima motiviranog rasuđivanja bez istinskog empirijskog metoda naziva se narativnom zabludom.
Mnogi znanstvenici na području političkih nauka zanemaruju činjenicu da se društvena dinamika radi svoje volatilnosti ne može utilitarno preskribirati. Taleb (2007, str. 33) je radi toga naziva Ekstremistan, domen u kome su „nejednakosti tolike da na cjelinu ili na ukupnu vrijednost može, i to nesrazmjerno, utjecati i jedna jedina izmjerena vrijednost.“ Odatle pokušaj dekontekstualiziranog, retroaktivno-kauzalističkog objašnjavanja društveno-političke stvarnosti proizvodi uvjerljivu zabludu. Navedeni koncepti imaju uporište u empirijskim rezultatima i zaključku Herberta Simona (1985, str. 298-301) da je zalud pokušavati „obuhvatiti cjelokupno političko ponašanje“ temeljem nekog racionalnog izbora kojeg se percipira u društveno-političkoj dinamici: „Moramo opisati političku situaciju, ne kako se čini ‘objektivno’ analitičaru, nego onako kako se čini subjektivno učesnicima u njoj. Možemo odabrati odgovarajući model adaptacije tek nakon što poduzmemo potrebnu empirijsku studiju kako bi determinirali ovaj subjektivni izgled kako ciljeva [učesnicima u političkom procesu] tako i situacije, ili se, pak, obratiti istraživanjima kognitivne psihologije kako bi nam pružila informacije o samoj naravi tog izgleda [ciljeva i situacije].“
Empirijska striktnost i kognitivna nauka jedini su načini da se aproksimativno sagleda društveno-politička dinamika, i jedini put ka ograničenom analitičko-predikcijskom kapacitetu.
Pojava i uspon islamske civilizacije, između ostalih, Talebov (2007) je primjer disruptivnog geopolitičkog događaja u formi Crnog labuda koji je još uvijek u centru polariziranih i nesmiljenih kulturoloških i reprezentativno-heurističkih narativa modernih geopolitičkih diskursa. Arapi su činili integralni dio Bliskog istoka i njegove geopolitke od drevnih vremena. Monolit sa analima neoasirskog kralja Šalmanasara III spominje „(…) hiljadu kamila Gindibua, Arapina“ (Hitti, 1937, str. 37), referirajući se na arapskog kralja Kedra (Kajdara) Džunduba, člana zapadnosemitske koalicije jedanaest kraljeva od kojih su najpoznatiji Hadadezer, kralj Aram-Damaska i Ahab, kralj Bet-Omrija (Izraela, Samarije) u bici kod Karkara prije 2853 godine (Lemche, 1998). Asirci su na kraju ovladali zapadnosemitskim prostorom, većina predstavnika 11 kraljevina su im se pokorili (Leick, 1999), no Arapi nisu, a Asirci impresionirani njihovim ratničkim umijećem ovjekovječili su ih na svojim stelama, ispregovarali i ponudili im administrativne, odnosno vojno-graničarske poslove prema Egiptu.
Uprkos naknadnim heurističko-kulturološkim reprezentacijama modernog geopolitičkog narativa o arapskim hordama koje su fanatično izašle iz pustinje u 7. stoljeću i tek tad se pojavile na prostoru Levanta, arheološka filologija i filologija općenito (Al-Jallad, 2019, 2017; Fiema i dr., 2015), moderna istraživanja genomske historije brončanog doba (Agranat-Tamir i dr., 2020) i klasična arheologija (Kloner, 2011; Kloner i Stern, 2007) pokazuju kontinuiran razvoj i prisustvo arapske kulture i političkih tvorevina zajedno sa aramejskim, odnosno kenanejskim entitetima na zapadnosemitskom prostoru, ali uporedo s tim i na jugu, sve do Jemena (Retso, 2002). Svećenička predaja za vrijeme iransko-ahemenidske vlasti oslikava judejsku vjerničku imaginaciju geopolitičkog ustroja svijeta koji se sastoji iz tri kruga. Prvi je Bliski istok i Egipat. Drugi krug je „Abrahamov krug“ (Schmid, 2011, str. 8) u kojem su „Arapi (Išmael), Izrael (Samarija), Judeja (Jakov) i Edom (Esav)“, a treći krug je Izrael u smislu naroda posvećenog službi Bogu.
Period od makedonskih osvajanja pa do iza rimske okupacije predstavljao je vrijeme korjenite promjene na Bliskom istoku.
Multikulturalizam kao koncept se raspada a grčko-rimska kultura agresivno potiskuje semitsku kulturu prilikom čega nestaje aramejski jezik iz administrativne a potom i svakodnevne upotrebe – iransko-ahemenidska autonomija naroda nestaje, religija je veponizirana i samo još Arapi južnije u pustinji i u Jemenu odolijevaju potpunoj helenizaciji (Dąbrowa, 2010; Kratz, 2015; Rajak, 1994; Retso, 2002). Slobodnjački život Arapa na pješčanom poluostrvu, njihova nepokorivost i rimski prezir prema njima izopćio ih je iz „postsemitske“ društveno-političke imaginacije na području Bliskog istoka, a njihove političke tvorevine u Levantu, Mezopotamiji i Jemenu bile su vazali ili saveznici Rima, odnosno sasanidskog Irana, dvaju antičkih supersila beznadežno ukliještenih u više od šest stoljeća krvavog sukoba. Judeoarapski kralj jemenskog Himjera Zu-Nuvas (Onaj s pejotima, bočnim loknama) pokušao je skinuti rimski jaram i vratiti suverenitet svoje kraljevine. U pohodu protiv Rimljana 522. godine izmasakrirao je aksumski (abesinski) garnizon, spalio veliku crkvu u El-Muhai te uništio prosperitetnu kršćansku miafizitsku zajednicu u Nedžranu. Oko 14.000 kršćana je ubijeno i živo spaljeno (Robin, 2015). Pozvao je, potom, arapskog lahmidskog kralja Munzira, iranskog vazala da mu se pridruži u svearapskom pohodu protiv Rimljana, no ovaj je zabrinuto iznio vijesti o nedžranskom masakru svojim ratnicima, koji su u velikoj mjeri bili nestorijanski kršćani.
Car Justin je podržao aksumske vladare, pobornike grčko-rimske kulture i rimske vazale u ponovnom zauzimanju Himjera, a Zu-Nuvas je izgubio život, nakon čega aksumski general Abraha vojnim udarom preuzima vlast i proglašava se kraljem Himjera (Fisher i Wood, 2015; Robin, 2015). Istočnorimski historičar Prokopije (545, str. 181-193) oslikava dinamiku sukoba Rima i sasanidskog Irana u Arabiji, napominjući da su pripadnici saracenske nacije „Maddeni“ (Ma'd, po praocu Ma'du ibn-Adnanu, išmaelitski Arapi kojima pripada pleme Kurejš u kome će se nakon predmetnih događaja roditi Muhamed) zapravo „podanici Homeritaea“ (Himjera), te da je car Justin od ranije preko vještog arapskog ratnika „Caisusa“ (Kajsa) htio formirati trupe iz tribalne Arabije radi napada na perzijske zemlje. 547. godine Abraha je „organizirao diplomatsku konferenciju“ na kojoj su učestvovali „opunomoćeni ministri“ aksumskog kralja i rimskog cara, „ambasador“ sasanidskog kralja i „arapski vazalni prinčevi rimske i perzijske imperije“ i niko iz Ma'da; dovodeći ih sve pred svršen čin, potvrđen je za vladara jemenskog Himjera i despota centralne Arabije u kojoj su odmah krenule njegove vojne ekspedicije, koje su nakon početnih uspjeha iznenada prekinute (Robin, 2015, str. 150).
Ni stoljeće nakon toga, 634. godine, pet puta brojniji Rimljani desetkovani su u bici kod Edžnadina protiv trupa arapsko-islamskog nomokratskog društva sa ranim oblicima konfesionalnog pluralizma artikuliranog u političkom tijelu Rašidun Hilafeta (Akhtar, 2010; Firestone, 1999; Lecker, 2004). U ekstremno kratkom periodu sasanidski Iran je kolabirao, a Istočni Rim je izgubio većinu svojih teritorija. Tek 732. godine Arapi, tada Emevijski Hilafet, arapsko-muslimanska kraljevina koja je okončala proto-republikansko iskustvo rane zajednice, sada na čelu sa dinastijom iz kurejšijskog klana Benu-Umeje, zaustavljeni su u bici kod Toursa u današnjoj Francuskoj. Islamska civilizacija je pak postala stvarnost i proizvodila je oprečne osjećaje.
Je li iko mogao naslutiti da će tribalna Arabija napraviti tri velike političke tvorevine i imperiju veću od rimske u historijskom treptaju oka te promijeniti društveno-političke i geopolitičke odnose u svijetu?
Ljudi koje Firdevsi u svojoj Šahnami naziva neciviliziranim izgradili su inkluzivniji društveno-politički sistem od svih dotada poznatih kraljevina i mjerili su se sa ranim Egiptom i Ahemenidima (Ashtor, 1959; Goitein, 1982; Lewis, 1984; Wasserstein, 2012). Jesu li Rimljani i Iranci mogli naslutiti da u životu njihovih vazala Gasanida i Lahmida, kršćana, Jevreja i pagana, uprkos međusobnom neprijateljstvu arapski jezik sa pješčanog poluostrva predstavlja „magično“ metalingvističko iskustvo? Jesu li se zapitali šta bi se moglo desiti kada bi tako percipiran jezik sadržao vjerski tekst, i da li su mogli naslutiti obrise carstva snažnijeg od njihovog čak i da su pretpostavili rađanje nove vjere u području koje je obilovalo abrahamskim vjerama i kultovima, čiji su stanovnici isklesani neljudskim uvjetima pustinje? Ne. Za Rimljanje iskustvo sa Semitima je bilo ono koje je okončalo postojanje Nabatejskog kraljevstva i propast međusobno zakrvljenih heleniziranih Hašmonejaca u Judeji, te prezir prema nomadsko-tribalnim Arapima.
Oni nisu znali ništa o bliskoistočnim matricama rađanja civilizacija kroz klanove, plemena, te međusobno isprepletene zajednice kultura i religija, niti su bili svjesni tradicije i historijske refleksije pomiješane sa mitom koju Arapi baštine u tom kontekstu (Lapidus, 2002). Induktivni mod razmišljanja jednostavno nije adekvatan analitično-predikcijski metod u Ekstremistanu. No, izvor društvenih problema nije empirijsko-filozofska pozicija, nego hijerarhije kulturološke reprezentacije u formi afektivnih narativa sličnih naučnom diskursu, koje zanemaruju empirijsku strogoću u korist zadovoljavanja određenih svjetonazorskih drama.
Spomenuti afektivni narativi, primjećuje Bernard Lewis u knjizi Jevreji islama, uvijek se svode na heurističko-ideološko razmatranje nekih islamskih tekstova ili običaja kojima se dodjeljuje status opasne dogme, i koji su izdvojeni iz objektivne stvarnosti, historijske prakse samih muslimana, njenog konteksta i promjena tokom vremena, odnosno realnih društveno-političkih i geopolitičkih odnosa u kojima su nastajali i u kojima se zloupotrebljavaju.
Redukcionistički koncepti kulturizma i kulturološkog rasizma današnjice nemaju problema sa narativnim zabludama kao ekstenzijom manjkavosti induktivnog moda razmišljanja, štaviše, oni ih žele amplificirati afektivno-diskurzivnim praksama i preskripcijama nauštrb naučnog metoda i deskriptivno-preskriptivnog pristupa. Upravo radi toga moderni politički i geopolitički diskursi, a posebno u kontekstu muslimana, idealni su za kreiranje alhemije konflikta i isključivosti, te proizvodnju figure trajno nepoćudnog „drugog“.
