4.
Na putu od “Sicilije” prema kući Muhamed je ponovo išao zaobilaznim putem, ali ne više iz straha, već iz potrebe da bude sam sa svojim mislima.
Uobičajeno nije bio od ljudi koji se prepuštaju nevjerici kada im se dogodi nešto potpuno nepredviđeno, pa nije to činio ni sada, ali je imao potrebu da još jednom samom sebi ispriča ono što je doživio kod Grubog.
Prepričavši sve detaljno, zamisli se za trenutak, pa ovako sačini rezime: “Otišao po batine, završio sa unapređenjem.”
Poslije toga, na licu koje je bilo ozbiljno sve vrijeme, konačno mu se javi mali smiješak, ne zbog unapređenja, nego od osjećaja da na svijetu ipak ima pravde, da razne Njonje i Hare ipak ne mogu dobaciti tako daleko kako misle.
Onda je mislio o Grubom, o tome kako je sasvim drugačiji od onog što je on o njemu mislio, od onog što se o njemu moglo pročitati na internetu.
Na internetu, na jednom forumu, ljudi su svašta pisali za njega, da je ubica i silovatelj, što Muhamedu nije bilo nevjerovatno s obzirom na ono sjećanje iz djetinjstva.
Zbog svega toga, pa i zbog nadimka koji je očito dolazio od prezimena, očekivao je Muhamed čovjeka surovog, koji će ga tući drškom od pištolja, a eto ispade sasvim suprotno, ispade čovjek razuman i ljubazan, koji mu je povrh svega…
Tu zastade, osjeti kako mu srce ponovo zalupa jače.
U glavi mu ponovo zazvoniše Grubijeve riječi: “Treba mi neko umjesto Hare”, za kojima se dovuče osjećaj opasnosti.
Misao na mamu, na to kako se mama ubija od posla da izvede njega i sestru na pravi put, učini mu da u duši ustukne pred već prihvaćenom ponudom, da se osjeti brzopletim što je prihvatio.
Umiri se sa obećanjem samom sebi da ma šta bilo neće napustiti fakultet, onda i s činjenicom da uz sav svoj trud mama ne može zaraditi dovoljno za njega i sestru, da je njegova obaveza pomoći joj finansijski.
Najzad i s tim da će mu novi položaj biti sigurniji od starog, sjetivši se kako je jesenas policija uletila u parkić i pretresla ih sve – osim Hare.
Kad se na to još zakleo da nikada neće nositi pištolj, da će posao obavljati sa strogim poštenjem kao i do sada, te da nikome nikada neće reći šta radi, laknu mu u dovoljnoj mjeri kako bi kući došao opušten.
Kod kuće ga dočeka sestra Adna, gimnazijalka ljuta na njihov stari kompjuter, koji se s godinama tako umorio da je počeo štopati i na zadacima kao što je pravljenje prezentacija u powerpointu.
Opomenuvši je da ne galami, Muhamed joj obeća novi kompjuter, na šta iznervirana Adna reče: “A kad to? Kad budem stoti razred?”
Muhamed joj na to ne reče ništa, već ode da se tušira s mišlju kako kompjuter nije jedina stvar koju u kući treba kupiti, na šta osjeti odobravanje cijelog kupatila, a posebno onih nekoliko pločica koje su otpale.
Dok se tuširao nabrajao je sve što treba kupiti: kompjuter, kupatilo, frižider, mašinu za suđe konačno, ugaonu garnituru, parket, tepihe, lustere – ukratko sve osim televizora, kog je kupio prošle godine mami za rođendan.
Onda, treba već jednom poslati mamu i na more, a zajedno s njom i tetku, koja je godinama na more vodila njega i sestru, u neki hotel gdje ništa neće morati raditi, gdje će se morati odmarati.
Sve te misli, zalivene mlazom iz tuša koji se tužno sjedinjavao u jedan heravi tok, pozitivno su uticale na Muhamedovu sigurnost glede odluke da prihvati pruženu ruku Grubog.
Uostalom, dalo bi se diskutovati i o tome da li je to zlo, ili pak dobro, prodavati travu, koja se u civiliziranim društvima već odavno izdaje na recept kao lijek.
Bilo mu je drago što je Grubi uvažio njegov stav da radi samo sa travom, to je umanjivalo onu sramotu što se skupljala u pozadini svijesti, a kao posljedica misli da će uskoro prestati biti sitni kriminalac.
Dok se brisao peškirom mislio je o tome kako će večeras, kad završi sa svim obavezama, ponovo gledati “Kuma”, a ako ni poslije njega ne mogne zaspati, onda još i “Američki gangster”.
“Je li zvala mama?”, upita sestru kad izađe iz kupatila.
“Nije, nemoj me ništa pitati”, odgovori Adna srdito, muku mučeći sa starim kompjuterom.
Naružio bi je Muhamed zbog toga, ali mu u tom trenutku zavibrira telefon, na čijem ekranu se pojavi kovertica sa imenom Grubi.
Kliknuvši je, pročita: “Večeras u 23, Sicilija.”
To ga nagna da zaboravi nazvati mamu i da poželi što prije stići u salu, izudarati vreću.
Bilo mu je to sve stresno, puno stresnije nego li je priznavala njegova hladna, na razmišljanje naviknuta glava.
Proglas ™ ©
