Nije april u Beogradu i jedno prošlo doba, ali jeste Zelenski u Beogradu i neko novo doba? I, što ćemo sad, su čim ćemo pred Putina?
Piše: Đorđe ŠĆEPOVIĆ Antena M
Kako svome zarobljenom umu objasniti i opravdati dolazak naciste i sataniste Volodomira Zelenskog? Jeste, od početka ruske agresije na Ukrajinu, Zelenski je u srpskim medijima obilježen kao nacista i Luciferov sluga. Glavom i bradom sasluživaše Nečastivom!
Na kakvim li su ovih dana mukama svi oni tabloidni kerberi Aleksandra Vučića, sve te fabrike propagande i laži, koje od 2022. (od trenutka kad je počela ruska specijalna operacija čiji je cilj okupacija Ukrajine) dehumanizuju ne samo Volodimira Zelenskog, već svakog Ukrajinca koji ne pristaje na život pod ruskom čizmom.
Grdno će se uvrijediti car pravoslavni Vladimir Putin, o kojem pjevaju i guslaju na vašarima, pod šatrama. Na televizijama s nacionalnom frekvencijom, i na naslovnicama tabloida. Nego, sve je u redu. Vučićevo roblje sad horski, ginzbergovski urla: „Ukrajina nije priznala Kosovo!“ Aleluja! Je li ovo saznanje novo za lobanje u kojima vjetar mahnito puše, ili, ipak, nekako moraju sebi objasniti izdaju cara pravoslavnog?
Jer, i kad je prva ruska granata pala na ukrajinsku zemlju, znali su, kao što znaju i danas, da Ukrajina nije priznala Kosovo. Znali su, kao što znaju i danas, da je Ukrajina bila protiv NATO intervencije ’99. Znali su, kao što znaju i danas, da je Rusija Hrvatskoj prodavala oružje 90-ih, ali, tad nijesu znali, kao što znaju danas, da će Zelenski 2026. doći u Srbiju, pa to saznanje nije bilo od naročitog značaja. Sve što su znali i tad i sad, ubojit je argument koji brani Aleksandra Vučića dok izdaje cara pravoslavnog!
Nacista, satanista, kanibal i komedijaš, najednom se, pred očima Srpskog sveta, preobražava u pravoslavnog brata, u čovjeka koji dolazi iz zemlje koja Srbiji nikad ništa nažao nije učinila. Avaj, taj čovjek i ta zemlja Srbiji ništa nažao nijesu učinili ni godinama unazad, kad je Vučićevo roblje likovalo nad mrtvim ukrajinskim civilima.
Nad svirepo ubijenom đecom, recimo. Kad je Vučićevo roblje seirilo nad razorenom i okupiranom zemljom, i bodrilo vojne i paravojne dželate, Putinove pse rata, koji su kao glasnici smrti došli u tuđu zemlju i natapali je krvlju nevinih. Nevinih i mrtvih, koji Srbiji nijesu učinili ništa nažao? Ovih dana Aleksandar Vučić je „političar koji gradi mostove“. Onih dana Srpski svet je euforično balavio nad srušenim ukrajinskim mostovima, zgradama, bolnicama.
Tad je Aleksandar Vučić bio onaj koji aplaudira srušenim mostovima. Volodimir Zelenski je magijom pervertirane stvarnosti za samo nekoliko dana od naciste i sataniste biblijskim čudesima preobražen u čovjeka koji bi mogao svrgnuti s prijestola cara pravoslavnog? Ovaj nož u leđa Rusiji nije nož u leđa Rusiji, jer je drška noža u rukama Aleksandra Vučića? Da je kojim slučajem nož u ruci nekog drugog, bio bi to nož u leđa Rusiji, i izdaja koja se ne oprašta? Bio bi to cijeli escajg noževa u leđa Rusiji. Kao bijesni psi pušteni s lanca režali bi Vučićevi novinari, analitičari, političari. Njihova buka i bijes zaglušili bi i bombe kojim Rusija razara Ukrajinu.
O susretu Zelenskog i Vučića plaćenici ćute. Monaški zavjetovani na tišinu. Kako braniti neodbranjivo? Kako braniti vulkan mržnje koji se kao magma godinama izliva na Ukrajinu, a sad biva poništen? Umjesto toga, Vučićeve sluge govoriće o Crnoj Gori, o izdaji vaskolikog srpstva. O Srbima koji su iznevjerili očekivanja. O jereticima koji ruše jedinstvo Srpske crkve. O blasfemičnim iskazima episkopa koji otkazuju poslušnost? Govoriti i pisati o takvima ne zahtijeva naročitu hrabrost, ili, gluho bilo, čast. Zapravo, zahtijeva odsustvo i hrabrosti i časti. Sve što je potrebno je pljunuti, lagati, blatiti, i tradicionalno zaraditi srpske dinare. Na ruske rublje, zbog novih okolnosti, ipak neće računati neko vrijeme?
Ima li ponora u koji neće sići najamnici i volonteri čiji je zadatak odbraniti Aleksandra Vučića, od njega samog, ako treba.
Ponor ponora, roblje robova. Takav vam je Srpski svet. U njemu možete zanoćiti kao đavo, a probuditi se kao anđeo. Uostalom, pitajte Volodomira Zelenskog ako meni ne vjerujete. Ili, recimo, Jovana Mićovića i Andriju Mandića. Svi oni su hodali stazama i bogazama lavirinta Aleksandra Vučića i njegovih propagandnih pasa. Istina, prvi u početku bijaše đavo, drugi su danas ono što jednom bijaše prvi. Tako vam je to.
