“Bošnjaku pomenete srpske nacionaliste koji sanjaju Veliku Srbiju ili hrvatske koji sanjaju obnovljenu Herceg-Bosnu, a on će gotovo refleksno odgovoriti: „Ma imamo i mi svojih.“ Pokušajte isti razgovor obrnuti u Beogradu ili Zagrebu i umjesto samokritike dobićete elaborat o nacionalnim interesima, pravima i državnim ciljevima. Bošnjak će, izgleda, čak i vlastitu nacionalnu ideju najprije ponuditi kao optužnicu protiv sebe. I upravo tu počinje problem.”
Piše: Dragan BURSAĆ Radio Sarajevo
Možda će naslov zazvučati kao provokacija, pogotovo u zemlji u kojoj je postalo pristojno, gotovo malograđansko-bontonski, uz svaku rečenicu o srpskom i hrvatskom nacionalizmu dopisati i bošnjački, čisto da se neko od NVO raje ne naljuti, da pseudovaga ostane iznivelisana i da svi uredno dobiju svoju “trećinu krivice”.
Gdje vam je taj, da prostite, bošnjački nacionalizam?
Pa ipak, mene zanima nešto drugo: Gdje je taj famozni bošnjački nacionalizam kao ozbiljna, organizovana, državotvorna politička ideologija i šta je on to tačno proizveo?
Jer nacionalizam, koliko god ta riječ u našim krajevima bila banalizovana, u svom izvornom političkom smislu znači nešto mnogo šire od puke i beslovesne mržnje prema komšiji. Znači svijest o naciji, njenom političkom subjektivitetu, državi, institucijama, teritoriji, jeziku, kulturi, interesima i budućnosti.
A kada tako postavimo stvari, dolazimo do jednog prilično neugodnog pitanja: Imaju li Bošnjaci uopšte razvijenu nacionalnu ideologiju ili uglavnom imaju refleks da se od same riječi “nacionalno” prepadnu, da ne kažem uznervoze?
Refleksni odgovor Bošnjaka domesticusa
Bošnjaku danas možete reći da postoje srpski nacionalisti koji sanjaju Veliku Srbiju, veličaju ratne zločince i Republiku Srpsku zamišljaju kao teritoriju koja će jednog dana završiti u Srbiji, a on će vam, gotovo refleksno, odgovoriti:
“Ma imamo i mi svojih.“
Kažete mu da postoje hrvatski nacionalisti koji Bosnu i Hercegovinu vide kao privremeni aranžman, traže teritorijalnu reorganizaciju države i sanjaju nekakvu obnovljenu Herceg-Bosnu, a odgovor ponovo stiže:
“Ma imamo i mi svojih.“
I tu se razgovor završava. Ravnoteža je navodno uspostavljena.
Savjest je mirna.
Obrnuti razgovor pokušajte voditi u Beogradu ili Zagrebu pa ćete vidjeti koliko dugo ćete čekati da vam neko nakon priče o bošnjačkom nacionalizmu odgovori: “Da, ali imamo i mi svojih.“ Mnogo češće ćete dobiti elaborat o njihovim nacionalnim interesima, potrebama, ugroženosti, historijskim pravima, državnim ciljevima i političkim prioritetima.
Bošnjak će vam, dakle, čak i vlastitu nacionalnu ideju najprije ponuditi kao optužnicu protiv sebe.
I upravo tu počinje problem.
Gdje ne štima?
Jer Bošnjaci su tokom posljednjih trideset godina razvili vrlo snažan osjećaj kulturnog, vjerskog i etničkog identiteta, ali taj identitet nikada do kraja nisu pretvorili u ozbiljnu političku filozofiju države. Akademski radovi upravo odnos bošnjačkog identiteta i države opisuju kao “složenu napetost između očuvanja vlastitog etničkog identiteta i jačanja državnog identiteta Bosne i Hercegovine”.
Kosovski poučak
Zato mi je zanimljivo Kosovo.
Pogledajte Albance na Kosovu. Možete se slagati ili sporiti s njihovom politikom, doživljajem religije, njihovim liderima, odnosom prema Srbiji ili načinom na koji je Kosovo nastalo kao država, ali jednu stvar teško možete osporiti: kosovski Albanci ZNAJU šta je njihova država.
Znaju joj granice, zastavu, institucije, policiju, vojsku, reprezentaciju, međunarodne interese. Mladi Albanac sa Kosova može biti ateista, musliman, katolik, ljevičar, desničar, liberal, konzervativac, navijač Barcelone ili Bayerna, ali kada dođete do pitanja Kosova, teško ćete ga uvjeriti da je državna svijest nešto nepristojno.
Kod Bošnjaka je situacija fascinantno drugačija.
Najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini već trideset godina kao da se izvinjava zbog mogućnosti da Bosnu i Hercegovinu smatra svojom državom.
I odmah ovdje dolazi ona čuvena relativizatorska rečenica: “Ali Bosna pripada i Srbima i Hrvatima!“
Naravno da pripada! I treba!
Upravo je u tome poenta!
Čija je Bosna, da prostiš?
Bosna i Hercegovina može istovremeno biti država Bošnjaka, Srba, Hrvata, Roma, Jevreja, famoznih Ostalih i svakog njenog građanina, jer državna pripadnost nije komad bureka pa da jednom pripadne više ako drugome pripadne manje. Multietnički karakter Bosne i Hercegovine upravo zahtijeva državni politički model koji povezuje nacionalne identitete sa zajedničkom republikanskom i državnom pripadnošću.
Ali pogledajte paradoks: Dio Srba politički sanja Srbiju, dio Hrvata politički gleda prema Hrvatskoj, dok se od Bošnjaka očekuje da budu jedini narod koji će dokazivati svoju civilizovanost tako što će imati što manje nacionalne svijesti.
I Bošnjaci su tu nakaradnu igru dobrim dijelom prihvatili.
Bošnjačke političke elite napravile su još veću zbrku. Jedni su bošnjaštvo tgotovo izjednačili sa religijom pa gotovo više i nema prostora za sekularnog Bošnjaka, dok su drugi, u paničnom bijegu od takve koncepcije, pobjegli toliko daleko da im svaka priča o bošnjačkom nacionalnom interesu zvuči kao uvod u nekakav bošnjački fašizam, što je paranoično i suludo.
Jama i u jami država
Između te dvije krajnosti zjapi ogromna politička praznina.
A u toj praznini, da ne kažem jami, nalazi se država.
Tu dolazimo, po mom sudu, do velike bošnjačke greške: Nacionalizam je od strane bišnjačkih elita prihvaćen, da ne kažem shvaćen, gotovo isključivo u njegovom najgorem značenju.
Kada se kaže srpski nacionalizam, pred očima su zločinci Karadžić, Mladić, Milošević, Srebrenica, opsada Sarajeva, logori, etničko čišćenje. Kada se kaže hrvatski nacionalizam, pojavljuju se Herceg-Bosna, Dario Kordić, Praljak, logori, rušenje Starog mosta i ideja teritorijalnog komadanja Bosne.
Autostoperski vodič kroz bošnjačku Galaksiju
I onda Bošnjak zaključi da biti nacionalno svjestan znači krenuti istim putem.
Kakva katastrofalna kvaziintelektualna zamka!
Jer između nacionalne svijesti i šovinizma nalazi se čitav politički svemir u koji je nagurano bošnjačko lutanje.
Francuz koji voli Francusku zbog toga ne mora mrziti Nijemca. Poljak koji insistira na poljskoj državnosti zbog toga ne sanja rušenje Češke.
Zašto bi onda bošnjačka državotvorna svijest automatski značila mržnju prema Srbima i Hrvatima, koji su usput budi rečeno građani Bosne i Hercegovine
I ko je Bošnjake uvjerio u tu relativizatorsku glupost?
Možda upravo oni kojima odgovara politički anemičan narod, narod koji će svaku artikulaciju vlastitog interesa sam unaprijed proglasiti sumnjivom. A takvih je baš, baš ali baš mnogo.
Bajka o tri nacionalizma
Zato danas imamo bizarnu situaciju u kojoj se politički projekti koji otvoreno govore o secesiji Republike Srpske i teritorijalnom preuređenju Bosne i Hercegovine često stavljaju u isti koš sa zahtjevom da Bosna i Hercegovina postane funkcionalna država. Čak i akademske analize razlikuju srpske i hrvatske separatističke težnje od bošnjačkih unitarističkih političkih zahtjeva, što pokazuje koliko je pojednostavljeno svaku od tih politika svesti pod identičnu etiketu “tri nacionalizma“.
I zato bih naslov ovog teksta odmah malo pokvario.
Imam ja i svojih problema
Naravno da među Bošnjacima kao i među svim narodima svijeta ima nacionalista. Ima i šovinista, budala, mrzitelja, vjerskih fanatika, ljudi koji bi najradije Bosnu i Hercegovinu sveli na svoj etnički tor i koji sanjaju neke svoje homogene teritorije. Svaki narod ima takve.
Ali bošnjački nacionalizam kao snažna, koherentna i organizovana državotvorna ideologija danas ne postoji.
I uopšte ne znam da li je to dobro.
Jer možda bi Bosni i Hercegovini upravo trebao jedan potpuno drugačiji bošnjački nacionalizam, nacionalizam oslobođen tutorstva, etničke paranoje, mitomanije i mržnje, nacionalizam koji bi rekao: Moja, nacionalna ideja je Bosna i Hercegovina.
Cijela.
Građanska.
Sekularna.
Evropska.
Multietnička.
Država u kojoj Srbin iz Banjaluke ima jednako pravo kao Bošnjak iz Sarajeva, Hrvat iz Mostara, Jevrej iz Sarajeva ili Rom iz Tuzle, ali država čiji se opstanak više neće tretirati kao sentimentalna želja, nego kao politički i državotvorni interes.
To bi možda bio jedini nacionalizam na Balkanu čiji krajnji cilj nije povećanje teritorije vlastitog naroda, nego očuvanje zajedničke države.
Ali onda to ne bi bio nacionalizam, zar ne!?
I upravo zbog toga Bošnjaci moraju sebi postaviti pitanje koje je mnogo važnije od beskrajnih rasprava o tome kakvu Bosnu žele.
Žele li Bošnjaci uopšte Državu?
Jer odgovor “hoćemo Bosnu“ više nije dovoljan.
Bosna nije samo sevdalinka. Nije ni razglednica Baščaršije, zastava na profilu, 1. mart, utakmica reprezentacije, SFF, burek, ćevapi, kafa i fotografija Starog mosta.
Ona je sve to, ali država…
Država je mnogo dosadnija i mnogo ozbiljnija stvar: Institucije, zakoni, diplomatija, sigurnost, obrazovanje, ekonomija, kultura, međunarodno lobiranje, politička strategija i sposobnost da se vlastiti državni interes definiše na trideset, pedeset godina, a ne do narednog izbornog ciklusa, e to vam je država makar u obrisima.
Bošnjaci Bosnu i Hercegovinu vole emotivno. Tako i treba!
A vrijeme je da je počnu voljeti politički i državotvorno.
Jer narod koji svoju državu voli samo pjesmom i stihom može jednog jutra otkriti da mu je neko drugi veoma precizno, hladno i politički iscrtao granice silom i prozom.
A tada će biti kasno za pitanje kakvu su Bosnu Bošnjaci željeli.
Tada će ostati ono mnogo strašnije pitanje:
Bošnjaci su stvorili državu u ratu, a jesu li je dovoljno željeli da je sačuvaju u miru?
A odbrana od agresije koju je iznio većinski bošnjački narod, itekako pokazije da Bošnjaci imaju potencijala za državotvornost.
DRAGAN BURSAĆ: Čekali su Srbi ruske tenkove na Dunavu, a dočekali Zelenskog u Beogradu
