Pomenete našem, bosanskom čovjeku velikosrpski projekat, njegove teritorijalne ambicije i odnos prema Bosni i Hercegovini, a on vam, prije nego što ste završili rečenicu, ponudi ono umorno, pomirljivo: “Ma imamo i mi svojih.“ Pomenete velikohrvatsko svojatanje dijelova iste zemlje, a odgovor vas već čeka, uredno pripremljen za svaku priliku u kojoj bi trebalo nešto jasno imenovati, “takvi su i naši“. Čovjek zadovoljan vlastitom nepristrasnošću, sagovornik oslobođen obaveze da odgovori, a Bosna ponovo ostavljena da pričeka dok njeni građani završe međusobno dokazivanje pristojnosti.
O tom refleksu sam već pisao, a tekst Stanka Aleksića na Anteni M, o Hani Arent i crnogorskim intelektualcima, vraća me njegovom najneugodnijem dijelu: Onom trenutku u kojem čovjek tuđu optužbu toliko usvoji da počne sam sebe submisivno disciplinovati. Aleksić razmatra posljedice izjednačavanja odbrane crnogorske državnosti s nacionalizmom koji je osporava.
(https://www.antenam.net/clanak/sta-hana-arent-porucuje-crnogorskim-intelektualcima)
Kod nas takvo izjednačavanje ima dodatnu, gotovo odgojnu funkciju: Bošnjaka i (ili) Bosanca i Hercegovca treba naučiti da svaku ozbiljniju privrženost vlastitoj državi najprije doživi kao mogući moralni prekršaj.
Državotvornost na optuženičkoj klupi
Zanimljivo je koliko brzo razgovor o Bosni i Hercegovini sklizne u ispitivanje karaktera čovjeka koji je brani. Kažeš da želiš državu sposobnu da provodi svoje zakone na svojoj teritoriji što je imanentno SVAKOJ DRŽAVI, a već te pitaju šta zapravo kriješ iza tog stava. Govoriš o zajedničkim institucijama, a sagovornik traži priznanje o prikrivenoj želji za dominacijom. Zatražiš da se o budućnosti zemlje odlučuje u njenim državnim institucijama, pa dobiješ pogled rezervisan za ljude koji su upravo izgovorili nešto krajnje radikalno.
I onda krene pravdanje, ta beskrajna politička autobiografija u kojoj čovjek objašnjava da je protiv svake mržnje, da ima prijatelje na svim stranama, da ga zastave uglavnom nerviraju, da mu je vlast u Sarajevu odvratna i da, ako ćemo baš iskreno, odavno razmišlja o odlasku.
Tek poslije tog ponižavajućeg uvoda usudi se ponoviti da bi njegova država ipak trebala funkcionisati.
Čemu taj relativizatroski prijemni ispit? Kakvu tačno krivicu Bošnjak priznaje prije nego što zatraži sigurnu političku budućnost u svojoj pleonastički kazano vlastitoj zemlji? Zbog čega bi Bosanac i Hercegovac svoju privrženost Bosni i Hercegovini morao izgovarati tiše od Hrvata ili Srbina koji javno priželjkuje njenu podjelu?
Takav odnos snaga odgovara svakome ko želi politički paralizovanog protivnika. Dok se ti baviš svojim moralnim uvjerenjem, on se bavi tvojom državom i njenim uništenjem.
Arent i pravo da izgovoriš svoje ime
Hana Arent u razgovoru s Ginterom Gausom kaže, pažljivo čitajte: “Ako ste napadnuti kao Jevrejin, morate se braniti kao Jevrejin.“ U toj rečenici riječ je o prihvatanju političke stvarnosti napada: Čovjek mora moći imenovati ono zbog čega mu uskraćuju prava, čak i kada bi lično najradije govorio o nečemu drugom.
Bošnjak kojem se osporavaju ime, jezik ili pripadnost ima puno pravo da ih brani kao Bošnjak. Njegova sekularnost, obrazovanje i privrženost univerzalnim ljudskim pravima ostaju sasvim spojivi s tim odgovorom. Bosanac kojem zemlju svode na privremeni smještaj triju zavađenih plemena smije insistirati na njenoj državnosti i državotvornosti bez straha da je time iznevjerio građansku ideju.
Uostalom, kakva bi to građanska ideja bila kada bi od čovjeka zahtijevala da prešuti diskriminaciju čim ona dobije njegovo ime? Kakav univerzalizam traži da razumiješ svačiju ugroženost, a vlastitu objašnjavaš kao nesporazum?
Mene zanima taj obrazovani, “dobronamjerni čovjek“ koji tačno vidi šta se radi, ali se boji da će izgovaranjem viđenog završiti u društvu koje prezire. Plaši se da će ga neko strpati među stranačke propagandiste, vjerske fanatike i profesionalne, desničarske patriote, pa njima prepušta i temu države i pravo da govore u njegovo ime. Tako vlastito povlačenje plaća on dvostruko: Protivniku olakšava posao, a domaćem političkom trgovcu poklanja monopol na patriotizam.
Ko nam je privatizovao Bosnu i Herecegovinu?
Posebna je podvala uvjeriti Bošnjaka da njegova nacionalna pripadnost dolazi u paketu sa stranačkom članskom kartom i potvrdom o vjerskoj podobnosti. Čovjek može biti ateista, ljevičar, liberal, konzervativac ili potpuno nezainteresovan za te podjele, a da mu bude kristalno jasno koliko mu znači opstanak Bosne i Hercegovine.
Jednako tako, bosanska pripadnost obuhvata ljude različitih nacionalnosti i uvjerenja. Meni, građaninu ove zemlje iz Banje Luke, ona određuje sasvim konkretan politički prostor odgovornosti. Tu živim, tu tražim jednaka prava, tu očekujem institucije koje će zaštititi i mene i komšiju s kojim se ne slažem. Za takav odnos prema zemlji imam dovoljno razloga bez ičijeg partijskog i nacionalnog odobrenja.
Ali takva državotvornost traži mnogo više rada od povremenog podizanja zastave. Traži sposobne ljude u institucijama, novac za znanje, ozbiljnu diplomatiju, brigu za povratnike i političku upornost koja nadživi izbornu kampanju. Stranački uhljeb koji pod bosanskom zastavom uništava javnu ustanovu morao bi prvi osjetiti težinu tog zahtjeva. Upravo mu državotvorna politika kvari posao, jer od njega traži rezultat tamo gdje je navikao tek naplaćivati pripadnost.
Neka vas etiketiraju, pa šta!
Tu dolazimo do odgovora koji bih, oslonjen na Arentinu misao, uputio ljudima zarobljenim u vječnom pravdanju: Neka vas etiketiraju, a vi ih natjerajte da objasne sadržaj optužbe!
Tražite da preciziraju koga ugrožava vaš zahtjev za funkcionalnom BiH državom. Čije nacionalno pravo nestaje kada zatražite da institucije rade svoj? Kojem narodu oduzimate slobodu kada insistirate na tome da se granice Bosne i Hercegovine poštuju? Koga diskriminišete time što odbijate da vas svedu na vjersku skupinu kojoj će neko drugi određivati politički domet?
Takva pitanja vraćaju razgovor na mjesto s kojeg je namjerno sklonjen. Umjesto da satima dokazujete vlastitu pristojnost, tražite od sagovornika da objasni zašto mu smeta ravnopravna i sposobna Država (sa velikim D) Bosna i Hercegovina. I vidjet ćete, tu se često završi njegova “velikodušna briga“ za građansko društvo.
Bošnjaci i Bosanci i Hercegovci smiju politički željeti svoju zemlju, organizovati se za njenu budućnost i od svojih predstavnika tražiti da je učine sigurnijom i pravednijom. Svaki njihov postupak podliježe kritici, ali samo pravo na tu ambiciju pripada im bez ikakvog tuđeg potpisa.
Jer čovjek koji vam komada državu neće odustati zato što ste ga uvjerili da ste pristojni i da “ima i vaših koji ne valjaju“. Najradije će vas upravo takve submisivne, pune razumijevanja i zauzete samokritikom, ostaviti da mu se izvinjavate što ste stali preko crte koju je povukao kroz vašu kuću.
DRAGAN BURSAĆ: Čudesna transformacija “našeg srpskog naroda“ u Bosance čim izudaraju student
