12.9 C
Mostar

THE GUARDIAN: Trump, Xi i Putin dijele viziju globalne moći – u kojoj za Evropu nema mjesta

U historiji diplomatije 21. stoljeća malo je izjava koje su izazvale toliko negodovanja s tako malo riječi kao što je opis Baracka Obame iz 2014. godine, kada je Rusiju nazvao „regionalnom silom“.

Politiku Vladimira Putina tada, kao i danas, određuje ogorčenost zbog gubitka statusa supersile koji je njegova zemlja doživjela nakon Hladnog rata.

Njegov pogled na svijet iskrivljen je paranoidnim uvjerenjem da NATO nikada nije odustao od nastojanja da dodatno ponizi Rusiju, čak ni nakon raspada Sovjetskog Saveza, piše kolumnista Guardiana Rafael Behr.

Sa svog kremaljskog prijestolja ruski predsjednik očekuje da se prema njemu odnose kao prema velikanima svjetske historije. Teško je precijeniti koliko ga je razbjesnilo to što ga je Obama odbacio kao politički nevažnog aktera na svjetskoj sceni.

U Donaldu Trumpu Putin je pronašao spremnog saveznika koji mu pruža utjehu i liječi povrijeđenu sujetu.

Američki predsjednik ima površan i koristoljubiv pogled na moć. Impresioniraju ga pozlaćene palate i nasilnici naoružani do zuba.

Američku demokratiju i ograničenja koja ona nameće doživljava kao prepreku, dok istovremeno zavidi tiranima koji ne moraju trpjeti slična ograničenja.

Budući da Trump veličinu države mjeri prezirom njenog lidera prema manjim zemljama i njegovom sklonošću bogaćenju na račun države, spremno vraća Rusiju u najviši rang svjetskih sila.

Upravo u tome leži značaj trilateralnog samita Trumpa, Putina i kineskog predsjednika Xija Jinpinga, koji se danas održava u Shenzhenu.

Samit Rusiji daje privid ravnopravnog položaja s dvije stvarne svjetske supersile. To je pobjeda za Moskvu, bez obzira na to hoće li biti postignut bilo kakav konkretan dogovor.

Dnevni red samita prilično je neodređen. Kinesko Ministarstvo vanjskih poslova saopćilo je da će razgovori biti usmjereni na „očuvanje svjetskog mira“ i „unapređenje strateške stabilnosti u odnosima velikih sila“.

Xi će biti zadovoljan time što se Kina predstavlja kao organizator novog svjetskog poretka.

Trump je izjavio da očekuje da će razgovori obuhvatiti denuklearizaciju, Iran, trgovinu i „moju omiljenu temu – Ukrajinu“.

Slika trojice lidera koji određuju ravnotežu globalne moći upoređena je s konferencijom na Jalti, održanom u februaru 1945. godine, kada su Roosevelt, Staljin i Churchill razrađivali planove za poslijeratnu Evropu.

Međutim, ta konferencija trajala je sedmicu dana, a na njoj su vojni saveznici odlučivali o sudbini poraženog neprijatelja.

Ovo poređenje značajno je prije svega kao izraz zabrinutosti onih koji neće biti prisutni za pregovaračkim stolom.

Za mnoge Evropljane Jalta budi sjećanja na ciničnu podjelu svijeta, zbog koje su istočnoevropske države bile osuđene na višedecenijsku sovjetsku dominaciju.

U Kijevu postoji strah da će Putin iskoristiti privilegirani pristup Trumpu kako bi mu nametnuo otrovne teorije o uzrocima rata u Ukrajini i načinima njegovog okončanja – iskrivljenu priču o navodnoj provokaciji NATO-a, neodoljivoj ruskoj nadmoći i potrebi da Evropa prestane trošiti novac i američku vojnu opremu na unaprijed izgubljenu stvar.

Isključivanje evropskih demokratija iz razgovora u Shenzhenu djelimično je posljedica činjenice da se oni vode na marginama samita zemalja s izlazom na Tihi okean.

Međutim, ovaj potez otvara pitanje duboke strateške nesigurnosti Evrope.

Evropski saveznici Ukrajine insistirali su na tome da imaju pravo učestvovati u svakom mirovnom procesu, ali još nisu uspjeli to pravo pretočiti u zajednički stav, koji bi koordinirala osoba s velikim diplomatskim autoritetom.

Nakon posljednje runde mirovnih pregovora u Abu Dhabiju prošle sedmice, Jared Kushner, jedan od Trumpovih izaslanika, uputio je umirujuću poruku da nikakav sporazum ne može biti postignut „bez Evropljana za pregovaračkim stolom“.

Nasuprot tome, glavni ruski pregovarač Vladimir Medinski optužio je Evropljane da nemaju ozbiljnu namjeru pronaći rješenje.

Evropsku delegaciju koja je doputovala u Zaljev odbacio je kao grupu „turista“ koji bi isto tako mogli „ćaskati u hotelskom baru“.

To je tipična provokacija iz Kremlja, ali u sebi sadrži i zrno istine.

Ukazuje na stari problem, često ilustriran apokrifnom pričom o Henryju Kissingeru, koji se navodno žalio da ne postoji broj telefona koji bi mogao nazvati kada želi razgovarati s Evropom.

Danas je taj problem još izraženiji. Institucionalni i ekonomski temelji evropskog utjecaja nalaze se pod pritiskom.

Trump je, u najmanju ruku, neodlučan kada je riječ o NATO-u. Njegova administracija vodi protekcionističku i nacionalističku politiku.

Ideologija pokreta MAGA prikazuje liberalnu i demokratsku Evropu kao civilizaciju na zalasku, koja samu sebe uništava masovnom imigracijom.

Kina na Evropu gleda kao na skup potrošača svojih industrijskih proizvoda, čiji političari po pravilu daju prednost stavovima Washingtona.

Evropska unija ima ambiciju ostvariti „stratešku autonomiju“, ali taj proces je spor i skup.

To podrazumijeva prelazak s meke moći – u kojoj se EU, kao jedinstveno tržište čiji propisi postavljaju globalne standarde, ekonomskom snagom nadmeće sa SAD-om i Kinom – na znatno čvršći oblik moći.

TRUMP, PUTIN I XI ZA ISTIM STOLOM: Velike sile razgovaraju o svijetu bez Ukrajine

Evropski birači možda preziru Trumpa i strahuju od Putina, ali nisu svi spremni prihvatiti posljedice takvog odgovora ako bi on zahtijevao promjenu budžetskih prioriteta i znatno veća izdvajanja za odbranu.

Veliki dio evropske politike posljednjih godina obilježen je pogledom uprtim u retrovizor, odnosno nostalgijom za starim svijetom otvorene trgovine, poštovanja međunarodnog prava i Bijele kuće koja ne bi pomagala Kremlju u osvajanju tuđih teritorija zarad imperijalnih ambicija.

Međutim, sve je prisutnije shvatanje da budućnost Evrope ne može biti nalik njenoj nedavnoj prošlosti.

Velika Britanija dio je te priče, a Andy Burnham razumio je njene posljedice. U govoru održanom u ponedjeljak proširio je kritiku Brexita s ekonomskog na geopolitički teren.

Brexit je, kako je rekao, bio „prva domina koja je pala“ u procesu globalne fragmentacije. Doveo je do raskola među evropskim saveznicima, što je bilo „upravo ono što su naši neprijatelji željeli“.

Burnhamov osvrt na cijenu Brexita, izraženu kroz izgubljenu trgovinu, bio je dovoljno poznat. Međutim, argument je podigao na viši nivo ukazujući na to da je povlačenje Velike Britanije iz samog vrha evropskog odlučivanja koštalo zemlju moći i utjecaja u svijetu.

To je nešto što zagovornici trajnog Brexita ne mogu razumjeti.

Dok Burnham sve otvorenije nastupa kao proevropski političar, nekadašnja mašinerija za širenje euroskeptičnih mitova ponovo se pokreće.

Novine objavljuju slabo utemeljene priče o troškovima ponovnog usklađivanja s pravilima Brisela i hipotetičkom prilivu migranata.

Veterani kampanje za izlazak iz EU pripremaju se za još jednu sumornu političku predstavu oko političkog simbola iz 2016. godine. Međutim, ta priča odavno je izgubila kredibilitet, istrošena pod pritiskom decenije međunarodnih kriza.

Britanija je regionalna sila koja je potcijenila dodatnu snagu i utjecaj koje joj je donosilo članstvo u Evropskoj uniji.

Prednosti pripadnosti tom klubu bile su toliko velike da su euroskeptici stekli utisak kako Britanija ima status velike sile i da tim putem može nastaviti samostalno. I dalje se drže te zablude.

Kemi Badenoch pisala je o tome da Britanija posjeduje „skrivene potencijale velike sile“. Međutim, ona ne objašnjava kako bi se ti uspavani potencijali mogli probuditi u svijetu podijeljenom na velike kontinentalne blokove.

Burnhamov plan daleko je od preciznog, ali je važno to što polazi od činjenica: Britanija je evropska zemlja; Evropa će biti sigurnija i bogatija ako udruži svoje resurse; Velika Britanija ne bi smjela željeti ostati na margini.

Samit na kojem Xi Jinping, Vladimir Putin i Donald Trump pretendiraju odlučivati o sudbini svijeta možda neće donijeti mnogo konkretnih sporazuma, ali ipak predstavlja upozorenje evropskim demokratijama. I svojevrsni izbor.

Jedna mogućnost je jačanje utjecaja kroz tješnju saradnju evropskih zemalja. Druga je bijeg u iluzije o apsolutnom nacionalnom suverenitetu i povratku nekadašnje historijske veličine.

Jedan od tih puteva omogućava Evropi da u 21. stoljeću izgradi veću autonomiju, sigurnost i prosperitet. Drugi vodi ka gorkom samoporažavanju, po uzoru na Brexit.

RBC-UKRAINE: Nova Jalta na pomolu? Zašto Trumpu, Xiju i Putinu treba ovaj samit i šta je na kocki za Ukrajinu

- Advertisement -spot_img
- Advertisement -spot_img

Popularno