Prvi trilateralni susret Donalda Trumpa, Vladimira Putina i Xi Jinpinga na marginama samita APEC-a u kineskom Šenženu završen je zajedničkom deklaracijom u četiri tačke. Iza diplomatskih formulacija o miru, energetskoj saradnji i reformi Ujedinjenih nacija, međutim, ostaje mnogo ozbiljnija politička poruka: tri najveće sile pokušavaju uspostaviti direktan format dogovaranja o globalnim pitanjima, dok se države čija je sudbina na tim razgovorima predmet rasprave drže izvan prostorije.
Posebnu pažnju izaziva dio deklaracije koji govori o „poštovanju imuniteta državnih zvaničnika“ pred Međunarodnim krivičnim sudom i drugim međunarodnim institucijama. Ta formulacija nije neutralna. Za razliku od Trumpa i Xija, protiv Putina je Međunarodni krivični sud izdao nalog za hapšenje zbog ratnih zločina povezanih s deportacijom ukrajinske djece. Zahtjev za zaštitom imuniteta tako se može čitati i kao pokušaj političkog osporavanja međunarodne odgovornosti ruskog predsjednika.
Deklaracija predviđa i povećanje proizvodnje i isporuke rafiniranih naftnih proizvoda, potvrđuje stav da se nuklearni rat ne može dobiti niti smije voditi te najavljuje zajedničko zalaganje za reformu UN-a. Washington, međutim, nije javno potvrdio objavljeni dokument, koji su prenijeli Kremlj i kineska državna agencija Xinhua.
Ukrajina izostavljena iz deklaracije
Najvažniji izostanak dokumenta jeste Ukrajina. Iako je Putin nakon sastanka potvrdio da se razgovaralo o ratu koji je Rusija pokrenula 2022. godine, deklaracija ne sadrži nikakav konkretan stav o agresiji, povlačenju ruskih snaga ili teritorijalnom integritetu Ukrajine.
Putin je, očekivano, pokušao nametnuti vlastito tumačenje početka rata, govoreći o „izvorima ukrajinske krize“. Time je još jednom pokazao da Moskva ne odustaje od narativa kojim odgovornost za agresiju prebacuje na Ukrajinu i Zapad.
Problem je i sama forma razgovora. Ukrajina nije učestvovala u sastanku, iako se raspravljalo o ratu koji neposredno određuje njenu budućnost. Ukrajinski zvaničnici upozoravaju da se nikakve odluke o njihovoj zemlji ne mogu donositi bez Kijeva, kao i da pitanja evropske sigurnosti zahtijevaju učešće evropskih država.
Takvo upozorenje nije samo diplomatska formalnost. Ako se pregovori o Ukrajini pretvore u dogovor Washingtona, Moskve i Pekinga, bez Ukrajine i evropskih saveznika, otvorit će se prostor za model međunarodne politike u kojem velike sile ponovo raspolažu sudbinama manjih država.
Trumpova bliskost s Putinom kao politička poruka
Uoči trilateralnog sastanka Trump je održao i odvojeni susret s Putinom. Razgovor je bio neformalan i ograničenog karaktera, bez šireg sastava delegacija i unaprijed objavljenog dnevnog reda. Ipak, Trumpove riječi i javni nastup imali su političku težinu.
Američki predsjednik govorio je o dugogodišnjem prijateljstvu s ruskim liderom i mogućnosti da iz njihovih razgovora proizađu „mnoge divne stvari“. Takva retorika teško se može odvojiti od činjenice da Putin vodi rat protiv Ukrajine i da je protiv njega izdat međunarodni nalog za hapšenje.
Trump je i ranije pokazivao sklonost ličnom dogovaranju s ruskim predsjednikom, često uz minimalno uključivanje evropskih saveznika. Sastanak u Šenženu dodatno je učvrstio sliku američke vanjske politike koja se sve više oslanja na neposredne odnose lidera, a sve manje na zajednički nastup demokratskih saveznika.
Upozorenje iz američkog Senata
Devet demokratskih senatora, predvođenih Jeanne Shaheen, upozorilo je Trumpa da samit ne smije postati prilika za podjelu svijeta na interesne sfere velikih sila. Od predsjednika su zatražili da od Xija zahtijeva prekid podrške ruskoj ratnoj industriji, a od Putina da jasno čuje kako evropska sigurnost nije predmet pregovora.
Senatori su posebno naglasili da se ne smiju nuditi ustupci koji bi oslabili Ukrajinu, NATO i američku sigurnost. Upozorili su i na kineski vojni pritisak na Tajvan, te zatražili dosljednu primjenu američkih izvoznih kontrola i oslobađanje osoba koje smatraju nepravedno pritvorenim u Kini.
Njihovo upozorenje ukazuje na duboku podjelu unutar američke politike o odnosu prema Moskvi i Pekingu. Dok Trump govori o historijskom dijalogu i mogućnosti dogovora, dio Kongresa strahuje da bi takav pristup mogao značiti popuštanje autoritarnim silama.
Fotografija jedinstva, ne i dokaz dogovora
Trilateralni sastanak Trumpa, Putina i Xija nesumnjivo je snažan simbolički događaj. Ali zajednička deklaracija ne predstavlja dokaz da su tri zemlje usaglasile konkretan plan za Ukrajinu, nuklearno razoružanje ili reformu međunarodnog poretka. Mnogo više govori o njihovoj spremnosti da razgovaraju o globalnim pravilima izvan postojećih multilateralnih okvira.
Najveći rizik nije samo mogućnost dogovora na štetu Ukrajine. Riječ je o širem povratku politici u kojoj se međunarodni odnosi oblikuju prema interesima nekoliko najmoćnijih država, dok se suverenitet manjih zemalja i međunarodno pravo tretiraju kao promjenjive kategorije.
Za Putina je ovakav format prilika da se izvuče iz međunarodne izolacije i predstavi kao ravnopravan partner američkog predsjednika. Za Xija je to potvrda kineske pozicije nezaobilazne globalne sile. Trump, s druge strane, dobija priliku da se predstavi kao lider sposoban za dogovor s dvojicom najmoćnijih autoritarnih vladara.
Pitanje koje ostaje jeste ko će platiti cijenu takvog približavanja. Ako se o Ukrajini razgovara bez Ukrajine, a o evropskoj sigurnosti bez Evrope, onda deklaracija o miru može postati samo diplomatsko pokriće za povratak politike velikih sila i njihovog prava da odlučuju umjesto drugih.
IRAN ŠIRI RATNI PRITISAK NA ZALJEV: Napadi na američke baze i prijetnje ključnim energetskim rutama



