Ako je duh 30. avgusta živ, eno ga neđe u mraku, cuka glavom o zid i vrišti od muke. Jer duh 30. avgusta vidi Crnu Goru koju ne vodi on, nego mrzni mu duh 21. maja.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
On, 30. avgust, obećao je promjene ustava koje se tiču jezika, himne i zastave. Obećao je poništenje odluke o priznanju Kosova i poništenje sankcija Rusiji. Duh 30. avgusta bio je anti-NATO i anti-EU duh, koji je nosio na glas neizgovoreno, no inherentno i sveprisutno obećanje o poništenju same nezavisnosti Crne Gore… Otjelovljenje tog duha bio je Amfilohije Radović, od čije smrti se on, duh 30. avgusta (a ni sam Amfilohije) nikada nije oporavio.
Da je Amfilohije živ, ovo ne bi ovako išlo. Odavno bi već na ulicama bile litije kojima bi vođa i najzaslužniji za pobjedu 30. avgusta rušio sadašnju vlast kao izdajničku.
Duhu 30. avgusta vjeran je Milan Knežević. Vjeran mu je i Metodije, naročito kad pljuje po Zapadu i u sveca pretvara genocidliju Mladića, kao prije neki dan.
Šta da vam kažem: u pitanju je nesporazum. Što bi danas rekli: loše je iskomunicirano. Sve bi išlo brže, lakše i sa manje tenzija i stresa da ste nam odmah lijepo rekli da ste naumili da zajebete svoje glasače i prihvatite sve naše: i nezavisnost i identitetski paket Ustava i Kosovo i sankcije Rusiji i NATO i EU.
Duhovi su moćni. Pritom, za njihovu moć nebitno je da li oni uopšte postoje. Jer kao što znamo: ono u što ljudi vjeruju a ne postoji na stvarnost ima kudikamo veći uticaj od onoga što postoji, ali ljudi u to ne vjeruju.
Kod Šekspira, duh Hamletovog oca pokreće radnju jednog od najslavnijih dramskih tekstova.
Kod Deride, Marksove sablasti zahtijevaju pravdu za velikog filozofa. Btw… Derrida u „Marxovim sablastima“ uvodi termin hauntology – učenje o sablastima. Time otvara prostor za, moram reći, potentnu igru riječi. Budući da slovo „h“ u francuskom izgovoru riječi „hauntology“ nestaje – ima ga ali ga nema, baš kao i samih duhova – ta riječ zvuči identično kao „ontologie“ – ontologija. Učenje o sablasti postaje učenje o biću. Na koncu se pretvorimo u ono što nas proganja. Ono od čega smo se skrivali, što nas je noću stravilo, postaje samo naše biće, ono što jesmo.
Stari su Grci vjerovali da su mrtvi slabe sjene. Ništa slično gotskim duhovima ili islamskih džinima. Ti su nalik proletarijatu: neprekidno nešto zahtijevaju, učinjena im je nekakva nepravda, pokazuju netrpeljivost prema novim vlasnicima kuće, imućnima. Grčki su mrtvi smrću izgubili predstavu o zbivanjima u svijetu, kao i snagu da u tom svijetu intervenišu. Mnogi ljudi postanu grčka definicija duha još za života. Budu sjene i prije nego umru.
Grčki su duhovi voljeli igre. Razumljivo: kad si mrtav, vremena imaš napretek, valjalo je to nečim prekratiti, u ono doba, bez pornhuba. Mrtve su Grci zamišljali kao penzionere koji povlače šahovske figure ispred zgrade: nikome nisu trebali i po čitav dan su nešto igrali. Teško je zamisliti čime su ubijali vrijeme, jer grčki mrtvi nisu mogli misliti. Šta možeš igrati kad nemaš mozak? Na pamet mi pada kamena s ramena. Ili, još bolje, politika.
Jer za politiku nije nužno biti pametan – eno, pogledajte vladu i parlament. Dovoljno je biti podmukao i lažav.
Kao da je vremenom izbrisana granica između grčkog svijeta mrtvih, onih koji više ne mogu misliti, i svijeta živih, onih koji navodno misle, premda svi dokazi upućuju na suprotno.
Možda je to zbog mobinih telefina i aplikacija; možda zato što ljude vode zli duhovi, poput onih Ratka Mladića i Pavla Đurišića – ne znam. Tek, čitav svijet kao da je polje po kojem lutaju nemoćni, oni što nisu u stanju misliti; polje po kojem se kao pokrov na mrtvaca spustila gusta, ljepljiva magla kojom se šire sablasni zvuci što upućuju na kretnju za koju nikome više nije jasno ni kamo ni zašto; sablasni zvuci što ne svjedoče o prisustvu, nego o odsustvu.
Post Scriptum
Duhovi su nekoć znali biti djelatni. Kada je Nikola Koljević, šekspirolog, jedan od onih koji je politički rukovodio genocidima, opsadama, etničkim čišćenjima i masovnim silovanjima u Bosni izvršio samoubistvo pucavši sebi u glavu, Marko Vešović je rekao: Jadan Nikolica, poginuo je od zločinačke ruke.
Post Post Scriptum
Kanadski postrok giganti, radikalno ljevičarski, anarhistički kolektiv Godspeed You! Black Emperor, imaju pjesmu „Mladić“.
U njoj su pokušali uhvatiti zvuk duha jezivog zločina. Pjesma koja zvuči kao Field recording iz Pakla objavljena je 2012. Danas se ukazuje kao proročka, jer završava ritmom slavlja i užitka u genocidu, što se danas dešava pred našim očima i ušima. Nedostaje – jer, rekosmo li, mrtvi ne mogu misliti – um koji bi izvukao mučni zaključak: šta to znači. I nedostaje čast koja bi zloduha sa prezirom odbila od sebe.
ANDREJ NIKOLAIDIS: Da, ovim su rekli: svi smo mi Ratko Mladić
