NEDIM HOGIĆ: Srbija poslije Vučića i Bosna za vrijeme Vučića

Je li muslimanu dozvoljeno da se raduje pobjedi Studentske liste? Ili, makar, porazu Aleksandra Vučića? Nije nam poznato da je ovakvo pitanje postavljeno nijednom od naših alima ili daija, ali nije ga nemoguće zamisliti uzme li se u obzir dilema s kojom se Sarajevo susreće.

Piše: Nedim HOGIĆ !Odgovor

S jedne strane, Sarajevo se otvoreno raduje porazu Vučića, nadajući se da će Beograd obustaviti podršku secesionizmu Milorada Dodika i projektima za koje ne znaš jesu li parodija nacionalizma ili njegovo jačanje, kakvi su ideja „Srpskog sveta” i proslava Dana nacionalne zastave. S druge strane, manje je radosti među onima koji su digli ruke od Srbije, računajući da tamo neće doći do bilo kakvog odustajanja od stvaranja Velike Srbije i uništenja Bosne i Hercegovine.

Među njima se rado citira doskočica Abdulaha Sidrana: Bošnjak treba da ima dvije glave, jednu da mu je odsijeku, a drugu da shvati šta mu se desilo. Autor ovoga teksta misli da bi bilo korisno da Bošnjaci imaju i treću glavu, onu kojom će pomiriti sve međusobno suprotstavljene stavove Abdulaha Sidrana, ali i sve zaokrete u odnosima Aleksandra Vučića sa Bosnom i Hercegovinom. U nedostatku tog evolutivnog skoka nudim ovaj tekst, u kojem tvrdim da ćemo sa Srbijom poslije Vučića lako ako pamtimo šta smo radili sa Srbijom za vrijeme Vučića.

Mislim da je najprije korisno pogledati šta nam je Vučić bio. Njegovu izjavu iz 1995. o ubijanju sto muslimana za jednog Srbina nismo ni zapazili dok nije postao najmoćniji čovjek u Srbiji. U njegovim formativnim političkim godinama, dok je bio generalni sekretar Srpske radikalne stranke, uz mnogobrojne poraze te stranke, bavio se i političkom propagandom i pratio trendove unutar tada nepopularne evropske radikalne desnice. Opsjednut idejama Dragoša Kalajića o potrebi da se Srbija predstavi kao istinska braniteljka Evrope od islama i američkog uticaja, Vučić će kasnije, kada bude dobio priliku da vlada, primarnu podršku ipak tražiti i dobijati od mejnstrim političkih opcija Evrope i Sjedinjenih Država.

To je i logično, jer Vučić nije tek tako došao na vlast. Tamo ga je dovelo uvjerenje Evrope i Sjedinjenih Država da se s Tadićevim demokratama neće moći napraviti ništa na planu priznanja Kosova i da će nad njima, krenu li tim putem, uvijek visiti mač izdajništva. Zato je za izdajnika – naime, za onoga ko će istodobno priznati Kosovo a Srbiju napokon usidriti na Zapadu – izabran autohtoni srpski nacionalist Vučić umjesto jugobumera Tadića.

U Sarajevu njegov dolazak na vlast nije dočekan s užasom. Domaća je scena u to doba, što implicitno, što eksplicitno, već pristala na podređeni položaj koji će, u projektovanim evropskim integracijama, imati u odnosu na Srbiju. Osim toga, Tadić, koji je skupa s Ivom Josipovićem po BiH obilazio groblja odajući počast žrtvama ratnih zločina, nije mnogo postigao za bolje odnose Srbije i BiH. Kada se SNSD 2007. prvi put povlači iz vlasti, Tadić nije adresa s kojom se o tome razgovara. Prije dolaska Vučića na vlast neki od pojedinaca koji su u sarajevskoj javnosti uživali određeni ugled, poput Petra Lukovića, signalizirali su da će Vučić prvom prilikom obustaviti svaku podršku Dodiku.

Uz to, Sarajevo u doba ranog Vučića nije bilo suočeno s asimetrijom kakva danas karakterizira odnose BiH i Srbije. Naprotiv, Vučić je bio taj koji dolazi sa bremenom podržavatelja ratnog zločina; on traži legitimitet u Sarajevu. Njegov predsjednik Tomislav Nikolić u Sarajevu izjavljuje da su za njega Srbi iz Bosne prvenstveno Bosanci, pa tu izjavu nakon burnog Dodikovog protesta povlači. Vučić tvrdi da Srbima nema niko bliži od Bošnjaka, da trebaju ući jedni drugima pod kožu, da trebaju sarađivati i da je mnogo naučio od Fahrudina Radončića. Kad Bakir Izetbegović odluči predložiti reviziju presude Međunarodnog suda pravde, o tome prethodno obavještava Vučića. Kad Čedomir Jovanović postane savjetnik Željka Komšića, Vučić mu poručuje da se ne plaši eventualne razmjene teritorija između Srbije i Kosova, jer nije uperena protiv BiH.

Kao ni Tadić, ni Vučić ne nudi mnogo projekata za saradnju. Nudi da se potpiše sporazum o granicama, a kad bosanskohercegovačka strana zatraži da se u sklopu tog sporazuma, koji je potreban i jednoj i drugoj zemlji, riješi i pitanje naknade za korištenje vode iz hidroelektrana na Drini, Vučić se povlači. Umjesto toga, s Vladom Republike Srpske upušta se u dva projekta za koja je teško shvatiti kakvu korist bilo kome nude. Jedan je aerodrom u Trebinju, a drugi hidroelektrana Buk Bijela. Kad ga obavijeste da oba projekta nisu u skladu s našim pravnim sistemom, jer su suprotna zabrani raspolaganja državnom imovinom, Vučić objašnjava kako to nije ustavna nadležnost države jer to ne piše u Ustavu – baš kao da negdje na svijetu postoji država koja nema nikakvu imovinu.

Nudi i da se osnuje Otvoreni Balkan, neka vrsta mehanizma državne saradnje za koji do danas ne znamo kojoj je tačno svrsi trebao služiti. Kada se s naše strane neformalno predloži da se u sklopu te inicijative u Sarajevu osnuje investiciona banka, čiji bi dioničari bile zemlje Zapadnog Balkana, ali i ulagači iz islamskog svijeta, dobija se odgovor da bi to ugrozilo interese evropskih banaka. Rijetki i ne naročito izdašno finansirani evropski projekti prekogranične saradnje ipak se dešavaju, ali državni vrhovi Srbije i Bosne i Hercegovine ne obraćaju previše pažnje na njih. U razdoblju od 2015. do 2018. održavaju se i zajedničke sjednice Vijeća ministara BiH i Vlade Srbije, više performativnog nego suštinskog karaktera.

Nigdje srpska država nema toliku moć i sposobnost kao u bošnjačkoj uobrazilji. Zato se u Sarajevu smatra da Beograd – da upotrijebimo rječnik haških presuda – ne samo da ima efektivnu kontrolu i komandnu odgovornost nego i neposredno planira ključne aktivnosti svega što srpska politika u Bosni radi. Time se silno precjenjuju kapaciteti Beograda. On je, kao i Zagreb, dobar u tome da sebe učini ključnim faktorom mira i stabilnosti, pa da, kad god u Bosni krene loše, nešto smiruje, a kad god krene dobro, to pripisuje sebi. Bilo je od toga i nešto dobro – kada je Srbija osigurala vakcine protiv COVID-a, dijelila ih je i građanima BiH.

Ali tokom svih ovih godina Vučićeve vladavine Banja Luka se nije približavala Beogradu, nego Beograd Banjoj Luci. Istina, i 2021. i 2024. godine Vučić je apelovao da se ne napuštaju institucije BiH i da se deklaracije i planovi o mirnom razdruživanju povuku s dnevnog reda Narodne skupštine RS-a.

No, kako je vrijeme teklo, Vučić se sve više sastajao s Dodikom. Iako nam priroda tog odnosa nije sasvim jasna, činjenica je da se u posljednjih pet godina s njim sastajao na mjesečnom nivou, a u nekim periodima i češće. Dodika se u određenim periodima iz Beograda i potkopavalo, ali Vučić, opsjednut rejtinzima i fokusnim grupama, računao je na percepciju srpskog jedinstva kao na nekoliko dodatnih procenata glasova. U istom se ključu može čitati i besmisleno pompezna sahrana Ratka Mladića.

U međuvremenu se pokazalo da je i projekat proširenja EU, isti onaj koji je, barem nominalno, bio opravdanje za vanjsku podršku Vučiću, zapao u tešku krizu. To se nije odrazilo samo na Makedoniju, gdje su najprije grčki, a kasnije bugarski veto učinili projekat besmislenim, ni na Bosnu, gdje se zapravo i ne mora pravdati šta je tačno problem s Planom rasta, koji je napravljen tako da uvaži svaku želju iz Banje Luke, nego i na Kosovo, gdje ne shvataju šta tačno dobijaju ako, u skladu s onim na šta su se obavezali, naprave Zajednicu srpskih općina.

Budući da se EU ne može sama sa sobom dogovoriti o potrebi da Kosovo priznaju i njenih pet zemalja članica koje to još nisu učinile, ni Srbija ne osjeća veliku potrebu da to uradi, osobito jer je na to ne obavezuju ni rezolucije UN-a ni Kumanovski sporazum. Ovakvo odsustvo raspleta, uz istovremene tenzije u odnosima s Kosovom, gdje Albin Kurti nema namjeru popustiti ni za jotu, samo po sebi navodi Vučića, ali i dobar dio javnosti u Srbiji, da se okrenu ka BiH kao logičnom nadomjestku. To ni najmanje ne brine ni evropske ni američke ambasadore, koji našu zemlju posmatraju kao izuzetno uspješnu dok god se u njoj ne ratuje. Kako rat baš nije mio ni Vučiću, pokreće se projekat „Srpskog sveta”, koji je negdje između ludila i parodije na sličan ruski projekat: izmišljaju se praznici poput Dana nacionalne zastave, simulira se ujedinjenje Srba u regionu.

Asimetrija u odnosu prema BiH u ovom se razdoblju dodatno povećala, no za to ne možemo kriviti Vučića, a ni svijet, nego nesposobnost naše politike. Vučić ima njemačke savjetnike i lobiste, kako za vrijeme svog bliskog odnosa s Angelom Merkel tako i nakon što je izgubio oreol reformatora koji ga je pratio u prvih nekoliko godina vladavine.

Njemu Emmanuel Macron drži govore na srpskom, premda je baš francuska služba pribavila SKY prepisku koja nedvosmisleno potvrđuje njegovu saradnju s kriminalnim klanovima koji se bave distribucijom narkotika. Kada gubi izbore, optužuje one koji rade protiv Trumpa da su saveznici opozicije, premda je baš on, u namjeri da se Trumpu dodvori, doživio neuspjeh. Dok na jedna vrata Vlade Srbije izlaze Ukrajinci, zadovoljni kupovinom srpskog naoružanja i municije, na druga ulaze Rusi, sretni što za male pare dobijaju veliki uticaj na Balkanu. To nastojanje da se zadovolje svi i učini sve za sve, taj stalni dribling viška, zapravo je i dovelo do potpunog odsustva ikakve koherentnosti, pa se zato niko u svijetu ni ne raduje ni ne žalosti zbog njegovog pada.

Za nas u Bosni i Hercegovini najvažnije nije kako će se Studentska lista postaviti prema strahovitim izazovima koji su pred njom, u situaciji u kojoj svi od nje očekuju sve. Nije, uostalom, ni sigurno hoće li se ova lista ubrzo raspasti na više međusobno suprotstavljenih projekata.

Za nas je mnogo važnije da sebe što prije dovedemo u red i da već jednom shvatimo da ne postoje nikakvi Memorandumi 2, ni svemoćna BIA, ni supermoćna komanda svekolikog srpstva. Postoji Srbija koja ima značajan udio u 49 posto teritorije BiH, Srbija koju nagrađuju i kada se miješa i kada se ne miješa u BiH, Srbija u kojoj bi neki rado prodali međunarodno pravo na Kosovo za isto takvo pravo na pola naše zemlje, Srbija u kojoj nas mnogi preziru, a mnogi s nama žele i dobrosusjedske odnose.

I s takvom Srbijom mi moramo raditi i takvoj Srbiji mi moramo predlagati inicijative o saradnji. Jer prepusti li se Srbiji da sama odlučuje o čemu će s nama raditi, neće proći dugo, a mi ćemo se naći tamo gdje smo došli s Vučićem.

NEDIM HOGIĆ: Kap kiše u okeanu za američki uticaj na Balkanu