Gadi Eisenkot, bivši načelnik Glavnog stožera izraelske vojske, pokušava na izborima 27. oktobra ponuditi alternativu Benjaminu Netanyahuu, oslanjajući se na zahtjeve za odgovornošću zbog sigurnosnog sloma 7. oktobra 2023. godine. Njegova kampanja počiva na obećanju nezavisne državne istrage, obnovi povjerenja u institucije i smanjenju unutrašnjih podjela. Međutim, kako piše Deutsche Welle, Eisenkotova politička ponuda otvara i važno pitanje: može li promjena na čelu izraelske vlade donijeti suštinski drugačiju politiku ili će se svesti na drugačiji način upravljanja istim sigurnosnim i nacionalističkim prioritetima?
Eisenkot u predizbornu utrku ulazi s ličnim iskustvom rata i gubitka. U decembru 2023. godine u borbama u Pojasu Gaze poginuo je njegov 25-godišnji sin Gal, a kasnije su stradala i dvojica njegovih nećaka. U to vrijeme Eisenkot je bio član ratnog kabineta, iz kojeg se povukao u junu 2024. godine.
Njegova porodična tragedija postala je važan dio političkog identiteta, ali i argument za zahtjev da država konačno utvrdi kako je došlo do katastrofalnog propusta koji je omogućio Hamasov napad 7. oktobra. Eisenkot insistira na osnivanju nezavisne državne istražne komisije koja bi ispitala odgovornost političkog i vojnog vrha. Time direktno dovodi u pitanje Netanyahuovo nastojanje da zadrži kontrolu nad političkim tumačenjem tog događaja.
Sigurnosni neuspjeh kao političko pitanje
Napad Hamasa i kasniji rat u Gazi promijenili su izraelsku političku scenu, ali nisu uklonili duboke podjele u društvu. Za dio birača pitanje više nije samo kako osigurati vojnu nadmoć nego i ko treba snositi odgovornost za neuspjeh institucija koje su trebale zaštititi građane.
Eisenkotova stranka Yashar pokušava privući birače koji su izgubili povjerenje u Netanyahuovu vladu, uključujući dio nekadašnjih pristalica Likuda. Među njima je i Stella Abidan, koja je decenijama glasala za tu stranku, ali sada smatra da Netanyahu nije osigurao sigurnost niti spriječio napad.
Takvo nezadovoljstvo ne znači nužno da su ti birači prihvatili liberalniju ili mirovnu politiku. Za mnoge je riječ prije svega o zahtjevu za odgovornijim rukovođenjem državom i uvjerljivijom sigurnosnom strategijom. Upravo na toj razlici Eisenkot gradi svoju kampanju: promjenu vlasti predstavlja kao način da se obnovi državna odgovornost, a ne kao odustajanje od izraelskih vojnih ciljeva.
Jedinstvo bez promjene osnovnog sigurnosnog kursa
Eisenkotova poruka o nacionalnom jedinstvu privlači različite društvene grupe, od sekularnih građana do religioznih birača razočaranih sadašnjom vladom. Njegova stranka pokušava se pozicionirati izvan tradicionalne podjele na ljevicu i desnicu, predstavljajući izbore kao izbor između odgovornosti i političkog opstanka po svaku cijenu.
Jedan od njegovih prijedloga jeste uvođenje opće vojne obaveze, uključujući izraelske Arape i učenike ultraortodoksnih jevrejskih vjerskih škola. Time otvara pitanje koje godinama opterećuje izraelsku politiku: zašto obaveze prema državi nisu ravnomjerno raspoređene među njenim građanima?
Prijedlog bi mogao imati značajne posljedice za odnose između sekularne većine, ultraortodoksnih zajednica i arapskih građana Izraela. Istovremeno, njegova provedba zahtijevala bi politički dogovor o položaju grupa koje se dugo opiru univerzalnoj vojnoj obavezi.
Ipak, Eisenkotova politika prema Palestincima pokazuje granice promjene koju nudi. On obećava uništenje Hamasa u roku od 18 mjeseci, a razgovore o palestinskoj državi nakon napada iz 2023. godine odbacuje kao neozbiljne. Zalaže se za sprečavanje iranskog razvoja nuklearnog oružja i podržava izraelska naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, uz određena pravna ograničenja. Kritikuje, međutim, nasilje doseljenika i utjecaj krajnje desnih partnera u Netanyahuovoj vladi. Reuters je u predizbornom profilu Eisenkota ukazao upravo na tu kombinaciju: alternativu Netanyahuovom načinu vođenja države, ali uz zadržavanje tvrde sigurnosne politike.
To znači da eventualna promjena vlasti ne bi automatski podrazumijevala zaokret prema pregovorima o palestinskoj državnosti. Eisenkot se od Netanyahua razlikuje prije svega po pitanju odgovornosti, načina upravljanja i odnosa prema političkim saveznicima, dok u ključnim pitanjima sigurnosne politike ostaje na nacionalističkim pozicijama.
Netanyahuov odgovor: polarizacija umjesto odgovornosti
Netanyahu pokušava osporiti Eisenkotovu poziciju predstavljajući ga kao političara koji prikriva navodne namjere da prihvati osnivanje palestinske države. U predizbornim materijalima, uključujući sadržaje izrađene uz pomoć umjetne inteligencije, premijerov tabor nastoji kampanju vratiti na poznatu podjelu između ljevice i desnice.
Netanyahu tvrdi da je Eisenkotova ideja političkog centra obmana. Takva strategija omogućava mu da izbore predstavi kao ideološki sukob, umjesto da se oni prvenstveno vode oko odgovornosti za sigurnosni slom, upravljanja ratom i odnosa prema institucijama.
Eisenkotov odgovor počiva na njegovom vojnom iskustvu i tvrdnji da se autoritet ne gradi glasnoćom nego rezultatima. U izraelskoj politici, gdje su sigurnost i vojna sposobnost presudni kriteriji za veliki dio biračkog tijela, njegova biografija predstavlja važan politički kapital. Ali vojno iskustvo samo po sebi ne garantuje uspjeh u upravljanju duboko podijeljenim društvom.
Pobjeda nije isto što i mogućnost formiranja vlade
Najveći izazov za Eisenkota mogao bi nastupiti tek nakon izbora. Njegov potencijalni blok obuhvata centrističke i lijevocentrističke stranke, kao i sekularne nacionaliste. Te grupacije dijele protivljenje Netanyahuovoj vlasti, ali nemaju nužno zajednički pogled na palestinsko pitanje, religiju, vojnu obavezu i budući odnos Izraela prema susjedima.
Predizborne ankete objavljene uoči glasanja ukazuju na izjednačenu utrku. Prema završnoj projekciji portala Poll.graphics od 23. oktobra, i opozicioni blok i Netanyahuov blok imali su po 53 mandata, ne računajući arapske stranke, dok nijedna strana nije imala jasan put do parlamentarne većine od 61 mjesta. Projekcije su, međutim, podložne promjenama i ne predstavljaju konačan rezultat izbora.
Eisenkot bi se zato mogao suočiti s paradoksom: čak i ako njegova stranka ostvari snažan rezultat, to ne mora značiti da će moći sastaviti stabilnu vladu. Posebno je važno pitanje odnosa prema arapskim strankama, bez čije podrške ili učešća u parlamentarnoj većini formiranje alternativne vlade može biti znatno teže.
Izbori tako nisu samo referendum o Netanyahuovom političkom opstanku. Oni će pokazati postoji li u Izraelu većina spremna da promijeni način upravljanja državom, a da pritom ne odustane od tvrdog pristupa ratu i palestinskom pitanju. Eisenkot nudi istragu, institucionalnu odgovornost i drugačiji stil vođenja, ali njegova platforma zasad ne predstavlja jasan raskid s temeljnim postavkama izraelske sigurnosne politike.
Upravo je to granica njegove političke ponude: promjena lidera i načina upravljanja može otvoriti prostor za obnovu povjerenja u institucije, ali sama po sebi ne rješava sukob koji decenijama oblikuje izraelsko društvo i odnose s Palestincima.
NETANYAHU MIJENJA IZRAELSKI STAV O FALKLANDIMA: Diplomatski obračun s Londonom dobija novu dimenziju
