Jacques Ellul, hvaljen i kao najvažniji protestantski teolog nakon Karla Bartha, prepoznatljiv po insistiranju na anarhizmu hrišćanstva, piše kako ono što religiozno vjerovanje dovodi u pitanje odmah dolazi na njegovo mjesto pa i samo postaje predmetom religioznog vjerovanja. Desakralizirajuća moć, piše Ellul, „odmah sa svoje strane biva sakralizirana“.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Isto važi za svaku moć. Dekorumpirajuća moć istoga časa i sama biva korumpirana. Tačnije: biva razotkrivena kao takva, jer moć je korumpirana uvijek i oduvijek – korupcija joj je inherentna.
Zašto je tako?
Od Lacana znamo da kralj koji tvrdi da je kralj nije manje lud od prosjaka koji tvrdi da je kralj. Napoleon koji tvrdi “ja sam gospodar, ja sam Napoleon” jednako je lud kao pacijent azila za umobolne koji tvrdi da je Napoleon. Uzgred, jednako je lud pjesnik koji pjeva o sebi kao Pjesniku, sa velikim “p”.
Ne možeš uistinu biti kralj, jer vladar je tek simbolička funkcija. Identifikacija sa simboličkom funkcijom je patološka. Želja da se gospodari tuđim životima, da se bude premijer, predsjednik, ministar ili kralj, ogavna je i za nju ne može biti isprike. Svaka vladavina je stoga vladavina najgorih. Vladar je vladar samo zato što tvrdi da to jeste, a mi tu tvrdnju prihvatamo. S vremena na vrijeme, nećemo više da se igramo pa “vladar” završi na giljotini ili u zatvoru.
Baš kao što je, bez obzira da li vas partner vara ili ne, ljubomora uvijek patološka struktura, patološka je i želja da se bude vladar, da se ima moć. Svi vaši kraljevi i svi oni koji bi da kraljevi budu, ne zaslužuju da ih pratite, još manje zaslužuju divljenje. Prezir i sućut – to da. Svaki vladar je Šćepan Mali – svaki je lažan.
Kao što je lažna i katarza što navodno je donosi giljotina. Sjećate li se ritualnih egzekucija Bin Ladena i Gadafija? Surovih pogubljenja koje su pobjednici prepustili takozvanom narodu? To što je pogubljeni hulja ne mijenja patološku prirodu tog čina.
Uočimo ono što ću nazvati paradoksom palog tiranina: jedino što njegovu mizernu egzistenciju, protraćenu na iluziju moći, možda, samo možda, djelimično iskupljuje upravo je gomila koja ga, na koncu, razvlači po blatu. Tiranin to ničim nije zaslužio. Ono što jeste zaslužio je kraj u sigurnosti bez spokoja, u okruženju svite svojih nedjela, bez bilo kakve mogućnosti iskupljenja.
Kad to znaš –igre i rituali moći “moćnih”, komičniji i isprazniji od paunovih rituala parenja, gube svaku privlačnost i ukazuju se kao ono što jesu: beskrajna ljudska mizerija u kojoj se oni koji od nas traže da ih prihvatimo kao gospodare bestidno ulaguju svome gospodaru. Svaki gospodar ima gospodara, osim jedinog istinskog Gospodara.
Pomenuti Ellul u centar svoje hristologije smješta pojam ne-moć (non-puissance). Po Ellulu, “u Hristu je ostvarena punina ne-moći u smislu radikalnog odricanja od svake moći i svih na moći utemeljenih struktura, koje ne podrazumijeva uspostavu nikakve druge strukture”. Ellul insistira na razlici između ne-moći i nenasilja, koje uvijek prati neka društvena teorija i cilj. Nenasilje se bira jer je jedino ili najmoćnije sredstvo za postizanje cilja. Ne-moć podrazumijeva odustajanje od svih društvenih mehanizama i ciljeva. Otud je Hrist, kako Ellul sugeriše u knjizi “Anarchie et christianisme”, jedini istinski anarhista.
U Jevanđeljima, tvrdi Ellul, “svaki put kad se neko čudo zahtijeva kao svojevrsno stavljanje na kušnju, Isus ga odbija učiniti, to više ako mu se uvjetuje: povjerovaću ti ako…”.
Hristova ne-moć u biti je njegovo NE moći. Njen vrhunac odvija se u trenutku raspeća. Hrist, dakako, neće upotrijebiti moć da spriječi svoje muke. Vrhunac moći je moć da ne upotrijebimo moć koju imamo. Hrist je mogao SVE. U svakom trenutku je mogao spriječiti vlastito stradanje. Mogao je Pilata pretvoriti u svinju a masu koja je tražila njegovu smrt u kokoške. Mogao je nebo obojiti u crno i iz njega na Zemlju prosuti vrelo ulje, lavu ili odozgo, iz oblaka, na svoje dželate izručiti Desingericinu “pjesmu” – dakle apsolutni horror koji u to u to vrijeme ne postoji, no vrijeme za Hrista ne predstavlja nikakav problem.
Milost – to je istinska moć. Milost može dati samo onaj ko moć doista ima. Štaviše, milost je najveća moć – ona je njen konačni izraz. U Starom zavjetu, dok učvršćuje svoj autoritet, Bog je uništitelj nepokornih. Stari zavjet pun je vulgarnih demonstracija moći. U Novom zavjetu, nakon što je njegov autoritet učvršćen, Bog je milosrdan, onaj koji ne samo da prašta ljudske grijehe, nego šalje svog sina da umre za njih. Po mainstream tumačenjima biblijskog teksta, tu Bog sa čovječanstvom uspostavlja neku vrstu dužničko-povjerilačkog odnosa. Zauvijek smo, kao zelenašu, dužni onome ko nam je oprostio. Povrh svega, oprost ne ukida osjećaj krivnje – to može postići tek kazna. Za onoga koji se kaje, kazna je krajnja tačka na horizontu. Vrijeme kajanja teče ka kazni: odsustvo kazne iznevjerava njegovu istoriju. Za onoga koji se kaje, kazna je apokalipsa: nakon kazne, nastupa period mira – naša intimna verzija Hristovog hiljadugodišnjeg kraljevstva.
Sam oprost krivnju pojačava, jer čovjekov osjećaj da je počinio grijeh još je veći nakon što svoju slabost suoči sa Njegovom beskrajnom dobrotom koja mu oprašta. Čin praštanja potvrđuje suverenitet i nanovo uspostavlja hijerarhiju: prašta se uvijek odozgo naniže. Tražiti od nekoga oprost znači uvažiti njegov suverenitet i autoritet. Otud sva lažljivost performativnih traženja oprosta od ljudi, društvenih grupa i država, lažljivost kojoj smo svjedočili u nizu izvinjenja koja su, kao baloni pušteni u vjetar, na sve strane letjela nakon posljednjih od balkanskih ratova: kada se oprost traži po horizontali, od ljudi i njihovih tvorevina, to se radi ne bi li se tim činom iznova konstituisao vlastiti suverenitet i autoritet, pokidan, oslabljen počinjenim zločinom. Traženjem oprosta po vertikali, odozdo naviše, potvrđujemo onoga koji oprašta i potvrđujemo iskrenost svoga kajanja – osim ako je naša molba, kao što najčešće jeste, tek performativna. Traženjem oprosta po horizontali, podmuklo se (samo)potvrđuje onaj koji oprost navodno traži. Potvrđuje se da u njemu kajanja nema. Žrtvu vlastitoga nedjela još jednom pokušavamo iskoristiti – ne bi li nam dala oprost koji ćemo iskoristiti da ponovo uspostavimo autoritet, a njega da bismo opet prigrabili moć i proizveli još žrtava: jer iza moći uvijek ostaju žrtve, kao što iza požara uvijek ostaje pepeo.
Ako ti je doista žao, ako se doista kaješ, prihvati kaznu koju zaslužuješ.
Ne: nije im žao.
