Život je sam po sebi prepun paradoksa. Politika, umeće organizovanja života, često je još paradoksalnija. Jedan od tih paradoksa, je da manjkavosti, nepreciznosti i nedorečenosti ustava bivaju pogubnije za političke zajednice koje ni inače ne drže mnogo do Ustava i ustavnosti. Drugi paradoks – možda paradoksalniji od prethodnog – je da politička nelegitimnost razornije deluje na zajednice koje ne haju za politički legitimitet, ili legitimitet uzimaju u obzir samo u situacijama kad je “za protivnici” (Nikola Pašić).
Piše: Svetislav BASARA CdM
U stvarima ustava i ustavnosti pogrešno bi bilo parafrazirati (inače tačnu) izreku u Srbiji u svim prilikama citiranog, potpuno neshvaćenog oca Tadeja -“kakve su ti misli, takav ti je život” – pa napisati “kakav ti je ustav, takav ti je život”.
Tačnije je napisati: “kakve su ti misli, takav ti je život, takav ti je ustav.”
Posmatran u tom ključu, ustav iz 2006 – sakralno-scenskog efekta radi proglašen na Mitrovdan, prethodno na silu boga izglasan na referendumu dugog trajanja, pisan, između ostalog, da bi predupredio nezavisnost Crne Gore, referendumu koji samo zahvaljujući ubačenim glasaćkim listićima (da ne kažemo baš referendumskom lopovluku) nije propao – koji je u Vojvodini neslavno propao – takav ustav bio je konstitucionalizacija naopakog mišljenja (tačnije sikmulakruma mišljenja) koje pustoši Srbiju i naopakog života, kao neminovne posledice vlaškomagijskog mišljenja koje se – prema rečima ustavotvorčevog bliskog prijatelja, Vladete Jankovića – ” ne može dozvoliti da uvaži realnost”.
Mitrovdanskim ustavom su – iako to nigde u ustavu ne piše, iako to nije bila svesna namera ustavopis(a)ca – kao ustavne kategorije uspostavljena kolektivna halucinacija, izborne krađe, slabost institucija i ustavom (mada nepisano) zagarantovana podložnost institucija uticajima izvršne vlasti (čitaj: onoga ko prigrabi svu vlast).
Ima autora koji (pogrešno) misle da je Preambula Mitrovdanskog ustava (jedini razlog zbog koga je ustav uopšte napisan) – antologijski primer tragikomičnog neuvažavanja banalne činjenice da ustavi važe isključivo na teritorijima koje kontroliše država u kojoj je donet – nešto “zakočila”, da je na nešto “obavezala buduće generacije”. Ne bih se složio. Skloniji sam da mislim da je taj ustav samo pravno verifikovao neuvažavanje realnosti, zatucanost i društvenu zakočenost.
Naravno da u Mitrovdanskom ustavu nigde ne piše da su izborne krađe dopuštene, ali ako ustav – dakle najviši pravni akt države – donesete izbornom krađom, taj se lopovluk (motivisan patriotskim pobudama) kapilarnim putem uvlači u pravni sistem i čini ga slepim za potonje izborne (i sve druge) lopovluke i marifetluke.
Počiniti referendumski lopovluk, potom ga pravdati – i nailaziti na masovno odobravanje opravdanja – plemenitom namerom da se “naše Kosovo” sačuva unutar srpskog suvereniteta, lopovluk ne čini ništa manjim lopovlukom, a o dobrim namerama znamo šta je rekao Sartre.
Neposredno posle pobede Studentske liste neki autori – među njima i ja – počeli su govoriti o neophodnosti promene ustava. Pisalo se o tome i ranije, ali sudeći prema fotografijama na kojima studenti (ili studentski izabranici, ne može se to uvek jasno razlučiti) ponosno poziraju sa preambularnim ustavom, ništa od tog posla neće biti.
Studentski prioriteti su “borba protiv korupcije” i oslobađanje institucija” – možda nije zgoreg pomenuti da su to prioriteti u govorima kandidatkinja za mis ovog ili onog – malo ko, međutim, ako iko, shvata da sa postojećim Ustavom, koji je konstitucionalizovao zakočenost, nije moguće izboriti se sa korupcijom i neslobodom institucija.
Toliko o ustavu. Na redu je legitimitet. Glasnogovornici antivučićevskog dela javnosti – za koji se na izborima pokazalo da je oduvek bio većina, a koji se bez ostatka utopio u aglomeraciju Studentske liste – Aleksandru Vučiću su svih ovih godina osporavali legitimitet. Koji je on, sve dok ga nije izgubio, imao. Sasvim je druga stvar šta je sve, legitiman kao suza, nelegalno radio. Legitimitete ili imaš ili nemaš. Ne može se to “namestiti”.
U Srbiji trenutno niko nema legitimitet. VD predsednica Republike, Ana Branabić, bez Vučićevog autoriteta, jedva postoji, kamoli da ima legitimitet. Skupština još nije konstutuisana. Kad bude konstutuisana biće nosilac suverenita. Ko će poneti legitimitet? Glavni igrač na političkoj sceni Srbije – Studentska lista – koja u ovom trenutku kontroliše većinski paket političke moći – takođe nema nikakav legitimitet. Niti ga – u statusu u kakvom je sada – može steći jer je registrovana kao “grupa građana”, dakle kao ribolovačko društvo.
Na horizontu srpskih događaja pojavljuje se opasnost, koju masovnim euforijama sklone srpske mase priviđaju kao izbavljenje. Studentska naime lista, entitet bez ikakvog političkog legitimiteta – transparentnost donošenja njenih odluka bolje ne pominjati – sve otvorenije pokazuje nameru da kontroliše politički legitimnu skupštinu i u skupštini verifikovanu legitimnu vladu, koje bi – tako legitimne – trebalo da budu puki transmisioni mehanizmi političkih nelegitimnih – posledično nikom odgovornih – “plenuma” i “zborova”.
Rekosmo napred da je manjkavost legitimiteta najpogubnija za društva koja ne mare mnogo za legitimitet (osim kad ga treba nekom arbitrarno osporiti). Ako se setimo da je Mitrovdanski ustav legitimizovao zatucanost i zakočenost društvenih procesa, možemo li a da se ne zapitamo da li će legitimni politički entiteti dajući legitmitet nelegitimnim centrima moći u jednom trenutku legitimizovati nelegitimnost.



