9.9 C
Mostar

ANDREJ NIKOLAIDIS: Dotako sam dno života, glaso sam za idiota – politika permanentnog vanrednog stanja

Ovo je jedan od testova uz pomoć kojih ljudi čiji je to posao pokušavaju procijeniti šanse vašeg djeteta da, kako se ono kaže, uspije u životu.

Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM

Dijete bude stavljeno pred izbor: da li će sada, odmah, pojesti cijelu čokoladu, ili će pristati da čokoladu pojede tek sutra. Ako odabere prvo, to je sve što će dobiti. Ako se odluči za drugo, u narednim danima dobiće još dvije čokolade.

Djeca koja odaberu drugo imaju veće šanse za uspjeh.

U biti, tim se testom pokušava saznati je li vaše dijete cvrčak ili mrav iz Ezopove basne: da li će živjeti kao da nema sutra ili će sadašnjost, između ostalog, koristiti da obezbijedi ono što će mu biti potrebno u budućnosti.

Crnogorska politika je degradirala do mjere da se trenutno (kasnije će biti još gore) vodi isključivo za cvrčke i manje inteligentnu djecu. Ne samo da vlast ide naokolo i ljude nutka čokoladama za trenutno proždiranje, nego ih u tome pokušava nadmašiti i opozicija – jedni nude mliječne, drugi sa lješnjacima a treći punjene jagodom. Politika svih partija može se sažeti u poruku: na, najedite se. Iz čega, da se ne lažemo, prosto isijava duboko prezrenje prema biračima.

No to nije tema našeg teksta – to je samo lokalni primjer onoga što nas danas zanima. Riječ o kojoj je riječ je nesigurnost.

Ono što zovemo kapitalizmom troši nemali trud i resurse da nam usadi osjećaj apsolutne nesigurnosti. Pritom se ne štedi na hiperciničnim objašnjenjima zašto nam se, kada nam se oduzima, zapravo daje. Recimo: to što nećete imati penziju ne znači bijednu starost, nego šansu da i u poznim godinama angažujete kreativnost i ostanete vitalni. Umjesto da kljucate penziju i čekate kad ćete umrijeti, imaćete priliku da se sa mlađim ljudima takmičite u traženju načina da zaradite, što će vaš život učiniti dinamičnijim i ispunjenijim. Bijeda nije tek i nužno nedaća – ona je i šansa da se iz nje izbavite, tako što ćete angažovati sve svoje potencijale koji bi, inače, neaktivni, odumrli u vama. Kapirate: smrt nije kraj, nego šansa za zagrobni život, dakle za novi početak.

Zašto je kapitalizmu važna nesigurnost? Zašto se permanentno proizvodi vanredno stanje, najavljuje jedna klimatska katastrofa za drugom, jedna bolest za drugom, jedan slom za drugim? Zašto izluđuju ljude najavama nuklearnog rata i pozivima da obezbijede skloništa i pripreme zalihe za nadolazeću propast?

Zato što ne samo da naše akcije u sadašnjosti određuju budućnost, nego i naš pogled na budućnost određuje sadašnjost. Nesigurnost izaziva strah. A čovjek koji živi u strahu nije slobodan – on je upravo suprotnost slobodnom čovjeku.

Boj se ovna, boj se govna – a kad ću živit, kaže poslovica koju navodi i Selimović. Nikad: to je odgovor.

Sa doslovce sadističkim užitkom milijarderi svakodnevno najavljuju kako ne samo da sutra nećemo imati penziju, nego nećemo imati ni posao – uzeće nam ga njihov AI.

I šta ćemo povodom toga mi učiniti? Ništa, naravno. Gomila ljudi prestravljenih potpunom nesigurnošću, ljudi među kojima su pokidane sve tradicionalne društvene veze, neće ni pokušati, a kamoli donijeti promjenu.

U trenutku kad vam je praktično rečeno da nećete imati penzije vi ste izmanipulisani da se bavite trobojkama, srpskim jezikom i Vučjim dolom – danas ta, sutra će biti druga distrakcija. Imate i pravo. Jer na srpskom se kaže umjesto penzije dobićete kurac, dok to na crnogorskom glasi posve drugačije: umjesto penzije dobićete kurac.

Stalne najave katastrofe prati ono što je talijanski filozof Đorđo Agamben detektovao kao permanentno vanredno stanje. Po njemu, vanredno stanje više nije iznimka, nego način vladavine.

Time se opet vraćamo na nesigurnost – da bi građani podržali (ili tolerisali) vanredno stanje, dakle suspenziju ustava i zakona, potrebno je da to vide kao nužnu mjeru za uklanjanje onoga što prijeti nesigurnošću. No kako nesigurnošću prijeti sve i uvijek, nužno je da vanredno stanje neprekidno bude na snazi. Uslov za to je normalizacija uzbune – stanje u kojem će, metaforički, sirene za uzbunu biti zvuk normalnosti.

Vanredno stanje se, navodno, uvodi da bi se zaveo red. No vanredno stanje, umjesto da zaštiti demokratiju, često zna biti konačni, fatalni udarac toj demokratiji.

Tako je bilo u Srbiji. Nakon ubistva premijera Đinđića, uvedeno je vanredno stanje i sprovedena akcija „Sablja“. Šta su dobili – konsolidovanu demokratiju? Ne, naravno, nego Vučićevu despotiju. Koju sada pokušavaju razmontirati najavljujući klasične metode vanrednog stanja.

Još radikalniji primjer je onaj njemački. Kako u „Vanrednom stanju“ piše Agamben, Karl Šmit je još  1925. primijetio da „nijedan ustav na svijetu nije kao Vajmarski tako lako legalizovao državni udar“. Agamben dodaje:

„Vlade Republike, počevši od Brüningove, kontinuirano su… posezale za članom 48, proglašavajući vanredno stanje i donoseći hitne dekrete više od 250 puta… Poznato je da je Vajmarska republika posljednjih godina bila neprestano u vanrednom stanju; manje je očita konstatacija da Hitler vjerovatno ne bi mogao doći na vlast da zemlja već gotovo tri godine nije bila pod režimom predsjedničke diktature i da je parlament bio u funkciji“.

Neprekidno vanredno stanje je, dakle, na koncu izbrisalo Vajmarsku republiku i na vlast dovelo Hitlera.

Obratite pažnju na sljedeća dva paradoksa. Prvi. Sa jedne strane, nama se neprekidno govori o nužnosti vladavine prava. Sa druge, svako malo se od nas traži da podržimo vanredno stanje, dakle supenziju vladavine prava, uz objašnjenje da je to nužno da bi se vladavina prava učvrstila.

Učinjeno je sve da budete nesigurni u sva svoja uvjerenja; nesigurni u svoju finansijsku budućnost, nesigurni u svoju seksualnost, rod, nesigurni u svoje znanje i razum – jer šta će vam kad ih ima AI, i to bolji od vašeg. Ali tu je zato pravna država da vam pruži takozvanu punu pravnu sigurnost. Koja će, doduše, svako malo biti suspendovana vanrednim stanjem.

Drugi. Iako vodi ka totalitarizmu, permanentno vanredno stanje korijen ima u demokratiji. Po Agambenu, u Francuskoj buržoaskoj revoluciji. Tu nastaje; raste tokom Prvog svjetskog rata da bi od polovine dvadesetog vijeka postalo paradigmatski način  vladavine.

Agamben veli da moderna verzija vanrednog stanja započinje s dekretom francuske Ustavotvorne skupštine iz 1789. godine, kojim se razlikuje „stanje mira” od „opsadnog stanja” u kojemu „sve funkcije povjerene civilnoj vlasti za održavanje reda i unutarnje kontrole prelaze na vojnog zapovjednika, koji ih izvršava pod svojom isključivom odgovornošću”.

Od tog se trenutka vanredno stanje postupno emancipuje od svog ratnog konteksta te se uvodi u mirnodopsko vrijeme radi suočavanja s društvenim nemirima i ekonomskim krizama. Agamben zaključuje: „moderno vanredno stanje tvorevina je demokratsko-revolucionarne tradicije, a ne apsolutističke”.

Agamben podsjeća na uvođenja vanrednog stanja radi rješavanja finansijskih kriza u Njemačkoj 1923. i Francuskoj 1925, 1935. i 1937. Podsjeća na mjere protiv sindikalnih štrajkova i društvenih nemira u Britaniji 1920. Navodi zemljotres u Italiji 1908.

Ne zaboravlja ni predsjednika Linkolna – koji je uveo vanredno stanje kako bi osigurao temelj za ukidanje ropstva 1862. godine – i Ruzvelta, koji je to učinio kako bi osigurao donošenje New Deala 1933. godine.

Ruzveltovim riječima: „Tražiću od Kongresa jedini preostali instrument za suočavanje s krizom – široku izvršnu vlast za vođenje rata protiv vanredne situacije, jednako veliku kao i vlast koja bi mi bila dana da smo doista napadnuti od strane stranog neprijatelja.”

Agambenov nauk je da permanentno vanredno stanje treba shvatiti kao fikciju koja se održava putem vojne metafore.

Pogledajte brojke na osnovu kojih Agamben izvodi svoje teze: vrlo su uvjerljive, u najmanju ruku. Ustavne odredbe koje dopuštaju vanredna stanja efikasno i globalno su se širile tokom dvadesetog vijeka. Do 1996. godine najmanje 147 zemalja imalo je neku vrstu takve odredbe. Čak 40 vlada su redovno – a u nekim zemljama i neprestano – pribjegavale ovom mehanizmu: procjenjuje se da je 1978. godine oko 30 zemalja bilo u nekom obliku vanrednog stanja; do 1986. godine taj je broj iznosio 70.

I sve to prije korone i prijetnje da će AI uništiti čovječanstvo – dakle sve navedeno bilo je tek zagrijavanje. Mi živimo u tehnosferi, koja nije drugo nego viskotehnološki zatvor iz kojega nema bijega. Svaki segment našeg života je nadziran, kontrolisan i predmet manipulacije. Nikada u istoriji čovječanstva nije bilo ljudi manje slobodnih od nas. Mi smo svinje na antibioticima u kavezu – da citiram Radiohead iz 1997.

Nije najgore ono što su nam učinili. Najgore je što smo mi na to pristali. A kao što su znali još u Starom Rimu: onome ko pristaje ne čini se nepravda.

ANDREJ NIKOLAIDIS: Kafka je u košmaru vidio Crnogorce a u javi košmar

- Advertisement -spot_img
- Advertisement -spot_img

Popularno