E, kad ste već tu, da vas pitam…
Kad kao za rat opremljena policija u stan upadne čovjeku koji je kriv samo zato što je Turčin, zgrabi ga i pred djecom izvede napolje, gdje ga pribije uza zid, kao pred strijeljanje, a tako učini zato što je na ulici masa koja uzvikuje „Ubij Turčina“ i traži krv, mnoštvo koje divlja zato što su neki Azerbejdžanci napali Podgoričanina – je li to primjer junaštva ili čojstva?
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Je li nevini čovjek zlostavljan i ponižen a njegova djeca prestravljena zato što smo branili sebe od njih, ili zato što smo branili njega od sebe? Neki kažu da je čojstvo, drugi tvrde da je junaštvo a ja, eto, mislim da je po srijedi stari, dobri fukarluk.
Kažu da je Cane iz „Partibrejkersa“ jednom izašao na binu i u mikrofon viknuo „Dobro Veče, Valjevo“. Kada su iz publike stali uzvikivati „Nije Valjevo nego Kraljevo“ Cane je navodno rekao: „Kraljevo, Valjevo, isti kurac“. Razumijete: Azerbejdžanci, Turci – isti kurac. Kriv, nevin – isti kurac.
Kad na društvene mreže postaviš fotografiju četrdesetak privedenih nevinih ljudi, pa taj primjer masovnog etničkog i vjerskog profilisanja istakneš sa ponosom, kao dokaz „snage države“, implicirajući pritom, sa samozadovoljnim osmijehom tvora koji je upravo prnuo i svim zvijerima u okolini stavio do znanja da on ima moć i koristiće je kad on hoće i kad hoće, a kome smrdi neka se kupi doma – je li to primjer junaštva ili čojstva? Je li onaj koji se javno naslađivao nad zlostavljanjem nevinih ljudi branio sebe od njih ili je možda, premda oni to ne mogu razumjeti, branio njih od sebe? Neki kažu da je čojstvo, drugi tvrde da je junaštvo a ja, eto, mislim da je po srijedi stari, dobri fukarluk.
Kad iz mržnje za koju sebe i druge ubjeđuješ da su pravednički bijes i patriotizam zapališ radnju čovjeku koji ti – ni on niti niko njegov – nikad ništa nažao nije učinio, pa mu tako uništiš ono od čega hrani familiju, je li to primjer junaštva ili čojstva? Jesi li branio zemlju od invazije kebab-majstora ili si roštiljdžiju branio od svoje mržnje koja ti čuči na ramenu i podmuklim glasom šapuće: dobro je prošao, zaslužio je mnogo gore. Neki kažu da je čojstvo, drugi tvrde da je junaštvo a ja, eto, mislim da je po srijedi stari, dobri fukarluk.
Kad huškaš masu na Turke, lažući pritom da ih u Crnoj Gori ima više od stotinu hiljada, da napadaju „naše ljude“ i siluju „naše žene“ i poneko dijete, pa vlada, u očitom strahu da će se bijes okrenuti prema njoj, odluči da svojim biračima da ono što traže pa uvede vize za Turke, a ti koliko sutradan udariš novu melodiju i novi tekst, pa si za toleranciju a protiv, veliš, pogrešne odluke vlade, je li to primjer junaštva ili čojstva? Jesi li isprva branio javnost od Turaka, a potom od sebe? Neki kažu da je čojstvo, drugi tvrde da je junaštvo a ja, eto, mislim da je po srijedi stari, dobri fukarluk.
A ekonomski, medicinski i drugi stručnjaci koji su u danima prije nego što se fašizam kao kanalizacija izlio na ulice Turke opisivali kao varvare koji se jednostavno ne uklapaju u našu uzvišenu kulturu? Ta gospoda koja je odrasla na njemačkom čitajući Kanta i Hegela, koja je u salonu čiji su zidovi prrekriveni knjigama na francuskom i latinskom i odabranim radovima ekspresionista, svirala obje Guldove verzije Bahovih „Goldberg varijacija“ na djedovom Steinwayu kojem su jednom, dok je interpretirao Vivaldija, pratili samog boga violine, Gidona Kremera; ta old money djeca savršenog ukusa, koja na večerama sa prijateljima satima, uz najbolji bordo i rokfor raspravljaju o Rembrantu i Rubensu, pa iz stratosfere svoga estetskog rafinmana na turske radnike nužno gledaju kao na atavizam, varvarsku hordu što poput beskućnika koji su se probili u Luvr bauljaju drevnim, naslagama istorije i visoke kulture bremenitim ulicama Podgorice – jesu li oni primjer junaštva ili čojstva? Jesu li oni branili našu uzvišenu kulturu ili su, možda, pokušali spasiti Turke od njihovog barbarstva time što će ih protjerati iz u odnosu na njihovu superiorne kulture – spasiti ih, takoreći, od toga da osjete samoprezir u susretu sa našim veličanstvenim kulturnim nasljeđem? Neki kažu da je čojstvo, drugi tvrde da je junaštvo.
A ja, eto, mislim da je po srijedi staro, dobro licemjerje, koje je bonton fukare, njen univerzalni jezik koji prevazilazi sve etničke, vjerske i klasne razlike ološi ovoga svijeta. I koje, za razliku od čojstva i junaštva, nije rijetkost pa da zahtijeva primjere. Nego je svuda i svagda oko nas i u nama.
INTERVIEW, ANDREJ NIKOLAIDIS: Ovo u Crnoj Gori podsjeća na Sarajevo aprila 1992.
