Kao što ni protesti na Sinjajevini u suštini nisu imali ništa sa Sinjajevinom, tako i protesti na Svetom Stefanu nemaju ništa sa Svetim Stefanom. Prvo je bila pažljivo osmišljena i vješto vođena anti-NATO akcija koja je za cilj imala da podrije kredibilitet Crne Gore u Alijansi. Ovo drugo, što se u realnom vremenu odvija pred našim očima, jednako je pažljivo osmišljena i jednako vješto vođena anti-EU akcija, koja za cilj ima da oteža integraciju Crne Gore u Uniju.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Zašto vam to kažem? Pa zato što nemam namjeru da suspendujem razum svaki put kad neko na ulici uzvikne „pravda, sloboda, jednakost“. Naročito ne kada to čine Dritanovi i Mandićevi aktivisti koji opsjedaju Sveti Stefan.
Političari gledaju da uvijek stanu na stranu mase. Odluke koje idu protiv volje mase politički su skupe. Naročito kad te na vlast dovede svijest koja se izlila u litije zato što su tvrdili da će Milo u crkvama otvarati mekdonaldse i kafiće. Ta svijest prirodno teži hajdučiji kao načinu rješavanja onoga što je iritira: kako danas na Svetom Stefanu, tako juče u Podgorici gdje je taj nesveti duh po gradu jurio „Turke“.
Biti vlast koja će uvesti zemlju u EU sjajno zvuči kad se treba hvalisati. No to podrazumijeva da je vlast dužna suzbiti hajdučiju, jer nju EU ne toleriše.
Umjesto hajdučije, u EU postoje ugovori. I ti se ugovori moraju poštovati. Kao što i oko zakupa Svetog Stefana i planova za Miločer postoje ugovori koji su obavezujući pa obavezujući. Znam da će ovo za mnoge biti šokantno, ali slušajte: kad ne želiš nešto da uradiš, ne potpišeš ugovor kojim se obavezuješ da ćeš to uraditi. Ono kako se ovdje naviklo: potpiši ugovor, ionako ga nemaš namjeru poštovati – to više ne ide.
Cijena kršenja zakona i ugovora – i ona u novcu i ona politička – još je veća od cijene koju platiš kada ideš protiv mase. Ići protiv mase – to možda vodi gubitku popularnosti. No ići protiv zakona – to vodi u zatvor. Ali, jel’da – baš je lijepo biti vlast koja će Crnu Goru uvesti u EU? Ono, realno?
Iza čitave peripetije sa Svetim Stefanom i Miločerom stoji namjera Karađorđevića da im se „vrati“ miločerska imovina. Otkud okupatorskoj dinastiji imovina u Crnoj Gori, osim one koju su oteli – to je drugo pitanje. Na koje je odgovor lak i očit: Karađorđevićima ne da ne treba ništa „vratiti“, no im sve treba uzeti, jer ništa crnogorsko nije njihovo.
Evo, izvolite: https://www.slobodnaevropa.org/a/crnagora-restitucija-imovina-karadjordjevici/31362451.html
Je li vam sad jasno otkud u toj priči Dritan, koji je preko brata kum sa Karađorđevićima? Izvolite: https://www.cdm.me/svijet/region/dzihan-abazovic-kum-na-vjencanju-princa-aleksandra-karadordevica/
Je li vam sad jasno da su aktivisti URE na Svetom Stefanu na mobi kod kumova svoga lidera? Da ostavimo po strani činjenicu da se partija koja je drugoj državi i njenoj Crkvi poklonila pola Crne Gore i čitavo njeno sakralno nasljeđe usuđuje da nešto „brani“ i traži nekakvu „pravdu“? Njihova pravda je da o ono što nisu poklonili SPC-u poklone Karađorđevićima.
Da bi to bilo moguće, nužno je onemogućiti realizaciju ugovora za Sveti Stefan i Miločer. Jer dok su ti ugovori na snazi, nema poklanjanja Crne Gore Dritanovim kumovima.
Je li vam jasno otkud pred kapijom Svetog Stefana Mandićevi ljudi? Je li vam jasno da Mandić budvanskom hajdučijom podmuklo ruši vladavinu prava, time obarajući stijene na takozvani „put Crne Gore u EU“?
Sveti Stefan je URA-in i Mandićev zetski kolektor: praktično isti scenario. I svakako isti naručilac posla.
Dodatno: na ovaj način Mandić nastoji Spajića predstaviti slabim premijerom, koji nije u stanju završiti posao – zbog čega bi premijer trebao biti Mandić. To je toliko očito da je gotovo pa izlišno pomenuti. Spajićeva i Mandićeva bromansa je strastvena i dinamična: ne bih se ja u to miješao.
Dodao bih, za kraj, žrtvujući strukturu teksta i stil, još ovo: kad smo kao da je gubav odbacili komunizam, odbacili smo i svetost javnog dobra. Kad smo kao džinovsku tortu od 10 spratova, prekrivenu šećernim ružama i jestivim šljokicama zagrlili EU i zakleli se da naši životi niti istorija Crne Gore nemaju drugi smisao osim ulaska u EU, prihvatili smo svetost privatne svojine.
Što smo htjeli, to smo i dobili. Nazad nema.
Uzgred: i u komunizmu, na koji smo aklamacijom pljunuli i popišali se, da bismo prigrlili privatnu svojinu protiv koje se sad bunimo pa bismo da privatno pretvorimo u javno, da bi to javno onda mogli koristiti kao vlastitu privatnu svojinu – i u komunizmu su, velim, postojale hotelske plaže na kojima su se kupati mogli samo gosti hotela. Kad je Sofija Loren sa Karlom Pontijem dolazila na Sveti Stefan, na plaži je bilo pet hiljada turista iz budvanskih apartmana, koji su pekli roštilj i dobacivali se pamidorama? Aha.
Za vrijeme zlatnog doba nudizma na Adi Bojani, teže je bilo ušunjati se na to ostrvo nego pobjeći iz Alkatraza.
Čak je i plaža hotela Albatros u Ulcinju bila zatvorena za nas momčiće, socijalističku djecu. Mogao si ući samo ako je čuvar Stevo, pod onim svojim slamnatim šeširom, bio naročito dobre volje pa bi taj dan lokalne kuronje pustio da uđu, da malo gledaju strankinje. A Moke je još dodao i to da se strankinje praskaju pravo, što bi reklo „Zabranjeno pušenje“. Ali ja i moja ekipa tu tvrdnju ne bismo mogli potvrditi.
No mogu potvrditi sljedeće. Ako nekome nije jasno da to što je neko bespravno podigao apartmane u kojima na crno drži goste rečenome ne daje za pravo da ignoriše ideju privatne svojine, ruši ugovore i otima, barem ne na zlatom optočenom „EU putu“, bilo kakva rasprava je izlišna.
Od samog početka cirkusa koji se čini sa blokadom Svetog Stefana, dakle godinama, jedino pitanje – zapravo dva – je/su: postoji li ovdje država i obavezuju li tu državu ugovori koje je potpisala?
ANDREJ NIKOLAIDIS: Genocid koji su omogućile Ujedinjene nacije
