Silom prilika sam nedavno do Kotora morao voziti nezavršenim bulevarom Jaz-Tivat. Rupe, prelazi, lokve, kamenje. Nijesam pobornik iskorištavanja životinja, pa ne mogu da garantujem, ali sam skoro siguran da bi se manje truckao jašući nekog konja po Cuckim kršima. Poskakivao je reno klio više nego Šarac Kraljevića Marka.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Put se već dugo vremena nalazi u sličnom stanju, a kad će kraj radova, isto kao ni kad će Đekna umrijet – ne znamo.
Ona čuvena rečenica, da ovi političari ne mogu ni da okreče sve što je Tito izgradio, nikad nije bila aktuelnija. Tako da ne mogu da se ne pitam kako su socijalistički radnici digli onoliku zemlju u samo nekoliko godina od blata do zlata. Sada imamo tehnologiju, plate, navodno školovan kadar, a tada su imali „samo“ radničke akcije, dobru volju i zemlju koja niče iz ruševina rata.
U kraljevini, asfaltirani putevi skoro da nijesu ni postojali. Ogromni dijelovi zemlje bili su vezani zemljanim drumovima koji nijesu bili prohodni zimi. Prema podacima Svjetske banke, u Socijalističkoj Jugoslaviji 1960-ih godina već je bilo oko 9.000 km asfaltiranih puteva. Onda se dešava nagla ekspanzija: do 1975. godine napravilo se 35.400 km asfaltiranih puteva i 98.400 km ukupne mreže. Primjera radi, dionica Ljubljana-Zagreb je dovršena za samo osam mjeseci, sa 54.000 omladinaca dobrovoljaca. Kako čudno za “neefikasni, centralizovani socijalistički sistem”, kako su nam rekli. Desetine hiljada dobrovoljaca gradilo je volonterski puteve, bez “preduzetničke inicijative i duha”.
Planska ekonomija u kombinaciji sa radničkim samoupravljanjem, podruštvljavanjem imovine i nesvrstanom pozicijom je dala rezultate. Govorimo o najvećem razvoju u istoriji balkanskih državica. Svaka grana privrede je cvjetala.
Kao što je CdM već pisao, farmaceutska industrija tadašnje države je snabdjevala 30 odsto tržišta SSSR, gotovo pola Afrike i Indije. Velik broj impozantnih građevinskih objekata širom svijeta projektovali su i izvodili Energoprojekt i Energoinvest – od Asuanske brane, mostova po Africi i čitavih naselja u SSSR-u, preko bolnica u Libiji, pa do Paname i Zimbabvea. Podgorička industrija ,,Radoje Dakić” je, isto tako, proizvodila teške mašine i izvozila za Afriku. Pored hrane, odjeće i obuće, Jugoslavija je proizvodila avione, brodove, automobile, tenkove, bijelu tehniku, kamione, pa čak i kompjutere.
I ti proizvodi su trajali, jer su pravljeni tako da ispune realne potrebe ljudi, a ne samo da zarade profit za gazdu. Danas, kad ti istekne garancija, možeš računati da će uređaj poslije par mjeseci crknuti – jer je konzumacija svjetska nacija. Treba trošiti i kupiti novi.
Dok sam studirao, garsonjera u kojoj sam stanovao, koja je suštinski bila samo prerađena garaža za automobil koja se izdavala kao studentski smještaj, je imala većinu namještaja i tehnike proizvedene u Jugoslaviji. Moj omiljeni uređaj je bio Obodov frižider. Hladio je na ultra modu sa 50 godina radnog staža. I dan danas sam siguran da će me taj Obodinac nadživjet.
No, nijesmo imali samo fabrike i proizvodnju. Socijalistički čovjek je imao ono čime danas prazna usta pune medijski prostor – čojstvo. Promovisana je čuvena kampanja „Imaš kuću, vrati stan“. U toku nje su ljudi bili pozvani da prepoznaju svoje privilegije, te da ako već imaju kuću, svoj stan vrate nazad državi koja će ga dalje proslijediti onima kojima je smještaj potrebniji. Možete li da zamislite nešto tako u današnjem vremenu? Da se neki bogataš odrekne jednog stana, jer već ima nekih dvadesetak vila, u korist beskućnika? Proglasili bi ga za ludaka i poslali na pregled u Dobrotu. Ko bi se odrekao gomilanja novca koji se ne može potrošiti u pet generacija i stanova koji zjape prazni ili se povremeno iznajmljuju na Airbnb? Ludak.
Pogled na ljudsku ontologiju, fundamentalnu prirodu njegove stvarnosti i postojanja, je potpuno izmijenjen. Mislimo da je u ljudskoj prirodi da bude sebičan, da gazi i krade. Sve ostalo je anomalija. Iako imamo dokaze da nekada nije bilo tako.
Mark Fišer je skovao termin kapitalističkog realizma, da objasni fenomen nemogućnosti zamišljanja svijeta van obrazaca kapitalizma, privatne imovine, tržišta i profita. Svijet u kojem se načelno dogodio kraj ekonomske ideologije, u kojem je novac proglašen za sveti gral koji staje iznad ljudskog života, životinja i prirode. Pa sada samo testiramo ekonomske mjere koje per se moraju biti diktirane tržištem. Ono čuveno „to vam je jednostavno tako“ i „tako je oduvijek bilo“ se vratilo u kraju istorije. Rodile su se generacije i generacije koje će to da potvrde, jer ne znaju za drugačije. A stariji ćute i pate. I njima je odveć lakše da zamisle kraj svijeta, nego kraj kapitalizma.
Lakše je zamisliti diktat investitora, Lušticu u ponovnom plamenu, još jedan komad obale pretvoren u rezort za bogate strance, još jednu rijeku svedenu na cijev i još jednu planinu datu pod koncesiju. Lakše je zamisliti radnike koji žive u kontejnerima dok rade „sezonski posao“ za opsluživanje elite na megajahtama.
Lakše je zamisliti torturu kapitala, nego uzajamnu pomoć i prioritetizovanje potreba i solidarnosti.
Možda sam ja samo infantilni sanjar i out-of-touch teoretičar, ali, ako mene pitate, zapravo prije mogu povjerovati u neki obnovljeni socijalizam nego da će sistem koji ne može završiti bulevar od par kilometara napraviti bolju budućnost od one koju su radnici i poštena inteligencija, ne tako davno, već jednom počeli da grade.
