Prije par dana, Radio Televizija Crne Gore, poznata kao Javni servis, organizovala je još jednu emisiju sa idolima. Ne, nije u pitanju bend, nego skupina ljudi u crnom koju direktor RTCG-a Boris Raonić dočekuje sa oduševljenjem… Ili makar jednog od njih, zbog kojeg je dobio nadimak Raonikije.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
U prvom kadru, voditeljka emisiju započinje rečenicom: „Ovo veče, umjesto o politici, govorićemo o nečemu što bi trebalo da nas spaja“. Na neku foru, mislila je na religiju. Nije mi jasno kako. Ne znam koncept koji je započeo više ratova, samo da bi se dokazalo koji Bog ima veći…broj vjernika. Da bi se ubijanjem utvrdilo da je baš onaj „naš“ Bog pravi, a svi drugi lažni.
Tako se te večeri, u studiju RTCG-a, govorilo kroz prizmu institucionalizovanih religija, a u studiju su bili poglavari ogranaka Srpske pravoslavne crkve, Katoličke crkve, Islamske i Jevrejske zajednice. Primjećujete da nije bilo predstavnika Crnogorske pravoslavne crkve, čime se dalje šalje poruka da ta crkva i, mnogo bitnije, ta nacija, nije ni postojeća ni legitimna. Ali da budem iskren, nepozivanje CPC je u ovom trenutku najmanje važno. Nema potrebe za crkvenim i vjerskim poglavarima na televiziji ako će bistrit politiku i bavit se parapolitičkom regrutacijom. Malo je tu riječi bilo o religiji… Dogme se ne mogu suprotstaviti, te onda jedino politikanstvo i ostaje. Kako su poglavari monoteističkih vjerskih zajednica po samoj prirodi konzervativni, veče se od starta pretvorilo u kvazi filozofsko kukumakanje nad sudbinom nacije i vjere, da parafraziram spaljenog pisca.
Emisija je bila poprilično dosadna i vidno organizovana kao svojevrstan washing mrziteljskih namjera i političkog monopola koje SPC ima u Crnoj Gori. Poruka je „vidite kako su oni svi jednaki, sjede zajedno jedni pored drugih na našem javnom servisu“. Uvod u klerikalnu državu nacija: svi narodi su jednaki, neki pak jednakiji, ali o građanima i građankama ni traga ni glasa. Nema tu nikog da zastupa najugroženije, ako oni ispadaju van kruga sopstvene nacije, vjere, rodnog identiteta i seksualne orijentacije.
Upravo to je dobar šlagvort za drugi dio emisije. Na scenu stupaju „škakljiva“ pitanja. Ništa o pedofiliji, neplaćanju poreza, vožnji džipova, pozivanju na ratove… Tema su bile transrodne osobe i nacrt Zakona o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja.
Voditeljka je problematiku uvela kroz postavljanje pitanje Joanikiju. Zanimalo je da joj mitropolit da više informacija o stavu SPC-a povodom, kako je navela, „ovog navodnog nacrta zakona koji se pojavio u medijima, koji bi podrazumijevao moguću promjenu pola“. Šatro je htjela da priupita da li je to miješanje crkve u svjetovna pitanja. Kakav centaršut za Joanikijev volej. Samo pitanje je maliciozno i netačno, a u skladu sa tim – odgovori su još gori.
Pa da seciram redom. Kao socijalni psiholog, koji se na magistarskim studijama bavio i teorijom roda, osjećam se nešto pozvanijim da govorim o ovoj temi od ljudi koji vjeruju da je žena nastala od Adamovog rebra.
Joanikije: Promjena pola, i to na način da čovjek tek u svojoj 15. godini života odluči da li je muško ili žensko. A njegova odluka, nasuprot onome što mu je Bog dao po prirodi, bude ta koja će odrediti njegov život u tom smislu.
Insistirati i podsticati čovjeka na takvu jednu neprirodnu dilemu, to je zaista opasno. Jer radi se još o nepunoljetnim ličnostima.
Prije svega, da objasnimo i Joanikiju i voditeljki: ovaj zakon nije o promjeni pola, niti podrazumijeva to da petnaestogodišnjaci mijenjaju pol. U zakonu se govori o promjeni oznake u dokumentima, đe se rod bazira na samoodređenju. Dakle novi zakon je veoma jednostavan i pragmatičan. Suština pravnog prepoznavanja roda je u tome da, ako ste transrodna osoba, ne morate da prolazite pakao u pošti ili na graničnom prelazu jer vam npr. u dokumentu piše Ž, a vi se osjećate i izgledate kao konvencionalni muškarac. Maltretiranje, provjeravanje jesu li dokumenta lažna, kombinovano sa bjesomučnim objašnjavanjem vašeg rodnog identiteta, su strahovi sa kojima se trans ljudi sreću svakodnevno. Pa ti, majčin sine, izađi iz pošte pune „vjernika“, nakon što su ti svi iza leđa čuli da se tvoj rodni identitet ne poklapa sa propisanim polom na rođenju.
I ne, petnaestogodišnjaci novim zakonom ne mogu mijenjati čak ni oznaku roda u dokumentima bez saglasnosti roditelja.
Što se, pak, prirode tiče – „prirodno“ je sve ono što se može naći u prirodi. Neprirodna stvar se ne može ni zamisliti. Tu vrstu diskvalifikacije koriste zadrti ljudi koji pokušavaju da svoje stavove postave kao difoltne bez ulaženja u elaboraciju istih.
Iako se u zakonu govori o rodu, koji je još kompleksniji socijalni koncept, kada se već poglavari fokusiraju na pol, da spomenemo i njegovu zapetljanost. Evo malog časa biologije: uprkos uvriježenom mišljenju, pol se ne određuje tako što pogledate u gaće. Biološki pol ima brojne karakteristike i varijacije, a samo neke od njih su: oblik i dužina XX i XY hromozoma, odnos testosterona i estrogena, razvijenost spoljnih polnih organa, razvijenost unutrašnjih polnih organa, druge sekundarne polne karakteristike, itd. Dosta ljudi je rodno varijanto, a da to nikada ni ne sazna. Što je skroz okej, jer ko će i zbog čega uopšte to provjeravati. Ako već neće crkva, džamija ili sinagoga.
Joanikije: Nama je poznato da oni koji su promijenili pol, da kasnije imaju velikih problema. Da bi kasnije željeli da se vrate u svoje prvobitno stanje. I tu se događaju izuzetno neizlječive traume, dolazi vrlo često do samoubistava. U takvim slučajevima je izuzetno veliki broj samoubistava!
Opet – zakon nije o promjeni pola, ali u svakom slučaju ću se pozabaviti temom. Samo 1 posto trans osoba koje su bile podvrgnute operaciji požali zbog toga u nekom trenutku svog života, a čak 82,5 posto od tih 1 posto to pripisuje vanjskim čimbenicima (nemogućnost pronalaska posla, pritisak porodice i sl.). Primjera radi, 12 posto tetoviranih ljudi zažali što su napravili tetovažu, a 20 posto ljudi zažali što su bili podvrgnuti proceduri operacije koljena (!).
Istina je da je suicidalnost prevalentna u trans populaciji, ali se radi o podacima prije promjene pola; a ne nakon. Čak 41 posto transrodnih i rodno nekonformnih osoba pokušalo je samoubistvo u nekom trenutku svog života. To nije zbog nekih unutrašnjih problema, već zbog psihološkog koncepta koji se naziva „manjinski stres“ (eng. minority stress) – koji kaže da je mentalni poremećaj rezultat neprijateljskog ili stresnog društvenog okruženja. Stoga su uočene razlike u mentalnom zdravlju u ovoj populaciji društveno uzrokovane, baš zbog ljudi koji misle kao gosti emisije „Argumenti“.
Joanikije: Iz pastirskih razloga – to je dio naše odgovornosti. I mora se naš glas čuti. I mislim da bi svaka normalna vlast morala, ne samo da nas toleriše u tom djelu, već i da nas pozove na razgovor.
Ako mi tu djecu krštavamo i učimo vjeri, pa mi moramo voditi računa i o njihovom spasenju.
Prije svega, poglavari nisu predstavnici vjernika, niti su demokratski izabrani. O vjernim ljudima imam mnogo visočje mišljenje od toga da dijele navedene mrziteljske stavove. Pored toga, u navedenim izjavama se direktno krše načela sekularizma.
Za đecu trebate brinuti zbog narastajućeg siromaštva, apatije i mentalnih oboljenja, ekstremizacije, kao i pedofilije sa kojom se susreću. Ipak izgleda da više doprinosite svemu tome nego da ih od istih spašavate.
Umjesto strašenja baukom trans ljudi, meni bi se, kao potencijalnom roditelju, prije pojavio strah da će možda moje dijete biti trans – a da će zbog ovakvih ljudi proživljavati najveću torturu, dok tone u depresiju i suicidalnost zbog odbačenosti zajednice.
A onda se u priču uključio i Rifat Fejzić, reis Islamske zajednice. Poručio je da se njihovi stavovi po ovom pitanju ne razlikuju od stavova SPC-a. A onda okrivio Evropsku uniju što se zahtjeva poštovanje ljudskih prava.
Pozvao je i državu da pomogne liječenju đece umjesto plaćanja operacije promjene pola.
Naravno, pridružili su se i nadbiskup i rabin. Više manje su ponavljali već izrečene mržnje i dezinformacije. Uglas su patetično lamentirali o sudbini đece.
Znaju da su ljudi na đecu najosjetljiviji, a i kler ih najviše voli. Što zbog toga što su nebrušeni dijamanti za eventualni vjerski ekstremizam, što zbog zadovoljavanja drugih potreba.
Operacija promjene pola je jedna od kontekstualno najjeftinijih operacija i nju obavlja izuzetno mali broj ljudi. Što je najvažnije, kod trans osoba se ona preporučuje kao zdravstvena mjera koja sprječava ili smanjuje komplikacije psihofizičkih problema. Dakle, u pitanju je zdravstvena zaštita – a zdravstvena zaštita bi trebala da je dostupna za sve. Upravo, i za djecu koja boluju od rijetkih bolesti, kako je naveo reis.
Pitanje je zašto je baš ova dilema postavljena kao takva, kao ontološki suprotstavljeni izbor u kojem se može uzeti samo jedno? Zašto reis recimo nije kazao: Eto, možemo oporezivati vjerske institucije tih 21% i od toga plaćati zdravstvo za sve ili da nastavimo da liječimo đecu SMS porukama. Ili tipa: Ja mislim da je bolje da damo pare za liječenje đece umjesto za vjerske škole.
Jer je sve to izgovor. Najlakše je emotivno aktivirati roditelje koji su zabrinuti za svoju đecu, da jednog dana država neće imati da im plati operaciju zbog nekih tamo trans ljudi koji šatro iz ćefa mijenjaju pol. Krajnja manipulacija u svrhu toga da se potlačeni okrenu jedni naspram drugih, da ne bi obratili pažnju čija ih čizma gazi.
Eventualno finansiranje operacije promjene pola je ništa naspram sredstava koje dobijaju crkva, političke partije i domaći i strani tajkuni.
Glavna stvar, doduše, je da su nasred javnog servisa svi besprizorno lagali… Niko ih u tome nije spriječio.
Jedina crkva koja prosvjetljuje je ona koja je u plamenu, rekao je anarhista Buenaventura Durutti. Ja sam više za tretiranje tih objekata kao kulturnih spomenika koji mogu biti pretvarani u muzeje, ako me već pitate. Ono što je sigurno, je da vas ni jedna institucionalizovana religija neće odvući u progres. A pogotovo ne ekipa iz prošloneđeljnih „Argumenata“.
Ima povezanosti u tome što se u istoj emisiji implicitno negira postojanje Crnogoraca, a eksplicitno postojanje trans osoba. Objema grupacijama se brani ključna stvar: pravo na samoodređenje. Baš zbog toga je dodatno bitno da podržimo ovaj zakon. Trans ljudi su najradikalniji u slobodi izbora, te oni krče put pred pravom na ultimativnu samoidentifikaciju. Jer ako ti neko nameće pol koji ti je pripisan na rođenju, a ti to odbiješ, nema tog popa koji će te ubijediti da si “pogriješio” naciju i vjeru ili nemanje istih.
