Emisije na opozicionim medijima sve manje pratim, jer sam već stažirao u Briselu, pa sam čuo sav tehničko-birokratski rječnik. A opozicioni političari upravo imaju stav kao da su studenti Evropskih studija koji su došli na intervju za stipendiju Erasmus razmjene, pa treba da iskoriste što više ključnih riječi: multikulturalizam, građanstvo, sekularizam, pravna država i funkcionalne institucije.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Da sebe poštedim ponovnog proživljavanja trauma, upao sam u vrtlog gledanja starih emisija sa crnogorskih televizija koje su upokojene. Od Blue Moona do TV IN. Od Dapčevića do Jova Kapičića.
“Da li su ljudi dovoljno svjesni da sprovode ideju socijalizma? Jer ja sam čuo neku teoriju da je ideja socijalizma bila dobra dobra ideja, ali da nije bilo ljudi da je sprovedu“ – izgovara novinar Marko Novaković davne 1998. godine. Odgovara mu njegov gost, učesnik Trinaestojulskog ustanka, utvrđeni staljinista, nekadašnji politički zatvorenik koji je proveo preko 24 godine po raznim logorima i zatvorima, Vlado Dapčević: „Svijest se stvara u bitkama. Lenjin kaže da narod uči više za jedan dan borbe, nego za deset godina mirnoga vijeka. A bitka je neminovna. Klasna bitka, između bogataša i sirotinje, između eksploatatora i eksploatisanih. I taj jaz se sve više povećava.“
U tom trenutku osamdesetjednogodišnjak, stoji „prav i zdrav“, kao od brda odvaljen, britak i razborit. Drži slovo o naučnom socijalizmu, borbi protiv ustaša i četnika, kolonijalizaciji Kosova od strane Srba, i posljedicama politike koja je dovela do toga da „četnici i danas glasaju za Slobodana Miloševića i Momira“. U istoj emisiji, Dapčević izgovara legendarnu repliku jednom od gledaoca koji se ponosi time što je četnik, govoreći ponosno: Četnici su bili najprljaviji i najgori izdajnici. Bili i ostali, to su i danas. Ja sam sa četnicima, u toku čitavog rata, zbog njihove izdajničke politike i otvorene saradnje sa okupatorom razgovarao preko mušice od puške. I śutra ću, iako imam 81 godinu.
Nemam nikakve iluzije o savršenstvu Vlada Dapčevića. Svjestan sam problematike Informbiroovaca, tvrde linije koju je zastupao i brutalnosti na koju nije pokazivao ni najmanji trzaj. Svejedno me je držao jak osjećaj da tu ima nešto. Rijetkost je čuti nekoga ko zaista vjeruje u to što govori i da o toj temi ima pozamašno znanje. Pritom se radi o stavu koji je u potpunosti van duha vremena (zeitgeista).
Taj novostečeni hobi sam prekinuo kad mi je ponestalo materijala, pa sam u toku usisavanja na slušalice pustio nastup vineta drugosrbijanske politike i Moma Koprivica. Slušam, ne vjerujem. Otišao sam skoro 30 godina unaprijed i vratio se 200 godina unazad. Momo pripovijeda o svekolikom srpstvu (zaista – njegov je termin, a ne neki moj satirični). Besjedi ispred vjekovnog ognjišta u formatu „Daj Bože da se Srbi slože!“. Iako je u televizijskom studiju, meni zvuči kao da raspojasan pije rakiju u vunjenim čarapama, na čelu nekog drvenog slavskog stola i zabavlja narodni auditorijum. Čeka da mu potvrde da domaćin dobro zbori!
I sve vrijeme, dok slušam Koprivicu kako u 2025. godini mota otrcanu gazu oko političke realnosti, u meni tutnji jedno pitanje: kako smo od Dapčevića, čovjeka koji je sa četnicima razgovarao isključivo kroz nišan, stigli do Momovog „svekolikog srpstva“ iz koncentrata partijske folkloristike?
Od govornika koji su imali neku biografiju, makar tragičnu, krvavu, problematičnu – do onih koji imaju samo potvrdu o učešću na litijama i novčić iz slavskog kolača.
Potpuni ponor crnogorske javne scene: od ljudi koji su život proveli u bitkama do ljudi koji su ga proveli po partijskim kancelarijama dekorisanim ikonama Svetog Save.
Da se ne lažemo, stari činovnici poput Dapčevića i Jova Kape nikad nijesu glumili veličinu. Ti si tačno znao da, kad Dapčević kaže da se sa četnicima razgovara preko mušice, to nije metafora nego autobiografija. Jebote, skoro da se sam uplašiš iako sa četništvom nikakve veze nemaš. Danas, kada ti neko iz vlasti prijeti lažnim optužbama za kriminal, čovjek se ni ne trzne. Gledaš ih i žališ ih… Još više žališ sebe jer živiš u zemlji u kojoj prajm tajm imaju glasnogovornici prazne ambalaže i punog stomaka.
Kad kažu da se bore za narod, svi znaju da je to samo marketing. Čak i njihovi glasači. Fotelja je njihova nacija.
Kako smo došli do ove tačke? Ne znam. Ali znam da su im, da bi zatrli trag komunista, trebale ne jedna, nego dvije kontrarevolucije.
I da su, nakon svih tih istorijskih lomova, obračuna, ratova, tranzicija i litija – uspjeli da nam daju najgoru moguću kombinaciju: politiku bez ideja, govor bez misli i borbu bez hrabrosti. U ponor crnogorskog javnog prostora su se ujedinili. Postavljaju posmrtnu ploču ideji emancipacije i jednakosti – jedni drže žuto-plave zvjezdice sa šiljkom eksera, dok ih drugi zakucavaju svojim drvenim krstom.
DUŠAN PAJOVIĆ: Šta za svijet i globalnu ljevicu znači pobjeda Zohrana Mamdanija?
