“I dok su se Podgorica i Sarajevo zabavljali čaršijskim, malograđanskim pričama čiji je veći-ego, Dodik i Mandić su uskočili, umili se i predstavili se Amerikancima kao jedina dva operativna i ozbiljna političara. A kad se jednom desi da Americi postaneš „potreban“, više nije važno ko si bio, šta si govorio i koga si citirao na saborima. Postaje važno samo šta možeš isporučiti sada u stvarnom vremenu. Crna Gora danas misli da ima vremena. Nema.“
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
Smijao sam se prije neki dan sa mojom prijateljicom iz Crne Gore.
Kaže: „Dragane, vidi ovo — ovi naši ‘srpski svjetlonošci’ sad traže hitan ulazak Crne Gore u EU i tvrde da će svetosavlje djelovati ‘iznutra’!“
Smijali smo se kao dvoje blesavca.
I onda sam se, kao i obično kad se prerano smijem na Balkanu, za jezik ugrizao.
Jer taj apsurd — ta fantazija da će tvrda srpska desnica odjednom postati najodaniji evropski i američki projekat — možda i nije tako fantastična i nemoguća kada se pogleda šira slika.
U BiH se to već desilo.
Dodik, čovjek kojeg su Amerikanci držali pod embargom, sankcijama, diplomatskim karantinom i polukomom, u roku od sedam dana pretvorio se u političkog rehabilitanta ispunivši par američkih uvijeta koje je, među nama, sam iscenirao.
Između dva treptaja oka postao je novi/strai najvažniji čovjek u BiH koju razvaljuje zemlju iznutra već dvadeset i kusur godina.
Ne zato što je promijenio političku kožu — nego zato što je Washington promijenio svoju strategiju.
Ako je to moglo u Sarajevu, što ne bi moglo u Podgorici?
Zašto bi Amerikanci i EU čekali da građanska Crna Gora sama sazrije?
Crna Gora je već deset godina taoc jedne iste predstave:
građanski blok se bori sam sa sobom, sa svojim egoistinim demonima i sujetama, a evropski put se odvija kao puž na pješačkom prelazu na plus 40 stepeni, sve dok anti-EU strukture šire pipke svuda gdje mogu.
I onda se pojavi lik poput četničkog vojove Andrije Mandića.
Lik iz političke prošlosti balkanskog triptiha koji odjednom nosi odijelo u Washingtonu, priča engleski, piše kolumne za američke časopise, slika se sa rabinima i govori o „stabilnosti regiona“.
Zvuči poznato?
Naravno da zvuči.
Takvu prograsmku transformaciju smo gledali kod Milorada Dodika.
Washington, sviđalo se to nama ili ne, voli operativne ljude. Ljude koji mogu da isporuče i odluče. Ljude koji kontrolišu svoje glasačko tijelo, koji znaju gdje im je centar moći i koji imaju samo jednu ideologiju: ultimativni pragmatizam.
A u Crnoj Gori, sviđalo se nama ili ne opet, Mandić je najoperativniji. I najmoćniji da se ne lažemo.
On ima strukturu, on ima organizaciju, on ima mrežu, on ima SPC, on ima birače koji ga ne napuštaju, ma šta on rekao i na koncu ima beogradsko zaleđe.
Ako je Washington procijenio da je Dodik, uz sve svoje ludosti, najoperativniji u BiH — šta ih sprječava da u Crnoj Gori izaberu upravo vojvodu Mandića?
Beograd se pravi ljut, ali Beograd nikad nije ljut — Beograd režira i sudjeluje
Nema te ljutnje u Srbiji koja nije unaprijed korfingirana.
Aleksandar Vulin može glumiti rusofila do sudnjeg dana, može prijetiti, drmati bradom, potezati „Srbe koje šalju da ginu u Ukrajinu“, ali on sve to radi da bi Vučić izgledao „uravnotežen“.
Vučić se pravi da se naljutio na Mandića jer se ovaj nije protivio NATO misiji u Ukrajini.
Ali istovremeno Vučić:
– šalje rekordne pošiljke municije Ukrajini,
– glumi prorusku ikonu pred domaćom publikom,
– pere sebe pred Washingtonom i Briselom.
To nije politika.
To je kriminalni marketing o(p)stanka na vlasti.
Upravo zato hrvatski analitičar Aleksandar Musić u “Pobjedi“ tačno kaže da je Vulin samo „kućni ljubimac na lancu, koji se po potrebi malo pusti da urla“, ali da mu lojalnost nije u Moskvi nego „na Banjici, kod Vučića“.
To je cijela logika stvarnosti: rusofilstvo je samo folklor, a prava politika se donosi iza zatvorenih vrata.
I upravo zato Mandić nema nikakav problem da radi dvostruke stvari.
To je model koji dolazi iz Beograda — hodaj kao rusofil, isporučuj robe, dobra i ljude kao proamerikanac.
Domaćoj publici daješ litije. Ruske koračnice i trobojke, a u Washingtonu daješ osmijeh, odijelo, potpise i obećanje stabilnosti.
Ako Washington povjeruje da Mandić može biti crnogorski Dodik — ključevi Crne Gore će i definitivno biti predati neočetnicima. Realsiti će reći-odavno su kod njih, ali je ovo zadnji čavao u ljesu građanske Crne Gore.
Crna Gora živi u političkoj iluziji
Jer ta građanska Crna Gora je uvjerena da je dovoljno da se pozove na Cetinje, na 21. maj, na antifašizam, na evropsku simboliku i na vječiti otpor velikosrpskom projektu i sve će se rijašiti samo od sebe. A neće!
Jer pusti simboli više nikoga ne zanimaju.
Washington traži stabilnost, Beograd traži ekspoziture, a Moskva sve manje ima koga da plati, a dobro joj je i ovako u novom aranžmanu sa Trampom.
U toj kombinaciji, Mandić igra šah dok ostatak Crne Gore gura krpenjaču u hrkljušu.
Prozapadni i NGO blokovi u Podgorici ponavljaju iste rečenice deset godina.
I dalje se nadaju da će Mandića „srušiti prošlost“, da će mu doći glave četnik Đurišić, ili „državni udar“, „litije“, „nacionalistička retorika“.
Ali neće.
Jer to više nikog van Crne Gore ne zanima. Ali nikoga!
Ameriku zanima ko može što prije isporučiti stabilnost i potpise na njihove interese.
EU zanima mirna integracija (ako i kad do nje dođe) bez diskusije o unutrašnjoj strukturi. U prevodu ako je već dogovor da Crna Gora uz Albaniju bude nova i zadnja članica EU, neka bude i sa četnicima na vlasti samo dok se gura nekako.
A Beograd zanima ideoloko-politička kontrola Crne Gore — kontrola sadržaja, identiteta, institucija, religije, a ne formalna zastava.
Ako Mandić obeća da može sve to uraditi bez krvi i nereda — Washington će ga saslušati.
Ako obeća da može importovati ovakvu Crnu Goru u EU bez otpora — Brisel će ga podržati.
Ako obeća da može nominalno i lažno neutralisati radikalizam u SPC — svi će će klimnuti.
A kad Amerikanci klimnu, sve se prelomi preko noći.
Pitajte Sarajevo.
Dodik kao presedan: kako napraviti „američkog nacionalistu“
Dodik je dokaz da je moguće biti:
– antizapadno lice za domaće potrebe
– prozapadni operativac za međunarodne potrebe
– ruski partner za retoričke potrebe
– i američki čovjek kad zatreba
To nije politička akrobacija.
To je balkanski političko-genetski kod.
I zato Crna Gora — ako nastavi ovako — može dobiti svog Dodika.
Ne kopiju.
Originalnog crnogorskog Dodika, sa tamjanom, ikonom i odijelom, koji će ujutro ići u ambasade, a navečer držati patriotske, proruske govore.
Najopasniji scenario nije Mandić na vlasti. Najopasniji scenario je Mandić uz blagoslov Washingtona na vlasti
Tu se Musićev drugi citat kristalno uklapa:
„Zapad je taj koji je za ove prostore uvijek bio ključan – i u dobrom i u lošem.“
Ako Zapad odluči da mu je Mandić potreban — Crna Gora može u EU ući kao „ljuštura“, kako Musić kaže: formalno evropska, a suštinski iznutra izmijenjena.
To je trenutak kada Crna Gora gubi bitku.
Ne na izborima.
Ne na ulicama.
Ne u parlamentu.
Nego u tišini diplomatskih kancelarija.
Kad se jednom desi da Americi postaneš „potreban“, više nije važno ko si bio, šta si govorio i koga si citirao na saborima.
Postaje važno samo šta možeš isporučiti sada u stvarnom vremenu.
Crna Gora danas misli da ima vremena.
Nema.
Vrijeme je isteklo onog trenutka kada su ultradesni igrači počeli da pakuju kofere za Washington.
I zato više pitanje ne glasi:
„Šta će biti s Mandićem?“
Nego:
„Šta će biti s Crnom Gorom ako Mandić postane oficijelni američki projekat?“
A kad se to desi — smijanje prestaje.
