Kao što ste već mogli pročitati, Zohran Mamdani je preksinoć postao novi gradonačelnik Njujorka. No, on nije samo lokalna tema iz više razloga. Mamdani je kandidat koji podosta naginje ka lijevo, pogotovo kada se u obzir uzme korporativni kontekst američke politike i Demokratske stranke čiji je izabranik. Imigrant, musliman, tridesetčetvorogodišnjak i samodeklarisani demokratski socijalista.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Njegova politička platforma zasniva se na borbi protiv siromaštva i klimatske krize, kao i na smanjenju rasne i klasne nejednakosti. Zalaže se za besplatan javni prevoz, dostupnu brigu o đeci, zamrzavanje kirija u subvencionisanim stanovima, pristupačnije cijene u prodavnicama i progresivno oporezivanje najbogatijih.
Primjera radi, Mamdanijev plan je da se izgradi 200 hiljada stanova pristupačnih cijena u Njujorku u sljedećih 10 godina, da se minimalac podigne na 30 dolara po satu do 2030. godine, da se otvore gradske prodavnice koje će po nižoj cijeni od konkurentnih prodavati namirnice, kao i da se na javnim ustanovama (poput škola) ugrade solarni paneli i bolja izolacija, čime bi se povećala energetska efikasnost.
Njegov stav o spoljnoj politici takođe odstupa od glavne struje Demokratske partije. Otvoreno podržava Palestinu i kritikuje izraelsku politiku, zbog čega je često u sukobu s proizraelskim lobijem unutar partije.
Zbog Zohranovih politika, njegovom protivniku Andrewu Cuomu, kao predstavniku establišmenta, donacije su stizale od najmoćnijih ljudi američkog kapitala. Milijarder Michael Bloomberg, vlasnik medijskog i finansijskog konglomerata koji simbolizuje savez politike i Wall Street-a, donirao je osam miliona; su-osnivač Airbnb-a, kompanije koja je pretvorila stanovanje u globalnu robu, dao je tri miliona; dok je 200 hiljada dolara stiglo i od nasljednice Walmart-a, najvećeg svjetskog trgovinskog lanca poznatog po uništavanju malih biznisa i eksploataciji radnika.
Stoga, Zokiju, kako ga balkanska left-leaning ekipa već naziva, treba odati priznanje što je pobijedio dobro finansiranog protivnika – koji je, ruku na srce, osim finansijskog aspekta, bio laka meta. Cuomo je korumpirani idiot sa više prijava za seksualno uznemiravanje. Da budem precizniji, čak 13 žena ga je optužilo da je seksualni predator.
Ali sve i ako zanemarimo karakter protivnika, ostaje činjenica da je Mamdani morao da pobijedi ne samo čovjeka, nego i cijeli aparat koji ga je podržavao. Čak i mi, melanholični teoretičari, moramo naglasiti da nije ni malo trivijalan događaj to što je u gradu koji važi za srce američkog kapitalizma, kandidatu koji otvoreno govori o javnom dobru i socijalnoj pravdi, uspjelo da probije zid korporativnih donacija i medijske blokade. To samo po sebi ne mijenja sistem, ali mijenja osjećaj mogućeg. I upravo tu pukotinu koja nanovo prkosi „kraju istorije“ vrijedi pažljivo analizirati.
Time dolazimo do omiljenog dijela svakog ljevičarskog štrebera – analize zašto neko nije dovoljno lijevo. Društvene mreže nas lijevih štrebera juče su se usijale da bismo raspravili da li je Mamdani socijaldemokrata ili lijevi liberal. Jer smo lako zaključili da socijalista nije. Poslije duge debate smo došli do toga da, uprkos njegovoj samoidenitifikaciji sa demokratskim socijalizmom, Mamdani, po izvornoj ljevičarskoj teoriji, spada u lijeve liberale.
Dakle, iako zagovara veće poreze na bogatstvo, besplatan prevoz i pristupačnije cijene, Mamdani ne preispituje proizvodne odnose. Ne govori o kolektivizaciji ili nacionalizaciji privatne svojine, ne zagovara radničko samoupravljanje niti za cilj ima besklasno društvo. Zoki nedostatke tržišta pokušava da riješi državnom intervencijom, što teorijski spada u socijalni liberalizam – a ne socijalizam. Kao takav, ne poziva na kompletno ukidanje kapitalističkog sistema, te od njega to ne treba očekivati.
Ipak, vrijedi naglasiti da Mamdani svakako jeste više lijevo nego Bernie Sanders ili Alexandria Ocasio-Cortez. Usprotivio se američkom imperijalizmu i napisao program koji je za konzervativnu Ameriku dosta ulijevo.
Da ne ulazimo preduboko u teoriju, pozabavićemo se time šta Zohranova pobjeda znači za globalnu ljevicu ili makar za progresivne reformiste.
Mamdani je pobijedio iz više razloga. Jedan od njih je svakako taj što je govorio o onome o čemu američka dvostranačka scena ćuti decenijama — o stanovanju, radu, dostojanstvu i pravu na grad. Njujork je jedan od najliberalnijih gradova u SAD-u, u kojem godinama raste nezadovoljstvo građana jer se niko ne osvrće na temu rasta troškova života.
Nije se libio nepopularnih tema, niti se previše dodvoravao establišmentu. Iako je imao dosta momenata „ublažavanja“ retorike, ostao je prilično autentičan.
Zohranova pobjeda, prema mojim procjenama, će djelovati istovremeno u dva pravca.
Prvi je onaj pozitivni: radikalizacija i mainstreaming ljevice. Još je Sandersova kandidatura doprinijela tome da dosta mladih sazna za ljevicu, uđe u teoriju i edukuje se. Pa čak i da krene sa nekom vrstom prakse.
Danas u američkoj digitalnoj i urbanoj sferi postoji čitav ekosistem organizacija i inicijativa koje djeluju izvan partijskih struktura — od lokalnih organizacija koje organizuju štrajkove stanara, sprječavaju iseljavanje i nude besplatne kuhinje, preko ekoloških grupa koje blokiraju projekte fosilne infrastrukture, do studentskih i radničkih sindikata koji su posljednjih godina u porastu. Aktivisti i aktivistkinje vode kampanje pritiska na univerzitete da se povuku iz ugovora sa vojno-industrijskim kompleksom. Feministički i antirasistički kolektivi organizuju proteste solidarnosti, dok radnici/e Amazona i Starbucksa vode sindikalne bitke.
Drugim riječima, američka ljevica ponovo uči da djeluje „na terenu“, a ne samo na Tviteru.
Druga putanja Zohranove politike je nešto teža za svariti. I zbog toga ne zagovaram da se ljevica treba, makar ne u potpunosti, poistovjetiti sa ovim čovjekom. Mamdani ima težak, gotovo nemoguć cilj — da sa pozicije predstavnika Demokratske stranke (koja je u najboljem slučaju centristička) Njujork dovede do lijevo-liberalnih ili socdemokratskih politika.
To pokušava da uradi u jednom gradu u sred srca kapitalizma i imperijalizma.
Sva elita, kako republikanska tako i demokratska, udružiće se da mu to onemogući i da pokaže da ljevica, čak i kada dobije moć, ne može vladati u kapitalističkom svijetu — jer joj materijalni odnosi to ne dozvoljavaju. Ljevica vlast ne može dobiti na izborima. Naići će na ozbiljne opstrukcije sa federalnog nivoa: od ukidanja finansiranja, preko birokratskih „nije to nadležnost grada“, do klasičnih pritisaka tržišta i kapitala. Možemo očekivati i izmiještanje firmi i rezidenata u gradove pored Njujorka — što će mediji potom iskoristiti kao dokaz „neuspjeha“ lijevih politika.
Strah me je da pobjeda Mamdanija ogoljuje kontradiktornosti realpolitike – da je lakše zamisliti upravljanje istim strukturama moći nego kreiranje novih. Čak iako se to u praksi nikada uspješno ne sprovede parlamentarnim putem (čitaj: Syriza, Podemos, Sanders…). Kako je implicirao i filozof Laurent de Sutter, pored svih dobrih strana, pobjeda Mamdanija prikazuje tužnu sliku ljevice u ovom trenutku — fascinaciju simbolima i herojima; kao i nemanje dovoljno mašte za radikalnom promjenom.
I možda je baš tu ključ: ako globalna ljevica ne prestane da traži svoje „Zokije“ i ne počne da gradi strukture izvan sistema, svaka pobjeda će biti samo novi način da nas sistem podsjeti da su i najplemenitije namjere lako svarljive u stomaku kapitalizma. Kooptiraće se i ko neće. Sve dok se igra po pravilima buržoaske demokratije koje je utvrdila elita. Zbog toga s oprezom treba gledati šta danas znači lijevo.
Vidim da se nakon pobjede na lokalnim izborima u Americi organizuje globalno slavlje na ljevici. Neću da ja budem taj koji ruši snješka. Da, nema potrebe da zbog novog gradonačelnika Njujorka padamo u ekstazu, ali ima razloga za blagi osmijeh.
Jer svaka pobjeda koja pokaže da se u centru imperije može glasati protiv njenih vrijednosti nije mala stvar. To je podsjetnik da istorija nije završena, i da se pukotine u sistemu mogu javiti i tamo đe je beton najtvrđi.
Činjenica da je u centru finansijskog kapitalizma moguće izabrati kandidata koji, iako nije socijalista, otvoreno govori o javnom dobru, klimatskoj pravdi i pravu na stanovanje – znači da se horizont pomjera, makar za milimetar.
Za „zapadnu ljevicu“ koja se decenijama bori s osjećajem političke beznadežnosti, i taj milimetar nešto znači. Ne zato što će Njujork postati socijalistička komuna, već zato što ljudi širom svijeta mogu da vide da politika ne mora izgledati kao PR brošura Wall Streeta.
Mamdani neće srušiti kapitalizam, ali može inspirisati nove generacije da zađu dublje u teoriju i praksu, te ovaj globalni sistem, napokon, prestanu uzimati kao unaprijed definisanu datost.
DUŠAN PAJOVIĆ: Svetosavski nacizam i made-in-the-USA fašizam
