Do jučer „veliki prijatelj“, danas uhapšeni saveznik. Tako se u svega nekoliko sati raspao narativ kojim je zvanični Beograd godinama opisivao venecuelanskog lidera Nicolása Madura, čije je svrgavanje u američkoj operaciji u Srbiji dočekano oštrim riječima o „pravu sile“ i „pravu jačeg“.
Takva retorika, međutim, otvara pitanje selektivnog odnosa vlasti u Beogradu prema međunarodnom pravu. Kako podsjeća Jelica Minić iz Evropskog pokreta u Srbiji, isti rječnik nije korišten 2022. godine, kada je Rusija započela agresiju na Ukrajinu. Iako je Srbija formalno podržala teritorijalni integritet Ukrajine, ostala je izvan sankcija Rusiji i nastavila održavati bliske veze s Moskvom.
Istovremeno, Beograd je jačao odnose s Venecuelom – državom pod teškim sankcijama Evropske unije i SAD-a – gradeći partnerstvo s autoritarnim režimom koji je Moskva otvoreno podržavala. Maduro i njegova supruga uhapšeni su 3. januara i prebačeni u New York, gdje se suočavaju s optužbama za trgovinu drogom, ali to nije spriječilo srpsko rukovodstvo da u toj akciji vidi prije svega presedan koji „ruši svjetski poredak“.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić govorio je o svijetu u kojem „pravila više ne važe“, ali je pritom naglasio da bira riječi kako ne bi narušio odnose sa Sjedinjenim Državama. Za Jelicu Minić, takav balans nije slučajan: dijelom je riječ o pragmatičnom vođenju bilateralnih interesa, a dijelom o strahu da bi se slična logika međunarodne intervencije jednog dana mogla primijeniti i na Srbiju.
Za razliku od Beograda, većina zemalja Zapadnog Balkana podržala je američku akciju, ocjenjujući Madurov režim kao narko-kriminalni i nedemokratski. Washington je insistirao da nije riječ o invaziji, već o policijskoj operaciji sprovođenja dugogodišnjih optužnica, dok su Rusija i Iran govorili o kršenju suvereniteta. Generalni sekretar UN-a upozorio je na „opasan presedan“, ali bez jasne osude.
Korijen bliskosti Srbije i Venecuele ležao je prije svega u kosovskom pitanju. Caracas nikada nije priznao nezavisnost Kosova, a Beograd je to „prijateljstvo“ nagradio ukidanjem viza i političkom podrškom. Uprkos evropskim sankcijama i osporavanju Madurovog izbornog legitimiteta, Srbija je imala visokog zvaničnika na njegovoj inauguraciji i nastavila da ga tretira kao legitimnog partnera.
Istovremeno, Srbija se formalno usklađivala s dijelom sankcija EU prema Venecueli, dok je u praksi održavala političke i diplomatske veze s režimom koji je Brisel označavao kao odgovoran za sistemska kršenja ljudskih prava. Ta dvostruka politika postala je još vidljivija nakon Madurovog hapšenja.
Kritika SAD-a iz vrha vlasti dobila je snažan odjek i u provladinim medijima, koji su se brzo prebacili s glorifikacije Donalda Trumpa na priče o „raspadu svih zakona“. No, kako upozorava Minić, odnosi Srbije i SAD-a već su opterećeni – i to ne zbog Venecuele, nego zbog stanja demokratije, odnosa prema Rusiji i zastoja u normalizaciji odnosa s Kosovom.
Najnoviji američki strateški dokumenti jasno stavljaju Srbiju u fokus, uz zahtjeve za evroatlantske integracije, smanjenje zavisnosti od Rusije i napredak ka sporazumu s Kosovom zasnovanom na uzajamnom priznanju. I sam Vučić je priznao da su umjesto očekivanih dobitaka od Trumpove administracije stigle odluke koje nisu u interesu Srbije.
Slučaj Madura tako je ogolio dugogodišnju politiku Beograda: oslanjanje na „prijatelje“ koji služe kratkoročnim interesima, ali postaju teret onog trenutka kada se globalni odnosi sile promijene. Ako želi izbjeći da ponovo ostane na pogrešnoj strani istorije, Srbija će morati jasnije odgovoriti na pitanje – s kojim pravilima i s kim zaista želi igrati.
MADURO U NEW YORKU, PUTIN PRED OGLEDALOM: Kako američka akcija u Venezueli mijenja rusku računicu
