Da je neki drugi dio države tri dana bez struje, vode, telekomunikacija, iz Krajine bi davno išli spasioci, skiperi, kamioni i kombiji sa hranom i svim mogućim potrepštinama. A nas, ni na vijestima nema, napisa s pravom Azra.
Piše: Dragan BURSAĆ Plenum
Pročitah sjajnu opservaciju osobe sa X-a koja se potpisuje kao Azra Aj Em:
“Da je neki drugi dio države tri dana bez struje, vode, telekomunikacija, iz Krajine bi davno išli spasioci, skiperi, kamioni i kombiji sa hranom i svim mogućim potrepštinama. A nas, ni na vijestima nema.”
I to je odista tako.
Da kojim slučajem dođete iz neke daleke zemlje u Bosnu i Hercegovinu i pogledate/poslušate udarne medije, pomislili biste da je Krajina terra incognita, negdje između Australije i Novog Zelanda, bez stvarne veze sa državom čiji je formalno dio. I nije to metafora, to je dijagnoza.
Pucaju kablovi, ali puca i sistem
Jer dok drugi dijelovi zemlje imaju pravo na tragediju, Krajina ima obavezu da šuti.
Dok drugi imaju pravo na pomoć, Krajina ima pravo na strpljenje.
Dok drugi imaju institucije, Krajina ima pustu terensku improvizaciju.
A sada, dok snijeg lomi stubove, dok teški, mokri nanos cijepa kablove kao da su konac, dok padaju dalekovodi i nestaje svjetlo u desetinama hiljada domova, opet ista slika: 50 hiljada ljudi bez struje u Unsko-sanskom kantonu. Bihać, Cazin, Velika Kladuša, Bužim, Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa – čitav jedan prostor uronjen u mrak. I ne, nije to samo kvar na mreži. To je kvar na državi.
Jer kada vam puknu stubovi, to je priroda.
Kada vam pukne sistem i sve ostane tako, to je itekako politika.
A ovdje je puklo oboje.
Kasnomartovski snijeg je samo ogolio ono što se godinama zataškava: infrastruktura koja je na izdisaju, putevi koji više liče na improvizirane planinske off road staze nego na saobraćajnice, institucije i poltičari koji se pojave samo kada treba prebrojati izborne glasove. I nestanu čim prođu izbori.
Bosanska Krajina je dobra za izbornu kampanju.
Za život, baš i ne.
Off road avanture kad im nije mjesto
Pogledajte puteve prema Bihaću, Bosanskoj Krupi, Drvaru, Prijedoru, Bosanskom Petrovcu, Ključu, Velikoj Kladuši. To nisu putevi, to su testovi izdržljivosti. Off-road avanture bez turističkog smisla, koje gutaju ljudske živote svako malo. I onda se neko čudi kada snijeg paralizira sve? Kada kamioni ne mogu proći? Kada ekipe kasne? Kada ljudi ostaju odsječeni od svijeta sedmicu i više?
Ne čudi se priroda. Ona samo radi svoj posao.
Čudna je država koja svoj posa ne radi.
A gdje je struka? Gdje su planovi? Gdje su ozbiljne procjene rizika? Gdje su ulaganja u elektroenergetsku mrežu koja ne bi trebalo da puca pod prvim ozbiljnijim teretom snijega?
Nema ih.
Otišli ljudi. Otišla pamet. Otišla odgovornost. Otišle pare i sa parama struka.
Krajina u Jelahu, Jelah u Krajini
Ostala je politika koja ne zna gdje je Jelah, pa ga smješta u Krajinu. I nije to gaf. To je simbol svih poltičkih uhljeba, a ne jednog čovjeka. Simbol neznanja, nezainteresovanosti i bahatosti.
Jer ako ne znaš gdje je Jelah, kako ćeš znati gdje je Ripač kad padne u mrak?
Kako ćeš znati gdje je Bužim kad ostane bez vode?
Kako ćeš znati gdje je Lanište kad pukne veza sa svijetom?
Nećeš. I ne moraš. Jer Krajina, u očima političke elite, nije prostor života. To je prostor nekakve bezlične statistike.
I zato nema TV kamera.
Zato nema hitnih sjednica.
Zato nema dramatičnih obraćanja i upozorenja.
Jer drama u Krajini nije politički isplativa.
A znate šta jeste isplativo? Turističke razglednice Une i Sane, kad je sunce. Fotografije zelenila, raftinga, prirode, nacionalnih parkova Krajine. Tada Krajina postoji. Tada se pokazuje strancima. Tada je “naš ponos“.
A kada padne snijeg, kada nestane struje, kada ljudi sjede u hladnim kućama, tada Krajina postaje teret i tamo gore između Jelaha i ničega.
Tada je nema.
I zato ova priča nije samo o snijegu, ledu, vjetru, kiši i poplavama. Ovo je priča o sistemskom, državnom zaboravu. O geografiji nepravde. O državi koja ne vidi svoj zapad.
Krajina nije daleko. Krajina je zapostavljena.
A razlika između to dvoje je moralna, ne geografska.
I da, ekipe rade. Dvadeset šest timova, prenose mediji, na terenu, bore se sa kvarovima, sa snijegom, sa padanjem drveća. Ti ljudi zaslužuju poštovanje. Oni su posljednja linija odbrane normalnosti.
Ali oni ne mogu zamijeniti sistem. Niti su svemogući, niti se to od njih očekuje.
Ne mogu zakrpiti godine neulaganja.
Ne mogu nadomjestiti planove koji nikada nisu napravljeni.
Ne mogu biti i država i servis i spas.
Jer država nije “26 ekipa na terenu“.
Država je ono što ih je trebalo spriječiti da rade u ovakvim uslovima.
A nije.
I zato će se ovo ponavljati.
Svake zime.
Svake poplave.
Svake nepogode.
Krajina će biti vijest od jednog dana, eventualno jedne sedmice. Crna, kratka i zaboravljena, smještena nekad u statistiku.
A onda opet tišina.
Dok ne dođe sljedeća nesreća.
I zato ova kolumna nije vapaj. Vapaji su odavno potrošeni. Ovo je tek zapis ogorčenog Krajišnika. Zapis o jednoj regiji koja je naučila da preživi bez države ali da spasi državu kad god je to potrebno. Krajina zna da će pomoć doći od ljudi, ne od institucija.
Jer kad Krajina pomaže, pomaže bez pitanja.
A kad Krajini treba pomoć, dobije najčešće tišinu. Ponavljam tišinu od institucija, ne od pravednih ljudi, kojima se klanjam do zemlje!
I na kraju, ostaje ona rečenica, gorka i tačna:
A Krajine ako se sjete, sjete.
Ako ne, nikom ništa.
Samo mrak.
Ili kako napisa poznanik na mreži X, ova zemlja ne zaslužuje Krajinu! Mislite o tome!
DRAGAN BURSAĆ: Jesu li Pljevlja i Herceg Novi u Crnoj Gori ili u nekom srpskom limbu?
