6.
Glavna razlika između Muhameda i ostalih malih dilera iz njegovog bliskog okruženja, momčića s kojima je dijelio parkove Alipašina i drugih sarajevskih naselja, bila je u tome što je najveći broj njih prilazio tom poslu ili zbog želje da se ima opasan imidž, ili da se može besplatno pušiti trava, a Muhamed samo zbog novca.
Teška finansijska situacija u kući, slušanje beskrajnih žalopojki majke o tome kako je sve skupo, to je bilo sjeme Muhamedove želje, a plodna zemlja u kojoj će to sjeme proklijati i dati ploda, ona se nalazila u Muhamedovim drugovima koji su prvi počeli s prodajom zelenih paketića, takozvanih panjeva.
Gledajući njih kako ne mogu da se sastave, kako redovno uzimaju na dug, na ler kako se među njima govorilo, pa onda sami popuše robu bez da prodaju dovoljno makar da pokriju dug, kako zbog toga upadaju u razne probleme, Muhamed je uočio pravu priliku i nabavio svoju prvu dvadeset peticu, bazni paket od 25 g za sve koji u Sarajevu startaju sa dilanjem.
Pravedan na vagi i pouzdan u dostavi, sa mogućnošću završavanja pola paketa, već od prve dvadeset petice zaradio je stoju, novac respektabilan za petnaestogodišnjeg dječaka, s čime se trajno inficirao za dilerski posao.
Podjednako lišen potreba da se folira i da se drogira, oduševljen sa svojom malom moći da tako mlad finansijski pomaže porodicu, uz to sve dovoljno pametan da ne prodaje svima, on je svoje prve dilerske korake prošao bez ikakvih problema.
Za kratko vrijeme popeo se do nivoa na kom se uzima stoja – grama – na kom će godinama dobrovoljno stagnirati, dijelom zbog obaveza drugih, a dijelom zbog vjerovanja da sa stojom u slučaju eventualnog pada ipak ne bi otišao u zatvor.
Kad je počeo uzimati stoje, Muhamed je upoznao Haru, čije je društvo izvan posla izbjegavao, smatrajući da se i tako čuva, a onda njemu nije ni prijalo društvo onih koji su se oko Hare okupljali, išlo mu je na živce njihovo mafijanje.
To Muhamedovo izbjegavanje društva onih koji su mu slični po zanimanju, njegovo pristojno odijevanje i posvećenost školi, nekoliko puta su ga doveli u situaciju da fizički mora braniti vlastitu čast, protiv onih koji su mu pretjeranu drskost iskazali u lice, a pobjede u tim tučama donijele su mu glas koji mu je obezbijedio mir, tako da mu je tuča s Harom i Njonjom bila prva poslije četiri godine.
Bio je vješt u tuči, kao mlađi maštao je o karijeri MMA borca, od koje je morao odustati poslije prve borbe, pod pritiskom majke kojoj ništa nije značila Muhamedova pobjeda, već samo to što mu je protivnik zatvorio oko.
Fakultet mu je išao odlično, bio je podjednako odličan u teoriji i praksi, ali svijest da živi u društvu nepravednih namještaljki nije ostavljala prostora nadi da će sutra ostati na fakultetu kao predavač, pa ni da će se uspjeti zaposliti u kakvoj školi, ili bar ne tako brzo, zbog čega je bio zahvalan Bogu na travi.
Da obezbijedi božju protekciju vodio je računa i o pomaganju ljudima izvan vlastite porodice, a na prvom mjestu Nikoli, svom najboljem prijatelju još od djetinjstva, čija je majka već tri godine živjela kao ležeći pacijent.
Pored toga pomagao je i nekolicinu penzionera i osoba s posebnim potrebama tu iz naselja, u čemu ga nije moglo obeshrabriti ni učenje slobodnog teologa Mustafe, koji se čvrsto zalagao za ideju da božja milost ne dolazi po zaslugama, već po potpuno nepredvidivoj volji svevišnjeg.
Pomagao je Muhamed i Mustafu, ali ne zbog njegove neudobne teologije, koja mu je podjednako zatvarala vrata obje alipašinske džamije, već što je Mustafa bio najbolji jaran rahmetli Selvera, Muhamedovog oca.
Zauvijek opterećen sumnjom da su vjera i praznovjerje isto, ipak je iznalazio snagu da vjeruje kako Bog štiti one koji svjesno čine dobra djela.
Pri svemu tome nije zaboravljao ni staru narodnu: “Pomozi sam sebi, pa će ti i Bog pomoći”, koja mu se na momente znala učiniti ironičnom, budalastom kako samo narod može smisliti, ali češće filozofski mudrom i dostojnom brižnog poštovanja.
Poznavao je dobro pušače trave, njegov umovanju skloni mozak sam ih je podijelio u kategorije, smjestivši na dno one nezajažljive, koje je jedne prilike najbolje opisao Haro, rekavši kako bi popušili i kurac, samo ako bi im ga oblijepio u rizlu, u sredinu one koji u tome uživaju odgovorno, a na vrh one koji su isto nezajažljivi, ali pri tome imaju para, pa neće pušiti svašta, već samo kvalitet, samo ono što ima vlastito ime.
Kor njegovih kupaca dolazio je iz srednje kategorije, dok za donju nije radio, a za visoku samo onda kad bi se potrefilo, što je bila rijetkost, da ima imenovanu robu – Oranž Bad, Vajt Vidov, Purpl Hejz ili Babl Gam, koje je pod mikroskopom i pod nepcem bio u stanju prepoznati Nikola, inače student botanike.
Iako je rekao sebi na desetine puta da za novi posao neće reći nikom, iako se pred Bogom zaklinjao majkom i sestrom, ipak je sutradan rekao Nikoli, kom je naumio prebaciti stari posao i tako mu omogućiti da ostvari ono o čemu je tako često pričao, a to je da plati ženu koja bi mu pomogla oko mame.
S tim povjeravanjem osjetio je Muhamed veliko olakšanje, baš kao da je s leđa zbacio ogroman i nezgodan teret.
Krenuvši sa rezervom ispočetka, obodren Nikolinim pažljivim slušanjem detaljno je ispričao sve što mu je pritiskalo dušu, cijeli jučerašnji dan, od tuče, preko raporta Grubom, do večernjeg sastanka u “Siciliji”.
Mali strah po okončanju priče, da će ga prijatelj osuditi zbog brzopletog prihvatanja opasnog posla, nestao je kao rukom odnesen kada je Nikola, najprije ustao, pružio mu ruku i čestitao, a zatim upitao kako mu on u tome može pomoći?
Kad je Nikola poslije toga čuo Muhamedov plan da ga zamijeni u starom poslu, on koji je dobro znao kakav je društveni haos za kokuza, a kakav za one koji vlastite zahtjeve mogu podmazivati novčanicama, najprije je prihvatio ponudu, pa skinuo svoje debele cvikere i poslije dugo dugo vremena zaplakao iskreno i kratko.
Neka čudna i sveobuhvatna toplina prožela je tada Muhameda, koji pomisli kako sve to jeste krivo, ali u toj krivnji najpravije moguće, takvo da bi se moglo svidjeti Bogu, a možda i nešto što je on sam orkestrirao svojim nevidljivim i čudnim putevima.
Obećavši drugu da će u toku dana o promjeni obavijestiti sve koji trebaju znati, Muhamed mu zahvali na prihvatanju, odusta od toga da mu skreće pažnju o prijekoj potrebi za šutnjom, pa usta da ide na drugi sastanak, koji je počinjao za dvadeset minuta u zgradi prekoputa.
Proglas ™ ©
