“Kad predsjednik Vučićevog SNS-a Miloš Vučević kaže: “Nećete nam zabraniti srpski jezik, ćirilicu i trobojku”, svako ko pamti devedesete čuje mnogo opasniji eho: “Mi ćemo odlučivati kojim ćete jezikom govoriti, kojim pismom ćete pisati i pod kojom zastavom ćete imati pravo da budete ljudi.” A to je ćirilica, srpski jezik i trobojka. Mimo toga, ima da vas nema.
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
Ima ta jedna rečenica koja već gotovo četiri decenije kruži prostorom bivše Jugoslavije poput političkog virusa, a izašla je iz velikosrpske kuhinje. Mijenjaju se tako govornici, smjenjuju predsjednici, premijeri, ministri, akademici i patrijarsi, ali matrica ostaje ista:
“Srbi su ugroženi.”
Ugroženi jezik.
Ugrožena ćirilica.
Ugrožena zastava.
Ugrožena vjera.
Ugrožena država, pardon države.
Ugrožen narod, dabome.
Od Gazimestana do našijeh dana
Iz te fabrike straha i laži izašli su Gazimestan, balvani, SAO krajine, “srpske autonomne oblasti”, tenkovi, logori, kolone izbjeglica, opsade i masovne grobnice. Svaka velika tragedija počinjala je jednom malom laži o navodnoj srpskoj ugroženosti.
Zato ni ovih dana niko nije trebalo da se iznenadi kada je predsjednik Srpske napredne stranke Miloš Vučević (da, on je predsjednik), govoreći na manifestaciji “Vojvodina danas”, dramatično poručio:
“Nećete nam zabraniti srpski jezik, ćirilicu i trobojku.”
Rečenica zvuči patriotski. Gotovo herojski.
A onda zastanete i postavite najobičnije pitanje.
Ko će to zabraniti?
Ko će zabraniti srpski jezik?
Ko će zabraniti ćirilicu?
Ko će zabraniti trobojku?
Koja je to sila toliko moćna da je srpski narod primoran braniti vlastiti jezik u državi Srbiji, u kojoj taj isti jezik govori skoro svaki građanin, u kojoj se njime pišu zakoni, udžbenici, televizijski programi, univerzitetske knjige i dnevne novine?
Odgovora nema.
Jer odgovor nikada nije bio važan zato što je nebitan.
Važan je osjećaj opsade.
Važno je uvjeriti čovjeka ili narod da ga neko progoni, kako bi prestao gledati prema onima koji njime vladaju.
To je suština velikosrpske političke tehnologije.
Mali podsjetnik na izmađijanu ugroženost
Velikosrpska ideologija nikada nije živjela od pobjeda. Hranila se osjećajem žrtve i slavljem poraza.
Najbrojniji narod bivše Jugoslavije, sa svojom državom, vojskom, policijom, akademijom nauka, crkvom, univerzitetima, javnim servisom i desetinama privatnih televizija, decenijama uspijeva sebe predstaviti kao narod kojem neko želi oteti jezik, vjeru i pismo.
Čovjek bi pomislio da se srpski govori šapatom.
Da se ćirilica piše krijući.
Da se trobojka razvija iza spuštenih zavjesa.
Stvarnost, međutim, udara poput hladnog tuša.
Srpski jezik odzvanja od Subotice do Vranja, od Banje Luke do Trebinja, od Podgorice do Čikaga.
Ćirilica stoji na državnim institucijama, školama, crkvama, udžbenicima i televizijskim ekranima.
Trobojke ima toliko da bi se njima mogao prekriti cijeli Balkan. Pisao sam o tome u par tekstova kad sam tragao za ugroženim Srbima po Crnoj Gori i umjesto njih našao more srpskih trobojki.
Ali velikosrpska politika nikada nije govorila o stvarnosti, niti ju je stvarnost interesovala.
Ta politika govori o osjećaju.
A osjećaj ugroženosti predstavlja najjeftiniji politički kapital na svijetu.
Jer narod koji vjeruje da mu neko otima jezik neće pitati zašto mu djeca odlaze.
Narod koji svakodnevno sluša o napadu na ćirilicu neće pitati zašto mafija sjedi u vrhu države.
Narod koji brani zastavu neće pitati gdje nestaju milijarde.
Narod koji stalno očekuje neprijatelja pristaje na svakog vođu koji obećava zaštitu.
Strah postaje najefikasniji oblik vlasti.
I zato Vučevićeva rečenica nema nikakve veze sa srpskim jezikom.
Ona govori o kontroli.
Šta se kaže, a šta se poručuje
Jer kad kaže:
“Nećete nam zabraniti srpski jezik”,
on zapravo poručuje:
Govorićete kako vam mi odredimo.
Kad kaže:
“Nećete nam zabraniti ćirilicu”,
poručuje:
Pisaćete onim pismom koje će postati dokaz političke podobnosti.
Kad kaže:
“Nećete nam zabraniti trobojku”,
poručuje:
Mašite zastavom kada partija to naredi, jer će svako drugačije mahanje biti proglašeno izdajom.
Velikosrpski nacionalizam odavno više ne osvaja gradove.
On osvaja riječi.
Prisvaja simbole.
Kolonizuje identitete.
Pretvara vjeru u partijsku legitimaciju.
Pretvara pismo u ideološki test.
Pretvara zastavu u stranački transparent.
A to je možda i najvažnije.
I upravo tu leži najveća opasnost.
Ko su opasni Srbi?
Jer velikosrpska politika nikada nije željela slobodnog Srbina. Gluho bilo.
Željela je poslušnog, uplašenog i anksioznog Srbina.
Srbin koji postavlja pitanja opasniji je od svakog stranog ambasadora.
Srbin koji čita različite knjige opasniji je od svake nevladine organizacije.
Srbin koji misli svojom glavom ruši čitavu konstrukciju permanentne ugroženosti.
Zato vlast svakodnevno proizvodi nove neprijatelje.
Student postaje strani plaćenik.
Profesor postaje izdajnik.
Novinar postaje autošovinista.
Građanin postaje blokader.
Komšija postaje sumnjiv.
Na kraju ostaje samo jedan dozvoljeni identitet – poslušni podanik koji ponavlja parole.
Istorija Balkana tu matricu zna napamet.
Prvo se proglasi ugroženost.
Zatim se narod homogenizuje.
Poslije homogenizacije dolazi priča o istorijskom pravu.
Poslije istorijskog prava stiže zahtjev za teritorijom.
Poslije teritorije pojave se uniforme.
Poslije uniformi dolaze tenkovi.
A iza tenkova ostaju groblja i generacije koje se više nikada neće pogledati bez straha.
Svaki put sve počinje istom rečenicom:
“Branimo svoj narod.”
Zato Vučevićev govor vrijedi čitati pažljivije od naslova u tabloidima.
(Emotivan govor Vučevića na akademiji! Reči o Srbiji i Košarama dirnule prisutne! – Informer.rs)
Njegova poruka nema veze sa ljubavlju prema jeziku, vjeri ili zastavi.
Srpski jezik nikome ne treba braniti.
Ćirilicu nikome ne treba spašavati.
Trobojku niko ne progoni.
Brani se nešto sasvim drugo.
Brani se monopol jedne politike nad identitetom miliona ljudi.
Brani se pravo jednog centra moći da određuje kako će misliti Beograd, kako će govoriti Banjaluka, kako će glasati Podgorica i kako će se osjećati svaki Srbin od Drine do Jadrana.
Zato, kad Miloš Vučević izgovori:
“Nećete nam zabraniti srpski jezik, ćirilicu i trobojku”,
svako ko pamti devedesete čuje mnogo opasniju rečenicu:
“Mi ćemo odlučivati kojim ćete jezikom misliti, kojim pismom ćete dokazivati lojalnost i pod kojom zastavom ćete imati pravo da budete ljudi.” A to je ćirilica, srpski jezik i trobojka.
A upravo od takvih rečenica, izgovorenih pod reflektorima, uz aplauze i zastave, Balkan je već nekoliko puta platio cijenu u desetinama hiljada života. Od 1918. do danas.
Jer najveća laž velikosrpske politike nikada nije glasila da će neko zabraniti srpski jezik.
Najveća laž glasi da sloboda može živjeti tamo gdje vlast određuje kako čovjek smije govoriti, pisati i misliti.
DRAGAN BURSAĆ: Zašto ljudi koji žive od BiH države toliko mrze BiH???
