Andrija Mandić danas predstavlja onaj dio velikosrpske politike u Crnoj Gori koji je zadužen za upravljanje realnošću, a ne za proizvodnju političke buke.
Piše: Stefan TODOROVIĆ Antena M
Dok je nekadašnja velikosrpska politika svoj cilj pokušavala ostvariti otvorenim negiranjem crnogorske nacije, jezika, državnosti i prava Crne Gore na samostalno postojanje, nova faza istoga projekta djeluje mnogo opreznije i dugoročnije. Ona je nastala iz spoznaje da se savremena Crna Gora više ne može poraziti frontalnim napadom. Zato je promijenjena taktika, ali ne i krajnji cilj. Umjesto osporavanja države, danas se nastoji preoblikovati njen sadržaj.
Umjesto borbe protiv crnogorske nezavisnosti, vodi se borba za tumačenje njenoga značenja. Umjesto pokušaja da se sruši crnogorski državni okvir, nastoji se promijeniti istorijsko pamćenje, kulturni obrazac i identitetska suština onoga što se nalazi unutar toga okvira. U toj novoj podjeli poslova duboke države Srbije, Andrija Mandić ima zadatak da velikosrpskoj politici obezbijedi ono što ranije nije uspijevala da ostvari – situaciju u kojoj, bez obzira na ishod, ona dobija. Ako Crna Gora formalno ostane nezavisna i uđe u EU, a promijeni svoje istorijsko i identitetsko samorazumijevanje, cilj je postignut. Dok, ako se jednoga dana otvore okolnosti za dublje državne promjene, teren će već biti pripremljen.
Ta promjena metode nije nastala slučajno. Nastala je iz političke nužde. Decenijama je velikosrpska politika u Crnoj Gori pokušavala da ospori samu legitimnost crnogorske državnosti. Tvrdilo se da Crnogorci nijesu poseban narod, da je crnogorski jezik politička konstrukcija, da je nezavisnost istorijska greška, a referendumska odluka privremeno stanje koje će biti ispravljeno.
Rezultat takve politike bio je paradoksalan. Što je napad na Crnu Goru bio žešći, to je otpor bio snažniji. Što je negacija bila otvorenija, to je ideja crnogorske državnosti bila čvršća.
Zato je strategija promijenjena. Više se ne osporava ono što se ne može osporiti. Ne dira se međunarodno priznanje države. Ne dira se članstvo u NATO-u. Ne dovodi se formalno u pitanje evropski put. Ne govori se više o ukidanju Crne Gore. Govori se o njenom „pravom identitetu“. Ne traži se promjena granica. Traži se promjena pamćenja.
To, međutim, ne znači da je stara velikosrpska politika nestala. Naprotiv. Ona je i dalje potrebna i dalje ima svoju funkciju. Zbog toga se paralelno održava i stari model djelovanja, zasnovan na otvorenom negiranju crnogorske posebnosti, relativizaciji crnogorske državnosti i neprestanom prizivanju tema koje su decenijama činile ideološku osnovu velikosrpskoga pokreta u Crnoj Gori.
Tu ulogu danas najčešće igraju Milan Knežević, Vladislav Dajković i drugi politički akteri koji nastavljaju da govore jezikom kakvim je velikosrpska politika govorila devedesetih kao i prvih decenija 21. vijeka.
Upravo zato nije riječ o napuštanju stare strategije, nego o podjeli poslova. Jedan dio političke scene zadržava ulogu čuvara tradicionalnoga velikosrpskog narativa i održava mobilizaciju najtvrđega biračkog tijela, dok drugi dio preuzima zadatak institucionalnoga i kulturnoga preoblikovanja Crne Gore.
Jedni i dalje govore kako je Crna Gora greška, a drugi objašnjavaju kakva bi ona „zapravo trebalo da bude“. Tek kada se ta dva procesa posmatraju zajedno, postaje jasna šira slika političkoga projekta kojem svjedočimo posljednjih godina.
Upravo zato nije nevažno podśetiti na čemu je obnovljena crnogorska nezavisnost 2006. godine. Obnovljena je na političkom i vrijednosnom okviru koji je predstavljao suprotnost velikosrpskoj ideologiji. Njeni temelji nalaze se u zelenaškoj tradiciji otpora nestanku crnogorske države nakon 1918. godine, u antifašističkom i partizanskom nasljeđu koje je Crnu Goru svrstalo među pobjednike Drugoga svjetskog rata, u antiratnom otporu politici devedesetih godina i u ideji građanske države u kojoj su građani nosioci suvereniteta, a ne etničke ili vjerske zajednice.
Referendum iz 2006. godine pored odluke o državnom statusu, bio je i izbor između dva koncepta Crne Gore: jednoga koji je državu razumijevao kao zajednicu ravnopravnih građana i drugoga koji ju je posmatrao kao prostor koji treba uklopiti u širi velikosrpski nacionalni okvir.
Upravo zbog toga današnje preoblikovanje crnogorskoga identiteta nije pitanje simbolike, nego pitanje same prirode države. Jer ono što se pokušava promijeniti nijesu samo istorijske interpretacije, nego vrijednosni temelji na kojima je obnovljena nezavisnost. Kada se potiskuju zelenaška tradicija, antifašističko nasljeđe, građanski karakter države i antiratno iskustvo devedesetih, a na njihovo mjesto postavljaju kosovski zavjet, vidovdanski narativ, četnički pokret i koncept „srpskog sveta“, ne mijenja se samo pogled na prošlost – mijenja se odgovor na pitanje što je Crna Gora i zbog čega je obnovljena.
U tome procesu trenutno odgovornost nose i politički predstavnici manjinskih naroda. Paradoks savremene Crne Gore jeste u tome što dio političkih struktura koje su 2006. godine imale važnu ulogu u obnovi nezavisnosti danas pristaje na aranžman u kojem dobija prostor za upravljanje vlastitim političkim, ekonomskim i lokalnim feudima, dok se istovremeno, pred njihovim očima mijenja identitetska i vrijednosna osnova države za koju su tada tražili podršku svojih birača. Kratkoročna politička korist i udobnost vlasti često zamagljuju činjenicu da projekat preoblikovanja Crne Gore ne može stati na pola puta.
Jer, ako se jednom završi preoblikovanje crnogorskoga istorijskog pamćenja, kulturnoga obrasca i državnoga identiteta, prirodno će se otvoriti pitanje svih onih koji se u takvu sliku ne uklapaju. Istorijsko iskustvo velikosrpske politike, naročito iz devedesetih godina, pokazuje da oni koji danas vjeruju da učestvuju u podjeli političkoga plijena śutra bi mogli otkriti da su pomogli izgradnju poretka u kojem za njihovu političku autonomiju više nema mjesta.
Posebno važan dio toga procesa odvija se i u akademskoj i kulturnoj sferi. Jer nijedna ozbiljna promjena identitetskoga obrasca ne može biti trajna ukoliko ne dobije makar prećutnu saglasnost onih koji oblikuju javno znanje i kulturnu svijest. Zato se, posljednjih godina, može primijetiti obrazac u kojem se pojedini univerzitetski profesori, istraživači, kulturni radnici i javni intelektualci postepeno uključuju u mrežu državnih komisija, upravnih odbora, projekata, grantova, savjeta i privilegovanih pozicija.
Nije uvijek riječ o otvorenoj političkoj lojalnosti. Mnogo češće riječ je o stvaranju ambijenta u kojem se kritički glasovi utišavaju, a konformizam nagrađuje. Oni koji pristanu da ćute bivaju uključeni u sistem. Oni koji odbijaju da ćute često ostaju na margini ili postaju mete političkih i medijskih kampanja. Tako se ne uspostavlja potpuna kontrola nad kulturnim i obrazovnim prostorom, ali se stvara dovoljno široka zona tišine da proces preoblikovanja društva može teći bez ozbiljnijega otpora.
Svjedočimo da je posljednjih godina pažnja naročito usmjerena prema simbolima, kulturi, obrazovanju i institucijama. Nije slučajno što se mijenjaju simboličke reference crnogorskoga parlamentarizma. Nije slučajno što se pojedine kulturne i obrazovne ustanove pretvaraju u instrumente novoga identitetskog oblikovanja. I nije slučajno ni to što se svaki ozbiljniji otpor takvim procesima pokušava predstaviti kao ekstremizam, nacionalizam, revanšizam ili navodna prepreka evropskim integracijama.
Posebno je zanimljiv mehanizam kojim se to radi. Oni koji najčešće optužuju druge da otvaraju identitetska pitanja gotovo svakodnevno proizvode nova identitetska značenja. Oni koji govore da društvo treba rasteretiti prošlosti neprestano intervenišu upravo u polju istorije, kolektivnoga śećanja i kulturnih simbola. Samo što se to više ne radi grubo i frontalno, nego postepeno, pažljivo i uz stalno pozivanje na pomirenje, stabilnost i evropsku budućnost.
Najbolji primjer takve politike je potonji govor Andrije Mandića povodom dvadeset godina od prijema obnovljene suverene i nezavine Crne Gore u Ujedinjene nacije.
Dvadeset osmog juna 2006. godine međunarodna zajednica je priznala rezultat demokratski sprovedenoga referenduma i Crna Gora je primljena u Ujedinjene nacije kao obnovljena nezavisna država. To je jedan od ključnih datuma savremene crnogorske istorije. To je trenutak u kojem je Crna Gora ponovo postala međunarodni subjekt pod vlastitim imenom sa svim vrijednostima koja je obnovljena nezavisnost podrazumijevala.
Međutim, u Mandićevom govoru umjesto 2006. godine, u središte je postavljena 1389. Umjesto referendum – Vidovdan. Umjesto međunarodnoga priznanja – zavjet. Umjesto građanske države – mitsko pamćenje.
Riječ je o ozbiljnom političkom zahvatu. Jer, kad predśednik Skupštine kaže da nije slučajno što se jubilej obilježava na Vidovdan i da Crna Gora nije samo teritorija uobličena ustavnim poretkom nego i zavjet, odgovornost i pamćenje, on zapravo pokušava da promijeni okvir u kojem se razumije savremena crnogorska državnost.
Crnu Goru iz 2006. godine, nastalu na ideji građanske države, čija je legitimnost proizašla iz volje građana iskazane na referendumu, a njeno međunarodno priznanje iz savremenoga međunarodnog prava, Mandić govorom i svečanošću pomjera dalje u prošlost, prema kosovskom mitu i vidovdanskom narativu.
Rečenicom da su „na Kosovu polju naši preci dali odgovor istoriji“ i da su tada branili hrišćansku Evropu pokušava da se međunarodno pozicionira na evropskoj desnici usput svjesno izgovarajući istorijsku neistinu. Godine 1389. tadašnja Zeta, odnosno Crna Gora, kao politički subjekt nije učestvovala u Kosovskoj bici. A još manje stoji Mandićev osnov za tvrdnju da je savremena crnogorska državnost nastavak toga događaja. Ali, upravo u građenju takvoga narativa, i jeste poenta. U pitanju je politička funkcija takve priče.
Ako se prihvati da su temelji današnje Crne Gore postavljeni na Kosovu 1389. godine, onda referendum iz 2006. prestaje da bude ključni izvor njenoga legitimiteta. Ako je kosovski zavjet važniji od građanske volje iskazane na referendumu, onda se i identitet države počinje tumačiti kroz sasvim drugi okvir.
Zato Mandić prijem u Ujedinjene nacije pokušava predstaviti kao dio jednoga mnogo starijeg istorijskog kontinuiteta koji nema izvorište u savremenoj crnogorskoj političkoj volji, nego u srpskom nacionalnom mitu. U tom smislu Mandićev govor nije bio govor o dvadeset godina članstva Crne Gore u Ujedinjenim nacijama. Bio je to politički manifest jedne nove metode. koja je odustala od osporavanja države, ali nije odustala od osporavanja njenoga sadržaja. Metode koja je shvatila da je danas mnogo lakše promijeniti značenje države, nego njene granice. Metode koja ne pokušava da izbriše Crnu Goru sa mape, nego da promijeni odgovor na pitanje što Crna Gora jeste.
Zato se danas vodi borba oko simbola, oko istorije, oko kulture i oko pamćenja. Ne zato što su to sporedna pitanja, nego upravo zato što su postala glavno političko bojno polje. Jer, iza priče o pomirenju, evropskom putu i navodnom prevazilaženju podjela krije se sasvim jasan pokušaj da se promijeni sadržaj crnogorske državnosti i da se vrijednosti na kojima je obnovljena nezavisnost zamijene vrijednostima koje su joj bile suprotstavljene. U tome i jeste suština Mandićeve politike. Ne da ukine Crnu Goru, nego da je preoblikuje do neprepoznatljivosti. Problem za njega i one koji stoje iza takvoga projekta jeste što će im i to biti jalov posao.
Izgubiće kao što su gubili i njihovi bjelaški, četnički i miloševićevski prethodnici, jer su im i plan i program na pogrešnoj strani istorije, a još više na pogrešnoj strani Crne Gore. Građani Crne Gore, u godinama koje dolaze neće se odlučivati samo o tome ko će vršiti vlast, nego i o tome kakva će biti država u kojoj ćemo živjeti. Dok oni koji su zakasnili na istoriju sada pokušavaju da je prekroje.
Antena M: Knežević i Mandić: Različita taktika, isti strategijski cilj
