“I da se razumijemo: Po njima bi se biblioteka mogla zvati bilo kako. Mogla bi nositi ime Paje Patka, samo da nije Ljumović. A da se oni istinski pitaju, najradije bi nosila ime Amfilohija Radovića. Marko Miljanov je ovdje tek tranzicijska semantička faza da ne kažem fraza, zgodan most preko kojeg treba preći do neke sasvim drugačije kulturne i političke geografije. Zato se ovdje najmanje radi o Miljanovu ili Ljumoviću, a mnogo više o uriniranju i obilježavanju terena.“
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
Andrej Nikolaidis završava svoju poetsku, techno-antifašističku kolumnu riječima koje odzvanjaju kao dub-bas iz podzemlja istorije:
“Struktura beskrajnoponavljajućeg loopa o kojoj smo danas govorili (a koju nalazimo kako u Popovoj i Trickyjevoj pjesmi te u technu, tako i u istoriji, gdje je na loopu fašizam, pa je ruka koja je pucala na Radosava Ljumovića bila vođena istom ideologijom kao ruka koja danas briše njegovo ime) istovremeno je zavodljiva i užasavajuća. Ona je izraz loše, najgore od svih beskonačnosti. To nije zvuk ekstaze, vriska i ruku dignutih uvis u svjetlo stroboskopa, nego autentična prijetnja beskrajnom prazninom i patnjom.”
(https://www.cdm.me/kolumne/dj-becir-vukovic-i-crkveni-elektropioniri-tehno-tehno-tehnopop/)
I u pravu je Andrej.
Jer fašizam na Balkanu rijetko dolazi u čizmama. Češće dođe kao prijedlog-konkluzija. Kao kakva tačka dnevnog reda. Kao “inicijativa”. Kao, eto, navodna potreba da se “preispita naziv ustanove”. Kao “kulturna rasprava“. Kao tri podignute ruke u Savjetu biblioteke. Kao Bećir Vuković, Emilo Labudović i Novica Đurić, ogledalo jedne politike koja bi da iz Podgorice ako ikako može iščupa antifašističko srce, pa da ga preimenuje, arhivira i gurne u neku svečanu salu, da ne smeta baš puno na ulazu.
Nema ovo veze ni sa Radosavom, ni sa Markom
Čitam ovih dana kako je Savjet Narodne biblioteke “Radosav Ljumović” odlučio da ta ustanova ubuduće nosi ime Marka Miljanova. I odmah čujem one dobro poznate balkanske umivalice: pa šta ima loše u Marku Miljanovu, i on je veliki, i on je pisac, i on je simbol čojstva i junaštva.
Naravno da jeste.
Ali niko normalan nije ni rekao da nije.
Upravo u tome i jeste podvala.
Jer ovdje se uopšte ne vodi rasprava o Marku Miljanovu. Ne vodi se čak ni o Radosavu Ljumoviću. Vodi se prijepor o potrebi da antifašizam više ne stoji na ulaznim vratima jedne od najvažnijih kulturnih ustanova u Crnoj Gori. Da njegovo ime više ne dočekuje studente, đake, čitaoce i hude prolaznike. Da bude sklonjeno od javnog pogleda, pa ako već mora postojati, neka se ugura u neku salu, u neki hodnik, u neku fusnotu, daleko od pogleda.
A biblioteka podgorička, srećom, još nije njihova dnevna soba. Ne još…
Biblioteka je gradsko pamćenje.
Zato je ovo pokušaj dekapitacije pamćenja.
A kako ono kaže baš Marko Miljanov:
“Bilo bi pametno da umučiš, dijete. Ja nijesam krpa da perem tuđu nečist…”
Eto vam Marka Miljanova.
Ne kao alibi za brisanje Ljumovića, nego kao šamar onima koji ga pokušavaju pretvoriti u sredstvo za pranje vlastite ideološke nečisti.
Jer Marko Miljanov nije krpa za brisanje antifašizma.
A Radosav Ljumović nije fusnota koju će neko, po potrebi, premjestiti u unutrašnjost zgrade.
Možda sam subjektivan.
A neka sam.
Mjesec života u biblioteci
Prije tačno tri godine proveo sam mjesec dana u toj biblioteci. Boravio sam na književnoj rezidenciji u Podgorici i živio doslovno u Ljumovićevom domu. Svakoga jutra silazio sam istim stepenicama, prolazio istim hodnicima, gledao kako se podgoričko sunce lomi kroz velika stakla čitaonica. Znam tu zgradu. Znam njene police, njene uglove, njene rupe, šupljine, ispuste i tišine. Znam kako zvuči kada se u praznoj čitaonici okrene jedna stranica. Znam miris papira poslije ljetne kiše i onu posebnu bibliotekarsku tišinu koja nije odsustvo zvuka nego prisustvo napučenog znanja.
Usuđujem se zato reći da sam u toj biblioteci proveo više vremena od mnogih koji bi joj danas mijenjali ime.
Neki od njih vjerovatno nikada nisu ni izvadili člansku kartu. Imaju oni druge karte. Članske. (pogledati Radovana Trećeg)
Ali imaju i većinu u Savjetu.
I misle da je to dovoljno.
Nije. Još uvijek, kažem
Jer biblioteka nije zgrada.
Nije ni ustanova.
Biblioteka je jedno od rijetkih mjesta na kojem vrijeme nije poraženo. Na njenim policama ne stoje samo knjige nego čitave epohe, pobjede i porazi, ljudske zablude i rijetki trenuci kada je čovjek bio veći od vlastitog straha. Zato svaki autoritarizam, prije ili kasnije, posegne upravo za bibliotekama. Ako ne može spaliti knjige, promijeniće ime biblioteke. Ako ne može zabraniti čitanje, pokušaće zabraniti sjećanje.
Radosav Ljumović nije tek ime na fasadi.
Bio je antifašista, bivši gimnazijalac i simbol buntovne mladosti. Kasnije je sve povijest ko je zna-španski borac, antifašsita, život položio za to načelo. A takva imena su rijetka u svjetskim razmjerama i podsjećaju generacije na hrabrost, slobodu i antifašizam. Zato odbrana imena/nomene Radosava Ljumovića nije odbrana jedne ličnosti, nego odbrana civilizacijskih vrijednosti.
I upravo zato to Ljumovićevo ime toliko smeta.
Antifašistička imena nikada nisu obični natpisi.
Ona su nekome i optužnica, a svima nama podsjetnik. Neugodno pitanje upućeno svakome ko prolazi ispod njih.
A to pitanje današnji revizionisti najmanje žele da čuju.
Biblioteka između Pajte Patka i Amfilohija Radovića
Zato ne treba nasjedati na priču o “potrebi promjene imena”. Nema tu nikakve potrebe. Ima inata. Ima ideološkog revanšizma. Ima pokazivanja moći nemoćnih. Ima pokušaja da se Podgorica, grad koji je iz antifašističke borbe izašao uzdignute glave, simbolički vrati nekoliko koraka unazad. Ima želje da se zamagli granica između onih koji su branili slobodu i onih koji bi danas najradije izbrisali uspomenu na tu slobodu.
I da se razumijemo: Po njima bi se biblioteka mogla zvati bilo kako.
Mogla bi nositi ime Paje Patka
Mogla bi nositi ime bilo koga.
Samo da nije Ljumović.
A da se oni istinski pitaju, najradije bi nosila ime Amfilohija Radovića. Marko Miljanov je ovdje tek tranzicijska semantička faza da ne kažem fraza, zgodan most preko kojeg treba preći do neke sasvim drugačije kulturne i političke geografije. Zato se ovdje najmanje radi o Marku Miljanovu.
Uostalom, Podgorica Marka Miljanova nije zaboravila. Njegovo ime već nosi jedna od najvažnijih gradskih ulica. Preko puta biblioteke stoji njegov spomenik. Tu je škola, tu je muzej u njegovim Medunima. Njegovo mjesto u istoriji niko ne osporava niti ga pokušava potisnuti.
Pa zašto onda baš glavna gradska biblioteka?
Zašto baš Radosav Ljumović?
Odgovor je jednostavan.
Zato što je antifašista.
Jer svako vrijeme bira svoje mete. U jednom vremenu ruše se mostovi, u drugom džamije, u trećem knjige, a u četvrtom više nije potrebno rušiti ništa. Dovoljno je promijeniti natpis na ulazu i sačekati da vrijeme odradi svoje.
Prvo skinu ime.
Onda promijene lekciju.
Potom udžbenik.
Zatim ulicu.
Na kraju spomenik.
I jednoga dana djeca sasvim iskreno pitaju:
“Ko je bio Radosav Ljumović?”
Tada je posao završen.
Nikolaidisov loop zatvorio je puni krug.
Fašizam se nije vratio u čizmama.
Došao je u odijelu.
Sa zapisnikom.
Sa poslovnikom.
Sa obrazloženjem.
Sa “inicijativom”.
Sa tri podignute ruke.
Kafkijanski, kako i dolikuje.
I upravo zato je opasniji nego što izgleda.
Jer se predstavlja kao administracija.
A administracija je često najtiši oblik nasilja.
Neće, ipak, biti da će tako lako ići.
Nikada nije “samo ime“
Ne zbog vlasti.
Ne zbog opozicije.
Ne čak ni zbog pravnika koji sasvim osnovano podsjećaju da ime biblioteke može promijeniti jedino Skupština Glavnog grada.
Ponajprije zbog ljudi koji još razumiju da biblioteke nisu skladišta knjiga nego skladišta pamćenja.
Da se u njima ne čuvaju samo knjige nego i vrijednosti.
Da se iz njih ne izbacuju antifašisti kako bi se napravilo mjesta za dnevnu politiku.
Biblioteka nije kiosk.
Nije stranački plakat.
Nije oglasna tabla.
Još uvijek!
Biblioteka je srce grada u kojem mrtvi razgovaraju sa živima. Tamo su Kiš, Selimović, Krleža, Borhes, Virdžinija Vulf, Kami, Nikolaidis i hiljade drugih koji nas čekaju da otvorimo njihove knjige. A na ulazu stoji Radosav Ljumović, ne kao ukras na fasadi, nego kao podsjetnik da znanje bez slobode postaje dekoracija, a kultura bez antifašizma tek lijepo uređena čekaonica barbarstva.
Zato je opasno kada neko slegne ramenima i kaže:
“Pa dobro, to je samo ime.”
Nikada nije samo ime.
Ime je uvijek više od imena.
Ime je poruka.
Ime je vrijednosni sud.
Ime je odluka kakav grad želiš biti.
I zato, na samom kraju, da razjasnimo jednu stvar.
Ne radi se ovdje ni o Radosavu Ljumoviću.
Ne radi se ni o Marku Miljanovu.
Ne radi se, bogme, ni o meni koji sam mjesec dana živio u Ljumovićevom domu u Podgorici.
A najmanje se radi o tebi koji ovo čitaš.
Radi se o nečemu mnogo prizemnijem, mnogo sirovijem i mnogo opasnijem.
Radi se o zapišavanju terena.
Uvijek je, na Balkanu, sve bilo u zapišavanju terena.
Psi to rade nagonski.
Nacionalisti planski.
Jedni ostavljaju miris, drugi table sa novim imenima. Jedni obilježavaju livadu, drugi gradove, biblioteke, škole, trgove i istoriju. Suština je ista: nije važno šta će na tom mjestu nastati, važno je samo da svi vide čije je.
A kada politika počne da zapišava biblioteke, znajte da joj knjige odavno nisu potrebne.
Ona tada više ne traži čitaoce.
Traži podanike.
DRAGAN BURSAĆ: Otpriznajte Kosovo, ukinite nezavisnu Crnu Goru-to oni hoće
