Jezero Gazivode ponovo je postalo jedno od glavnih žarišta političkih tenzija između Prištine, Beograda i srpske zajednice na sjeveru Kosova. Povod su akcije kosovskih vlasti koje posljednjih sedmica uklanjaju objekte uz jezero, uz obrazloženje da su bespravno izgrađeni i da se nalaze na zemljištu u vlasništvu javnog preduzeća „Ibar-Lepenac“.
Među srušenim objektima bile su vikendice lokalnih Srba, a krajem jula uklonjen je i motel „Jezero“.
Priština insistira da je riječ o provođenju zakona i zaštiti javne imovine. Srpski predstavnici, međutim, tvrde da se zakon primjenjuje selektivno i da je akcija dio šire politike pritiska na srpsko stanovništvo na sjeveru Kosova.
U spor se u međuvremenu uključila i Evropska unija, koja je od kosovskih vlasti zatražila da obustave dalja rušenja i da sa stanovnicima i lokalnim institucijama pronađu pravno održivo rješenje.
Glasnogovornica Evropske komisije Anita Hiper upozorila je da bi nepovratne mjere, uključujući rušenje objekata, trebalo zaustaviti dok sudovi ne donesu konačne odluke o neriješenim imovinskim zahtjevima.
Gazivode nisu samo pitanje vikendica
Značaj ovog područja daleko nadilazi spor oko nekoliko kuća i jednog motela.
Gazivode su vještačka akumulacija nastala tokom socijalističke Jugoslavije, izgradnjom brane visoke 107 metara na gornjem toku Ibra između 1972. i 1977. godine. Jezero je trebalo služiti za vodosnabdijevanje, navodnjavanje, hlađenje termoelektrana Kosovo A i Kosovo B te proizvodnju električne energije u hidroelektrani Gazivode.
Proteže se približno 24 kilometra, pri čemu se najveći dio nalazi na području općine Zubin Potok na sjeveru Kosova, dok manji dio prelazi na teritoriju Srbije.
Upravo zbog svog energetskog i vodnog značaja, ali i geografskog položaja, Gazivode su odavno mnogo više od lokalnog pitanja. Za Prištinu predstavljaju strateški resurs pod kontrolom države, dok su za Srbe na sjeveru Kosova povezane i s pitanjem imovine, porodičnih posjeda i odnosa prema institucijama Prištine.
Zbog toga glavna urednica portala KoSSev Tatjana Lazarević smatra da se cijeli slučaj ne može svesti na pitanje legalnosti nekoliko objekata.
Problem, prema njenom tumačenju, dodatno usložnjava činjenica da je nakon rata 1999. godine veliki broj ljudi kupovao zemljište, gradio ili obnavljao objekte u periodu kada su na Kosovu paralelno funkcionirali različiti sistemi upravljanja i evidencije.
Dio vlasnika danas tvrdi da posjeduje dokumentaciju o imovini, dok Priština dio takvih dokumenata ne priznaje ili ih smatra nedovoljnim.
Rušenja prije konačnih sudskih odluka
Najveća kontroverza nastala je zbog činjenice da su pojedini objekti uklonjeni dok su njihovi vlasnici već vodili sudske postupke.
Slučaj motela „Jezero“ posebno je privukao pažnju. Prema Lazarević, rušenje je izvršeno dok je sudski postupak još trajao, što je otvorilo pitanje pravne sigurnosti i odnosa izvršne vlasti prema sudskim procedurama.
Dodatni problem predstavlja način na koji su neki vlasnici obavještavani o postupku. Prema njenim navodima, pojedinci su najprije dobijali dopise javnog preduzeća „Ibar-Lepenac“ kojima se tražila dokumentacija ili iseljenje, nakon čega je uslijedilo rušenje, dok su formalna inspekcijska rješenja o uklanjanju objekata i novčanim kaznama u pojedinim slučajevima stizala naknadno.
Lazarević upozorava i da je dokumentacija vlasnicima dostavljana na albanskom jeziku, što dodatno komplikuje ostvarivanje njihovih prava.
Posebno pitanje predstavlja i pravni osnov po kojem je „Ibar-Lepenac“ upisan kao nosilac prava nad pojedinim parcelama.
Priština: Objekti su bespravni
Drugačiju sliku slučaja daje profesor Prištinskog univerziteta Nexhmedin Spahiu.
On tvrdi da uklanjanje objekata kod Gazivoda nije presedan te podsjeća da su kosovske vlasti ranije rušile bespravno izgrađene vikendice na Šar-planini, kao i na području jezera Badovac i Batlava.
Prema njegovom tumačenju, objekti uz Gazivode građeni su u periodu kada kosovske institucije nisu imale stvarnu kontrolu nad sjeverom Kosova. To, međutim, ne znači da su njihovi vlasnici imali pravo gradnje.
Spahiu smatra da je dio problema nastao upravo zbog dugogodišnjeg bezvlašća i neuređenih imovinskih odnosa, ali istovremeno priznaje da i uklanjanje bespravno izgrađenih objekata mora biti provedeno u skladu sa zakonom.
Kao ilustraciju navodi razgovor kosovskih ministara i ambasadora država članica EU-a, u kojem je, prema njegovim riječima, korišten primjer gradnje kuće u blizini Eiffelovog tornja: činjenica da je objekat bespravan ne znači da država može zanemariti propisanu proceduru prilikom njegovog uklanjanja.
Spor oko vlasništva traje decenijama
Pitanje vlasništva nad zemljištem dodatno je komplikovano činjenicom da je prostor uz akumulaciju mijenjao administrativni i pravni status.
Prema Spahiu, zemljište predviđeno za potapanje prilikom izgradnje akumulacije bilo je otkupljeno još sedamdesetih godina. On smatra da su ljudi koji danas tvrde da su objekti izgrađeni na njihovoj djedovini možda nekada zaista imali porodične posjede na tom području, ali da je za njih zemljište tada bilo obeštećeno.
S druge strane, srpski novinar i analitičar Branislav Krstić ukazuje na činjenicu da su mnogi objekti podizani u kasnijim godinama, kada Priština nije imala efektivnu vlast na sjeveru Kosova.
Prema njegovim riječima, objekti su građeni 2006, 2009, 2014, 2015. i 2018. godine, uz raspolaganje zemljištem koje je bilo povezano sa srpskim institucijama.
Krstić ne osporava pravo kosovskih vlasti da uklanjaju nelegalne objekte, ali insistira da se prije rušenja mora riješiti pitanje imovinskih prava.
„Snaga države ne mjeri se njezinom silom, već njezinom pravednošću“, poručuje on, uz stav da vlasnicima mora biti ponuđena pravna zaštita, uključujući mogućnost naknade ili drugog rješenja ukoliko sud utvrdi njihova prava.
Zašto se ruši na Gazivodama, a ne drugdje?
Jedno od ključnih pitanja koje se postavlja jeste da li se isti standardi primjenjuju na cijelom Kosovu.
Krstić kao primjer navodi Nacionalni park Šara, gdje se, prema njegovim tvrdnjama, nalazi oko 2.400 objekata, ali proces njihovog uklanjanja nije nastavljen.
Spominje i oko 400 objekata u blizini jezera Radonjić kod Đakovice, u području važnom za vodosnabdijevanje Metohije.
Ako se bespravna gradnja uklanja zbog zaštite javnog interesa i vodnih resursa, pita Krstić, zbog čega se isti princip ne primjenjuje jednako na svim lokacijama?
Upravo tu pitanje Gazivoda prestaje biti samo pravni spor o nekoliko objekata i prerasta u pitanje odnosa Prištine prema srpskoj zajednici na sjeveru Kosova.
„Ne dam Gazivode“ postao simbol
Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da je Gazivode godinama bilo jedno od mjesta na kojima je Aleksandar Vučić demonstrirao odlučnost Beograda prema kosovskom pitanju.
„Ne dam Gazivode“, rekao je Vučić još 2015. godine, tada kao premijer Srbije, dodajući da bi mogao biti smijenjen, ali da od tog stava neće odustati.
Tri godine kasnije, 2018, Vučić je posjetio područje jezera, čime je Gazivode dodatno dobilo status simbola srpske politike prema sjeveru Kosova.
Danas je situacija bitno drugačija.
Lazarević smatra da Beograd više ne pokazuje isti nivo interesa za područje Gazivoda, dok je Priština u međuvremenu značajno proširila institucionalnu kontrolu nad sjeverom.
Srbi izgubili institucionalni oslonac
Prema njenom mišljenju, jedan od razloga zbog kojih Priština danas može provoditi ovakve akcije jeste činjenica da je srpska zajednica ostala bez ranijeg institucionalnog i političkog oslonca.
Nakon povlačenja Srba iz kosovskih institucija, Priština je, tvrdi Lazarević, brzo popunila nastali prostor i proširila prisustvo policije, inspekcija i drugih državnih organa.
Takva politika u Prištini se predstavlja kao uspostavljanje vladavine prava i jednakosti pred zakonom, dok je među Srbima doživljavaju kao selektivnu primjenu zakona i pritisak na zajednicu.
Istovremeno se promijenio i međunarodni kontekst. Sjedinjene Države danas Balkan posmatraju prvenstveno kroz konkretne sigurnosne i energetske interese, dok Evropska unija nema dovoljno političkog jedinstva da odlučnije upravlja odnosima Beograda i Prištine.
Posljedica je rastuće nepovjerenje između dvije zajednice.
Lazarević procjenjuje da su međunacionalni odnosi na Kosovu na najnižem nivou od 1999. godine, uz gotovo potpuno odsustvo povjerenja.
Nova eskalacija ili nastavak političkog pritiska?
Uprkos rastu političkih tenzija, Lazarević kratkoročno ne očekuje ozbiljnu sigurnosnu eskalaciju.
Spahiu je još direktniji. Nakon sukoba u Banjskoj i povlačenja srpskih naoružanih struktura sa sjevera Kosova, smatra da više ne postoji organizovana struktura koja bi mogla izazvati ozbiljnije nerede na tom području.
To, međutim, ne znači da je problem nestao.
Gazivode ostaju prostor u kojem se prepliću neriješeni imovinski odnosi, pitanje autoriteta kosovskih institucija, položaj srpske zajednice, strateški značaj vode i energetike te višedecenijski spor Beograda i Prištine.
Zbog toga rušenje nekoliko vikendica i jednog motela ima mnogo šire posljedice od samih objekata. Ono je ponovo otvorilo pitanje kako se na sjeveru Kosova uspostavlja vlast, ko ima pravo raspolagati zemljištem i, možda najvažnije, može li se „vladavina prava“ provoditi bez povjerenja onih nad kojima se zakon primjenjuje.
Dok Priština insistira da uređuje prostor koji smatra državnim i strateškim resursom, Srbi upozoravaju na selektivnu primjenu zakona i postupke koji, prema njihovom tumačenju, prethode konačnim sudskim odlukama.
Upravo će sudski epilog tih sporova pokazati da li je riječ prvenstveno o provođenju zakona ili o još jednom poglavlju dugotrajnog političkog i imovinskog sukoba na sjeveru Kosova.
INTERVIEW, JEFFREY HOVENIER: Kosovo gubi vrijeme i povjerenje Washingtona
