Ponekad se propast jednog društva najbolje vidi kada uporedite dvojicu ljudi koji su sjedili u istoj fotelji na poziciji moći i utcaja. Beograd je nekada za gradonačelnika imao Bogdana Bogdanovića, arhitektu, profesora, pisca, eruditu i jednog od najznačajnijih evropskih graditelja memorijalne arhitekture dvadesetog vijeka.
Piše: Dragan BURSAĆ Plenum
Danas u toj fotelji sjedi Aleksandar Šapić, bivši vaterpolista, politički priučeni neočetnik koji bi Draži Mihailoviću podizao spomenik, Tita iseljavao iz Kuće cveća, a historiju glavnog grada uređivao prema ideološkom ukusu srpskog nacionalizma. Između njih dvojice proteklo je svega četrdesetak godina, a civilizacijska udaljenost mjeri se epohama, da ne kažem eonima.
I najlakše bi bilo naivno kazati da Beograd ne zaslužuje Šapića.
Samo, pogledate li šta je Beograd učinio Bogdanu Bogdanoviću, kako ga je ispratio, zbog čega ga je progonio i kako dio tog istog Beograda danas reaguje na njegove riječi, pitanje postaje mnogo neprijatnije:
A šta ako je Šapić upravo mjera današnjeg Beograda?
Bogdan Bogdanović bio je, podsjećam, gradonačelnik Beograda od 1982. do 1986. godine. Prije toga profesor i dekan Arhitektonskog fakulteta, predsjednik Saveza arhitekata Jugoslavije, član SANU iz koje je svojevoljno otišao, pisac desetina knjiga, čovjek čija su djela rasuta od Beograda i Sremske Mitrovice do Mostara, Prilepa, Bihaća, Jasenovca, Vukovara, Kruševca i Kosovske Mitrovice. Njegov Kameni cvijet u Jasenovcu pripada onoj rijetkoj arhitekturi pred kojom čovjeku objašnjenje gotovo smeta. Bogdanović je kamen pretvarao u pamćenje, a prostor u opomenu.
Spomenik jevrejskim žrtvama fašizma u Beogradu bio je njegovo prvo realizirano djelo. Podizao je memorijale mrtvima koje fašizam više nije mogao vratiti, ali ih živi nisu smjeli zaboraviti. Bio je partizan, ranjen u ratu i odlikovan Ordenom za hrabrost. Njegova antifašistička legitimacija nastala je mnogo prije današnje industrije historijskog prepakivanja, kada se biografije popravljaju sudskim rehabilitacijama, političkim deklaracijama i televizijskim mitovima.
A onda je došlo vrijeme u kojem je Bogdan Bogdanović postao smetnja Srbiji.
Bogdanović, onaj koji je shvatio i platio
Vrlo rano je razumio šta se rađa oko Slobodana Miloševića. Nakon Osme sjednice 1987. napisao je veliko pismo Centralnom komitetu Saveza komunista Srbije, anatomiju jezika nacionalizma koji se upravo pretvarao u državnu politiku. Uslijedila je haranga: Prijetnje, medijski napadi, pokušaji zastrašivanja, grafiti, političko i društveno izopštavanje. Čovjek koji je Beogradu i Jugoslaviji ostavljao spomenike postao je neprijatelj zato što je odbio učestvovati u kolektivnom samozavaravanju. Početkom devedesetih istjeran je iz svog ateljea i alternativne škole u Malom Popoviću, a 1993. napustio je Beograd i otišao u Beč.
Tu zapravo počinje priča o Aleksandru Šapiću.
Jer Šapić nije pao s neba u Beograd. Izrastao je iz zemlje koja je decenijama đubrena historijskim nacionalističkim revizionizmom.
Bogdanović je otišao u Beč, a ideologija od koje je pobjegao ostala je kod kuće, đubrena medijama, crkvom i politikom.
I rasla je i bujala.
Da je Bogdanović živ, ubili bi ga
Prije nekoliko dana na svom Facebook profilu objavio sam Bogdanovićevu fotografiju i njegove riječi koje danas zvuče gotovo proročanski:
“…Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer posle izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te neverovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije. A unesrećili su susedne narode, o čemu sam već govorio, i u tom ludilu ima i elemenata samoubistva cele moje nacije. Inače, sve su države i nacije i dobijale i gubile ratove, vrlo važno, ali je važno i strašno to što su Srbi u ovom ratu, ponavljam, izgubili i dušu i čast…“
Potpisao sam Čovjeka: prof. dr. Bogdan Bogdanović, arhitekta, neimar, tvorac, pored mnogih drugih, i Partizanskog spomen-groblja u Mostaru, pisac, nekadašnji gradonačelnik Beograda.
I uslijedila je kanonada zlokobnih komentara.
Upravo onakvih komentara koji su, paradoksalno, Bogdanovićevoj dijagnozi dali novi život i gotovo laboratorijsku potvrdu. Uz ljude koji su razumjeli šta čovjek govori, krenuo je poznati nacionalistički, velikosrpski refleks: a šta su oni nama radili, a naše žrtve, a naši mrtvi, a Oluja, a muslimani, a teritorije, a pobjede, a porazi. Jedni mu osporavaju moralno pravo jer je bio komunista, drugi njegovu misao mjere teritorijama koje su Srbi navodno osvojili, a “izgubili na papiru“, treći čitavu raspravu vraćaju na procente Bosne i Hercegovine.
Kao da Bogdan Bogdanović govori o katastru.
A čovjek govori o samoj duši.
I upravo tu leži suština njegovog upozorenja i možda najdublja tragedija srpskog nacionalizma: narod može osvojiti teritoriju i izgubiti sebe. Može vojnički zauzeti grad, politički stvoriti entitet, povući granicu, protjerati susjeda, spaliti njegovu kuću i poslije svega decenijama objašnjavati sebi kako je pobijedio, dok iza te pobjede ostaje moralna pustinja.
Duša nema kvadratne kilometre.
Čast nema entitetsku liniju.
Savjest nema katastar.
Zato se Bogdanoviću i dana posthumno odgovara mapama.
Nacionalizam in vivo
Nacionalizam je tokom posljednjih trideset i kusur godina izgradio gotovo savršenu odbranu od svake moralne samokritike. Kad spomenete zločin, odgovara drugim zločinom. Kad spomenete žrtvu, donosi svoju žrtvu. Kad spomenete odgovornost, otvara historijski atlas. Kad neko iz vlastitog naroda progovori o njegovom zlu, dobije etiketu izdajnika, autošoviniste, srbomrsca, ustaše, stranog plaćenika, domaćeg neprijatelja, ili neku novu riječ koju će nacionalistička radionica smisliti do sutra.
Bogdanović je zato bio i ostao toliko opasan.
Govorio je kao čovjek koji je Srbiju smatrao sposobnom da bude bolja od vlastitog nacionalizma. Takve nacionalizam najteže podnosi. Sa otvorenim neprijateljem zna šta će, njega treba manifestno mrziti. Bogdanović mu je donosio ogledalo.
A ogledala su opasna u društvima koja decenijama žive od vlastitog uljepšanog portreta.
I onda, na drugom kraju ove priče, imamo jednog Aleksandra Šapića. Perverzno logično.
A danas, vaterpolista u potrazi sa četnikom Dražom
Današnji gradonačelnik Beograda predlaže spomenik Draži Mihailoviću. Nakon propasti ideje o prvobitnoj lokaciji, traži se nova. Istovremeno godinama govori o premještanju Titovih posmrtnih ostataka iz Kuće cveća, izmještanju grobova narodnih heroja sa Kalemegdana i simboličkom obračunu s antifašističkim nasljeđem.
Zamislite samo taj put.
Od čovjeka koji projektuje spomenik žrtvama fašizma do čovjeka koji bi podizao spomenik fašisti Draži Mihailoviću.
Od arhitekte Kamenog cvijeta u Jasenovcu i Partizanskog spomen-groblja u Mostaru do političara koji bi posmortalno iseljavao Kuću cveća.
Od profesora koji je studentima otvarao svjetove arhitekture, filozofije, mitologije i grada do Vučićevog gradonačelnika koji bi gradu propisivao podobne mrtvace.
Od Bogdana do Šapića.
To je mjera pada Beograda.
I bilo bi vrlo ugodno sve svaliti na Šapića, Vučića, SNS, tabloide i nekoliko profesionalnih revizionista. Tako bismo sačuvali onu romantičnu sliku Beograda kao vječno liberalnog i kosmopolitskog grada kojeg su nekakvi primitivci privremeno oteli njegovim građanima.
Samo, gradovi imaju vlastitu političku biografiju.
Beograd je imao Bogdana Bogdanovića i pustio ga da ode.
Srbija je imala Bogdana Bogdanovića i od njega napravila izdajnika.
A kada društvo decenijama tjera svoje Bogdane, jednoga jutra probudi se sa Šapićem i Šapićima.
Šapić mi zato ne djeluje kao anomalija, nego kao logičan završetak jedno dugog procesa. On historiju razumije upravo onako kako ju je nacionalistička Srbija naučila razumijevati: Kao bajta-skladište iz kojeg se uzimaju podobni mrtvi. Jedne izbacuješ, druge unosiš. Jedne rehabilituješ, druge proglašavaš uljezima u vlastitom grobu. Jednom podižeš spomenik, drugome bi selio kosti.
Grad tako postaje ideološko groblje.
A razlika između Bogdanovića i Šapića nadilazi obrazovanje, kulturu, profesiju i politički ukus. Pred nama su dva potpuno različita poimanja grada, svijeta i civilizacije.
Dvije različite civilizacije
Za Bogdanovića je grad bio slojevito pamćenje čovječanstva, prostor susreta epoha, ljudi, jezika, arhitekture i sjećanja. Čitav njegov profesionalni život svjedočio je opsesiju gradom kao živim organizmom. Ratno razaranje gradova posmatrao je kao poseban oblik barbarstva, kao napad na samu ideju zajedničkog života.
Za Šapića grad postaje tabla na kojoj pobjednik briše prethodni tekst.
I zato je poređenje dvojice gradonačelnika tako brutalno.
Bogdanović je predstavljao Beograd sposoban da proizvede intelektualca evropskog formata, čovjeka čiji se rad proučava daleko izvan Srbije. Šapić predstavlja Beograd kojem treba objašnjavati da civilizacijski napredak ne počinje premještanjem mrtvog maršala kako bi se napravilo simboličko mjesto za četničkog komandanta.
Nema preciznijeg grafikona društvenog pada i tvorbe grada u Konstantinovićevu i Dežulovićevu palanku.
Najtragičnije je što je Bogdanović proces vidio dok je tek počinjao. Vidio je metajezik koji se mijenja, riječi koje se militarizuju, nacionalnu samosažaljivost koja raste, mit koji ulazi u politiku i politiku koja priprema ljude za katastrofu. Govorio je prije Vukovara, prije opsade Sarajeva, prije Srebrenice, prije masovnih grobnica, prije stotina hiljada raseljenih ljudi, prije urbicida, elitocida i genocida.
Zbog toga je morao otići.
Beograd ga je izgubio 1993. godine, sedamnaest godina prije njegove smrti u Beču.
A sada dolazimo do najneugodnijeg pitanja.
Zaslužuje li Beograd Aleksandra Šapića?
U tom gradu i danas žive hiljade ljudi koji se stide historijskog revizionizma, brane antifašističku tradiciju, izlaze na ulice protiv nasilja, čuvaju kulturu grada i Srbiju zamišljaju daleko iznad šapićevske provincijalizacije. Njihov Beograd je stvaran, živ i dragocjen.
Ali postoji i onaj drugi Beograd.
Onaj koji je Bogdanoviću ispisivao uvrede.
Onaj koji je gledao kako početkom devedesetih odlaze neki od njegovih najboljih ljudi.
Onaj u kojem je Miloševićev jezik nadživio Miloševića.
Onaj kojem danas morate objašnjavati zašto je Draža Mihailović problem, zašto je antifašizam civilizacijska vrijednost i zašto se historija ne popravlja premještanjem mrtvih.
Taj Beograd je Šapića dugo i predano stvarao kroz razne imanacije.
Zato Šapić nije kazna koja je stigla niotkuda.
On je rek banalni račun.
Račun za protjerane Bogdane, za prešućene devedesete, za rehabilitovane četnike, za generacije naučene da svaki razgovor o vlastitoj odgovornosti započnu tuđim zločinom, za kulturu u kojoj je lakše prepraviti prošlost nego pogledati je u oči.
Hajde da se poigramo
I hajde da na trenutak zamislimo Bogdana Bogdanovića živog u Srbiji 2026. godine.
Zamislimo da danas, u devedeset četvrtoj godini života, ponovi svoju rečenicu da su Srbi izgubili dušu i čast zbog „neverovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije“. Zamislimo ga kako govori o unesrećenim susjednim narodima, o samoubilačkoj prirodi nacionalizma, o Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici i velikosrpskom projektu.
Šta bi mu priredila današnja Srbija?
Vrlo vjerovatno isti progon, samo tehnološki usavršen.
Tabloidi bi od njega napravili ustašu. Televizijski analitičari autošovinistu. Profesionalni patrioti s društvenih mreža srbomrsca. Dežurni lovci na izdajnike prebrojavali bi mu krvna zrnca, kopali po porodičnom stablu i dokazivali za čije pare ruši Srbiju. Čovjek koji je kao partizan ranjen boreći se protiv fašizma morao bi se pred nekim televizijskim neočetnikom pravdati zbog manjka patriotizma.
A možda bi ga opet protjerali.
Možda bi ga neko i ubio.
Jer društvo koje je jednom protjeralo Bogdana Bogdanovića zbog upozorenja na nacionalizam, a zatim prošlo kroz ratove koje je taj nacionalizam proizveo i tri decenije kasnije došlo do gradonačelnika koji želi spomenik četniku Draži Mihailoviću, pokazuje zastrašujuću sposobnost da iz vlastite katastrofe izvuče upravo i jedino pogrešnu pouku.
Zato na kraju Šapića vrijedi pogledati bez čuđenja
Takav je kakav jeste.
Njegova miniintelektualna mjera, historijski revizionizam, politički oportunizam i neočetničko preuređivanje memorije odavno su javni.
Strašnija je mogućnost da Aleksandar Šapić više nije incident Beograda.
On je njegova mjera.
Nekada je tu mjeru predstavljao Bogdan Bogdanović, čovjek koji je podizao spomenike žrtvama fašizma i upozoravao Srbiju da će je nacionalizam odvesti u katastrofu.
Danas je predstavlja čovjek koji bi podizao spomenik Draži Mihailoviću.
Od Bogdanovića do Šapića stala je čitava novija historija Srbije, od upozorenja pred katastrofu, preko katastrofe same, do njenog današnjeg prepakivanja u poželjnu prošlost.
I zato najveći spomenik koji je Beograd podigao posljednjih decenija nema ni kamen, ni bronzu, ni postament.
To je razdaljina između Bogdana Bogdanovića i Aleksandra Šapića.
To je u konačnici ledeno pitanje koje je proizvelo Šapića, lažu li Beograđani kad kažu da su voljeli Bogdanovića ili danas kad kažu da je bio ustaša?
Odgovor je mjera pada Beograda.
DRAGAN BURSAĆ: Zašto se Bošnjaci u velikom broju stide svoje državotvornosti?
