“Srpski jezik u Crnoj Gori zaštićen je Ustavom, njime se slobodno govori, piše i obrazuje. Pa šta onda traže njegovi samozvani zaštitnici? Traže da crnogorski jezik izgubi status, dostojanstvo i pravo na vlastito ime. A Milan Knežević je konačno izgovorio ono što se godinama pokušava sakriti iza priče o ugroženosti.“
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
Jezik koji niko ne progoni i država koju bi da preimenuju
Povod za novu rundu jezičkog inženjeringa i za ovaj tekst stigao je 16. novembra 2026. godine, kada je Skupštini Crne Gore predata peticija za izjednačavanje statusa srpskog i crnogorskog jezika. Inicijator je Dušan Krcunović, predsjednik Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori.
Ali polako.
Zamislite prvo tu strašnu nepravdu! U jednoj evropskoj državi na pragu EU možete slobodno govoriti srpskim jezikom, pisati srpskim jezikom, čitati srpsku književnost, izjašnjavati se kao Srbin, njegovati svoju kulturu, a vaš jezik ima i ustavom zagarantovan status jezika u službenoj upotrebi. I onda se pojave politički zaštitnici tog istog jezika i objave da je ugrožen, da mu treba vratiti dostojanstvo i da se hitno mora mijenjati Ustav.
Dobro došli u Crnu Goru, zemlju u kojoj je srpski jezik toliko ugrožen da njime govore stotine hiljada ljudi, a njegovi politički čuvari toliko su zabrinuti da bi najradije mijenjali ustavni identitet države kako bi ga, zaboga, spasili.
Pa od koga ga spašavate, junaci? Od crnogorskog jezika? Od činjenice da Crnogorci imaju pravo svoj jezik zvati crnogorskim? Od države koja se zove Crna Gora?
Jer upravo tu leži suština ove višedecenijske političke opsesije i opresije.
Bojovnicima srpskog sveta problem predstavlja sama činjenica da crnogorski jezik ima vlastito ime, ustavni status i institucionalni legitimitet. Dok god crnogorski jezik živi kao samostalan standardni jezik, živi i jedan od najvidljivijih simbola crnogorske državne i nacionalne posebnosti. A ta posebnost kvari velikodržavnu računicu po kojoj je Crna Gora tek privremeno odvojeni dio zamišljenog svesrpskog prostora.
Milan Knežević i otkriće da u Crnoj Gori žive Crnogorci
A onda se pojavio Milan Knežević, predsjednik Demokratske narodne partije, čovjek koji već godinama uspijeva da svaku raspravu o crnogorskom identitetu pretvori u politički vodvilj s elementima velikosrpske melodrame.
I čovjek je konačno izgovorio suštinu. Zalomilo mu se valjda.
Govoreći u Herceg Novom o zahtjevu da srpski jezik dobije status službenog jezika, Knežević je poručio:
„Tražili smo kao Demokratska narodna partija da se srpski jezik normira sa manjinskim jezikom u Crnoj Gori, a to je crnogorski.“
Pročitajte još jednom. Pažljivo.
Crnogorski jezik je, po Milanu Kneževiću, manjinski jezik u Crnoj Gori!
Dakle, u državi koja se zove Crna Gora, čiji Ustav crnogorski određuje kao službeni jezik, jedan politički lider samouvjereno proglašava taj jezik manjinskim, pozivajući se na popisne procente kao da je riječ o raspodjeli mandata u mjesnoj zajednici.
Knežević, naravno, zna da prema posljednjem popisu srpskim jezikom govori 43,18 odsto stanovništva, a crnogorskim 34,52 odsto. Ali ono što Knežević očigledno odbija da prihvati jeste činjenica da broj govornika i ustavni status jezika nisu ista kategorija. Niđe veze!
Po njegovoj logici, ako sutra neki drugi jezik dobije nekoliko procenata više govornika, trebalo bi ponovo prepravljati ustavni identitet države. Možda bi, slijedeći tu genijalnu političku metodologiju, trebalo svakih deset godina organizovati referendum o tome kako se Crna Gora zove.
Milan Knežević bi, izgleda, najradije da Crnogorci budu manjina u vlastitoj državi, pa da im onda velikodušno prizna pravo na folklor, gusle, nošnju i poneku riječ, pod uslovom da se sve to uredno uklopi u kulturni inventar srpskog sveta.
A kada crnogorski identitet zatraži puno pravo na vlastito ime, istoriju i jezik, nastaje politička uzbuna.
Peticija kao politički instrument
Vratimo se na povod. Dakle, kažem, povod za novu rundu jezičkog inženjeringa stigao je 16. novembra 2026. godine, kada je Skupštini Crne Gore predata peticija za izjednačavanje statusa srpskog i crnogorskog jezika. Inicijator je Dušan Krcunović, predsjednik Matice srpske, Društva članova u Crnoj Gori.
I ovdje treba biti precizan. Pravo građana da zahtijevaju ustavne promjene potpuno je legitimno. Ni zahtjev za dodatnim službenim statusom srpskog jezika sam po sebi ne dokazuje namjeru ukidanja crnogorskog. Ali kada se taj zahtjev smjesti u širi politički kontekst upornog osporavanja crnogorske nacionalne i jezičke posebnosti, postaje jasno zašto se otvara mnogo ozbiljnije pitanje od obične administrativne ravnopravnosti.
Jer šta je konkretno uskraćeno građaninu Crne Gore koji govori srpski? Koja mu je knjiga zabranjena? Koji mu je jezik izbrisan iz Ustava?
Hajde da ponovimo po ko zna koji put:
Član 13 Ustava Crne Gore nedvosmisleno kaže da je crnogorski službeni jezik, da su ćirilica i latinica ravnopravne i da su srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezici u službenoj upotrebi.
Dakle, srpski jezik je ustavna kategorija. Zaštićen je. Priznat je. Njegovi govornici imaju pravo na vlastiti jezički identitet.
Ali to očigledno nije dovoljno političkim akterima koji bi da prekrajaju crnogorski ustavni poredak.
A Knežević nam je, zahvaljujući svojoj poslovičnoj političkoj neobuzdanosti, dodatno objasnio o čemu se radi.
On je pitanje jezika uredno spakovao zajedno sa zahtjevima za trobojku, dvojno državljanstvo, promjene himne i optužbama da Crna Gora popušta Hrvatskoj.
Kakav veličanstven program za spas jednog jezika!
Počnete od gramatike, završite na državnoj zastavi, himni, državljanstvu i teritoriji. Ali ne zavaravajte se, uvijek je tako bilo.
I sve to, naravno, u ime zaštite navodno ugroženog srpskog jezika.
Zapravo, Knežević je svojim nastupom učinio veliku uslugu svima koji upozoravaju na političku pozadinu ove kampanje. Pokazao je koliko je pitanje jezika povezano sa širim zahtjevima za preuređenje crnogorskog identitetskog i državnog prostora.
Kad brojanje jezika postane prebrojavanje države
Nova srpska demokratija i Demokratska Crna Gora podržale su inicijativu. Potpredsjednik Vlade Budimir Aleksić poručio je da se nada njenom uspjehu, podsjećajući da politički subjekti kojima pripada već dvije decenije teže drugačijoj ustavnoj poziciji srpskog jezika.
Dvadeset godina jedne te iste političke borbe koja se uporno predstavlja kao borba za elementarna prava, premda je srpski jezik sve to vrijeme dio ustavnog i javnog života Crne Gore.
I sada nam se nudi popis kao konačni arbitar jezičkog identiteta države.
Crna Gora je građanska država, a njeni građani imaju puno pravo da svoj maternji jezik nazivaju kako žele. I oni koji govore srpskim, i oni koji govore crnogorskim, i oni koji govore bosanskim, hrvatskim ili albanskim.
Pritom, činjenica da se govornici ovih jezika međusobno razumiju i da standardi dijele zajedničku jezičku osnovu nikome ne daje pravo da tuđe ime jezika proglasi izmišljotinom. Lingvistička bliskost i pravo na vlastitu standardizaciju sasvim su spojive stvari.
Zato je naročito opasna politička ideja prema kojoj bi crnogorski jezik trebalo tretirati tek kao lokalnu varijantu srpskog, kao neku folklornu zanimljivost koja smije živjeti samo dok ne počne ozbiljno označavati crnogorsku posebnost.
To je krajnji domet takve identitetske politike: priznati ljudima pravo da govore, ali im osporavati pravo da imenuju vlastiti govor.
Srpski svet i njegova vječita glad za tuđim identitetom
Ova kampanja ima svoju predistoriju i bilo bi naivno posmatrati je kao usamljenu peticiju nekoliko zabrinutih intelektualaca.
Godinama se iz nacionalističkih političkih i medijskih krugova crnogorski jezik predstavlja kao vještačka tvorevina, crnogorska nacija kao istorijska zabuna, a crnogorska državnost kao nesretna posljedica političkih okolnosti.
I svaki put kada Crna Gora pokuša učvrstiti vlastiti identitet, pojavljuje se ista optužba: antisrpstvo!
Kada Crnogorci brane svoj jezik, optužuju ih da mrze srpski. Kada brane svoju crkvenu i kulturnu posebnost, optužuju ih da progone Srbe. Kada insistiraju na državnom suverenitetu, proglašavaju ih neprijateljima Srbije.
Tako se pravo na vlastiti identitet pretvara u navodni napad na tuđi.
A Milan Knežević je savršeni politički izvođač tog programa, čovjek koji istovremeno govori o odbrani crnogorskog suvereniteta i zahtijeva promjene gotovo čitavog simboličkog inventara crnogorske državnosti.
Još samo da predloži da se Crna Gora zove Južna Srbija ili Srbija na Moru, pa da konačno završi posao i oslobodi nas zamornog tumačenja njegovih političkih namjera.
Crnogorski jezik neće nestati preglasavanjem
Ustav Crne Gore predviđa posebno zahtjevnu proceduru za promjenu člana 13: potrebna je dvotrećinska većina svih poslanika, a zatim potvrda najmanje tri petine svih birača na državnom referendumu.
I dobro je što je tako.
Jer ustavni identitet države ne smije zavisiti od dnevne političke nervoze, raspoloženja koalicionih partnera ili ambicija nacionalističkih centara moći.
Srpski jezik zaslužuje poštovanje. Njegovi govornici zaslužuju sva prava. Upravo zato nema nikakve potrebe da se njihova prava suprotstavljaju pravu Crnogoraca na vlastiti jezik.
A bojovnicima srpskog sveta valja postaviti jednostavno pitanje: Biste li jednako energično branili pravo Crnogoraca da svoj jezik nazivaju crnogorskim, da ga standardizuju, izučavaju i razvijaju, bez vašeg političkog tutorstva?
Odgovor na to pitanje pokazao bi koliko u ovoj kampanji ima stvarne brige za jezička prava, a koliko želje za dominacijom.
Jer ako crnogorski jezik prihvatate samo kao podvrstu srpskog, ako njegov naziv doživljavate kao istorijsku grešku, a njegov ustavni status kao prepreku koju valja ukloniti, onda je sasvim jasno kakvu Crnu Goru priželjkujete, za šta se borite i čemu se nadate.
Borite se za Crnu Goru koja će se odreći dijela vlastitog identiteta kako bi zadovoljila tuđu nacionalnu predstavu o sebi.
I zato je čitava ova priča mnogo veća od jednog ustavnog člana.
Riječ je o pravu Crne Gore da bude svoja, sa svim svojim građanima, jezicima i identitetima, bez obaveze da bilo kome dokazuje vlastitu autentičnost.
Srpski jezik u Crnoj Gori niko ne mora spašavati od crnogorskog. Crnogorski jezik, međutim, itekako treba braniti od političkih projekata koji bi mu oduzeli pravo na vlastito ime.
A Milanu Kneževiću i njegovim istomišljenicima ostaje da se pomire s jednom jednostavnom činjenicom: Crna Gora ima svoje ime, svoju državnost, svoje građane i svoj jezik.
I koliko god se Knežević trudio da crnogorski jezik proglasi manjinskim, neće moći preglasati činjenicu da Crnogorci imaju pravo biti Crnogorci i da im je jezik Crnogorski (veliko slovo).
Jer prava mjera slobode srpskog jezika u Crnoj Gori nikada neće biti količina prava oduzetih crnogorskom.
A upravo bi to bojovnici srpskog sveta morali konačno naučiti.



