Pregovori Rusije, Ukrajine i SAD-a završeni su bez dogovora o teritorijama i prekidu rata. Iza diplomatske scene, međutim, odvija se mnogo ozbiljnija borba: Washington i Moskva pokušavaju preuzeti kontrolu nad budućim sigurnosnim poretkom Evrope, dok Kijev i evropske prijestolnice sve teže uspijevaju izboriti mjesto za pregovaračkim stolom.
Pregovori Rusije, Ukrajine i Sjedinjenih Američkih Država u Abu Dhabiju nisu donijeli ni prekid vatre ni politički kompromis. Nakon gotovo devet mjeseci bez direktnog susreta takvog formata, delegacije su se razišle bez pomaka u najtežem pitanju – teritorijalnom statusu okupiranih i spornih područja. Jedini opipljiv rezultat najavljena je velika razmjena ratnih zarobljenika, koja bi mogla biti najveća od početka ruske invazije.
Ipak, značaj ovih razgovora ne može se mjeriti samo onim što je dogovoreno. Mnogo važnije je ono što se pokušava nametnuti izvan formalnog pregovaračkog dnevnog reda: novi odnos snaga između Washingtona i Moskve, položaj Ukrajine nakon rata i buduća sigurnosna arhitektura evropskog kontinenta.
Upravo je tu najopasnija dimenzija procesa. Rat koji je Rusija pokrenula protiv Ukrajine sve se otvorenije pokušava pretvoriti u pregovore o evropskom poretku, pri čemu bi dvije velike sile odlučivale o pravilima, a države čija je sigurnost neposredno ugrožena bile svedene na prihvatanje već donesenih odluka.
Teritorijalni ustupci kao put do ruske pobjede
Moskva je u Abu Dhabi stigla s ciljem da diplomatskim putem dobije ono što nije uspjela ostvariti na bojnom polju. Prijedlozi o promjeni administrativnih granica, koji bi Rusiji omogućili da formalno proglasi kontrolu nad cijelim Donbasom, predstavljaju pokušaj da se vojna okupacija pretvori u politički priznatu činjenicu.
Kijev je takvu mogućnost odbio. Ukrajinska strana ne prihvata povlačenje svojih snaga iz dijelova Donjecke oblasti koje još kontrolira, niti pristaje da se teritorijalno pitanje riješi administrativnim prekrajanjem granica. To odbijanje nije samo pregovaračka taktika. Riječ je o granici između sporazuma koji bi zaustavio rat i rješenja kojim bi se ruska agresija nagradila teritorijalnim dobitkom.
Washington, očigledno, pokušava pronaći formulu koja bi Moskvi omogućila da predstavi dogovor kao pobjedu. Problem je što bi takva formula mogla značiti da se od Ukrajine traži da se odrekne dijela vlastite teritorije kako bi se Kremlju omogućilo da politički opravda rat koji nije uspio dobiti.
Dok se teritorijalni spor nije pomjerio s mrtve tačke, razmjena zarobljenika ostaje jedini konkretan rezultat. To je važan humanitarni pomak, ali ne smije se predstavljati kao dokaz da su strane blizu mirovnog sporazuma. Između dogovora o oslobađanju zarobljenika i dogovora o budućnosti Ukrajine nalazi se nepremostiv politički jaz.
Ukrajina između ratne iscrpljenosti i straha od kapitulacije
Položaj ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog postaje sve složeniji. Kijev insistira na jasnom redoslijedu: najprije prekid vatre, zatim pouzdane sigurnosne garancije, a tek potom razgovori o širem političkom i vojnom sporazumu. Ukrajinski vojni vrh istovremeno odbacuje mogućnost da se država odrekne sposobnosti da se samostalno brani.
Razlog je jednostavan: obećanja bez stvarne vojne snage i dugoročnih garancija ne bi spriječila novu rusku agresiju. Budući da članstvo Ukrajine u NATO-u više nije realna opcija u pregovaračkom horizontu, Kijev traži dugoročnu finansijsku podršku, najmanje deset godina, kako bi održao vojsku od 800.000 do 900.000 pripadnika.
Takav zahtjev pokazuje koliko je duboko nepovjerenje prema ruskim namjerama, ali i koliko je neizvjesna budućnost ukrajinske odbrane. Ukrajina ne traži samo novac za obnovu nakon rata nego i sredstva da spriječi njegovo ponavljanje. Bez toga bi eventualni prekid borbi mogao postati tek pauza prije nove ruske ofanzive.
Istovremeno, ratna iscrpljenost sve snažnije oblikuje raspoloženje ukrajinskog društva. Strah od ekonomskog sloma i produžavanja rata otvara prostor za sve glasnije rasprave o kompromisu s Moskvom. Ono što je donedavno gotovo automatski označavano kao kapitulacija danas se razmatra u kontekstu stvarnih troškova nastavka rata.
To, međutim, ne znači da je ukrajinsko društvo spremno prihvatiti bilo kakav sporazum. Naprotiv, vlast se suočava s protivrječnim pritiscima: s jedne strane, građani su iscrpljeni ratom, a s druge, vojska i dio javnosti ne žele prihvatiti rješenje koje bi poništilo žrtve i ostavilo zemlju izloženu novoj invaziji.
Zelenski zato ne pregovara samo s Moskvom i Washingtonom. Mora računati i na političke posljedice svakog ustupka kod kuće. Posebno osjetljivo pitanje bit će odnos države prema vojnicima i veteranima, koji bi eventualni sporazum mogli doživjeti kao izdaju ako njime ne budu osigurani ni teritorijalni integritet ni dugoročna sigurnost zemlje.
Evropa izvan glavnog pregovaračkog stola
Za Evropu je možda najvažnija poruka iz Abu Dhabija to što se njena buduća sigurnost sve više razmatra bez njenog ravnopravnog učešća. Moskva insistira na direktnom dogovoru sa Sjedinjenim Državama, dok evropske države pokušavaju izboriti utjecaj na proces koji će neposredno odrediti njihovu vlastitu sigurnost.
Evropski predstavnici u Abu Dhabiju nisu bili dio glavnih trilateralnih razgovora. Njihova uloga svedena je na odvojene sastanke s američkom i ukrajinskom delegacijom, uz ponavljanje načelnih stavova o teritorijalnom integritetu Ukrajine. To je politički ponižavajuća pozicija za kontinent koji se godinama suočava s posljedicama ruske agresije i koji bi, prema vlastitim sigurnosnim interesima, morao biti jedan od ključnih aktera u određivanju poslijeratnog poretka.
Moskva takav položaj Evrope ne doživljava kao problem, nego kao priliku. Ruska strategija podrazumijeva zaobilaženje evropskih institucija i prijestolnica te uspostavljanje direktnog odnosa sa Washingtonom. Cilj nije samo dogovor o Ukrajini nego i nametanje razgovora o sferama utjecaja, vojnom prisustvu i granicama zapadne sigurnosne arhitekture.
U tom kontekstu posebno je važno rusko insistiranje na novom evropskom sigurnosnom poretku. Kremlj ne traži samo teritorijalne ustupke od Kijeva. Pokušava ograničiti i mogućnost da Ukrajina samostalno bira svoje sigurnosne saveze i da evropske države razvijaju odbrambene kapacitete bez ruskog pristanka.
Dodatni pritisak stvara i stanje na terenu. Ruski napadi na ukrajinsku energetsku infrastrukturu tokom zime nisu odvojeni od pregovaračke strategije. Razaranjem energetskog sistema i pogoršavanjem životnih uslova stanovništva Moskva pokušava povećati cijenu otpora i oslabiti poziciju Kijeva za pregovaračkim stolom. Drugim riječima, dok se u Abu Dhabiju govori o miru, Rusija nastavlja koristiti rat kao sredstvo za iznuđivanje političkih ustupaka.
Evropski lideri, suočeni s mogućnošću da Washington i Moskva dogovore rješenje bez njih, već pokazuju spremnost da razgovaraju o novoj sigurnosnoj arhitekturi i prije formalnog završetka rata. Ali sama spremnost na razgovor ne znači i sposobnost da se utiče na njegov ishod. Evropa može odbacivati sporazum koji joj bude ponuđen, ali bez političkog jedinstva i ozbiljnijih odbrambenih kapaciteta teško će spriječiti da se njeni interesi zaobiđu.
Kina kao pozornica dogovora velikih sila
Sljedeći važan test mogao bi biti susret Donalda Trumpa, Vladimira Putina i Xi Jinpinga u kineskom Shenzhenu, najavljen u okviru samita lidera APEC-a 18. i 19. novembra. Moskva već najavljuje da će Ukrajina biti jedna od glavnih tema razgovora Trumpa i Putina.
Posebno je značajno to što se u najavama takvog susreta ne spominje učešće ukrajinskog predsjednika niti evropskih lidera. Ako bi se o budućnosti Ukrajine razgovaralo između američkog, ruskog i kineskog predsjednika, bez Kijeva za stolom, to bi predstavljalo ozbiljan udarac principu da se o sudbini jedne države ne može odlučivati bez njenog učešća.
Ukrajinski ministar vanjskih poslova Andrij Sibiha upozorio je da bi takav format mogao ohrabriti Putina da nastavi rat. To upozorenje nije bez osnova. Kremlj bi svaki signal da se o Ukrajini može pregovarati bez Ukrajine mogao protumačiti kao potvrdu da je njegova strategija iscrpljivanja protivnika i pritiska na Zapad počela davati rezultate.
Poređenja s Jalтом ili Bečkim kongresom mogu zvučati pretjerano, ali ukazuju na stvarnu opasnost: povratak politike velikih sila u kojoj se manje države tretiraju kao prostor za dogovaranje, a ne kao ravnopravni politički subjekti. Razlika je u tome što se danas takav poredak ne uspostavlja nakon velikog rata i uz saglasnost svih ključnih pobjednika, nego usred agresije čiji ishod još nije odlučen.
Najveći paradoks cijelog procesa jeste to što se pregovori predstavljaju kao put prema miru, dok se istovremeno otvara pitanje ko ima pravo odlučivati o sigurnosti cijele Evrope. Ako se budući sporazum bude zasnivao na ruskom pravu veta nad ukrajinskim izborima i američko-ruskom dogovoru o evropskim sigurnosnim pitanjima, onda to neće biti samo kompromis o završetku rata. Bit će to pokušaj uspostavljanja poretka u kojem se pravo jačeg ponovo nameće kao osnovno pravilo međunarodnih odnosa.
Abu Dhabi zato nije donio mir. Pokazao je koliko su duboke podjele, ali i koliko je opasna mogućnost da se rat u Ukrajini završi dogovorom koji bi nagradio agresora, oslabio suverenitet napadnute države i Evropu pretvorio u posmatrača vlastite sigurnosne budućnosti.
(Proglas)
PUTIN PRIJETI NASTAVKOM RATA: Strane trupe u Ukrajini proglasio legitimnom metom
