“Niko Dodika i ekipu nije zaustavio. Niko ih nije pitao zašto su tu. Niko ih nije priveo. A najmanje ministar Zukan Helez, koji se juče busao u prsa zakonima, naredbama i Ustavom, a danas izgleda kao islužena, loša karikatura pravne države koju niko ne zarezuje ni dva posto”.
Piše: Dragan BURSAĆ Radio Sarajevo
Pa da, naravno da su došli. Bjegunci Dodik, Višković, Stevandić. Na proslavu Dana Trećeg pješadijskog RS puka Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Ušli su, prošli kroz kapiju kasarne Kozara u Banjaluci, čestitali, pozdravili, nasmijali se kamerama. I šta bi, pitate?
Ništa.
Niko ih nije zaustavio. Niko ih nije pitao zašto su tu. Niko ih nije priveo. A najmanje ministar Zukan Helez, koji se juče busao u prsa zakonima, naredbama i Ustavom, a danas izgleda kao loša karikatura pravne države.
Jer, pogađate, u ovoj zemlji možete biti optuženi za rušenje ustavnog poretka, i svejedno vam otvore kapiju kasarne. Još vam salutiraju.
Ova sramotna farsa, ovaj poraz države u direktnom prenosu, neodoljivo podsjeća na onaj vic o seljaku koji se dere na medvjeda s drugog brijega: “Drž’ ga, ne daj!”, a kad medvjed dođe – seljak se pravi da je medvjed najdrži gost.
Zukan Helez je juče bio taj seljak. A vojska? Pa vojska se ponijela kao domaćin – iznijela salatu, prostirala crveni tepih i servirala državni suverenitet na pladnju.
I sad? Šta ćemo sad?
Hoće li neko konačno reći da imamo dva sistema unutar Oružanih snaga? Jedan koji se zaklinje državi i zakonima – i drugi koji se klanja Dodiku? Jer ovo danas nije bio incident. Ovo je bio dokaz da dio vojske više ne priznaje državu koju navodno brani.
Da se razumijemo – Dodik, Višković i Stevandić nisu samo simboli političke destrukcije. Oni su opipljivi dokazi da zakon u BiH ne vrijedi jednako za sve.
Za običnog čovjeka vrijedi.
Za mladog vojnika vrijedi.
Za novinara, nastavnika, penzionera – vrijedi.
Ali za njih trojicu? Za njih je BiH all-inclusive buffet. Uzmi pasoš kad ti treba, uđi u kasarnu kad ti se ćefne, ruši državu kad god stigneš – niko ti ništa ne može.
A šta je s NATO-om?
Šta je s EUFOR-om, OHR-om, sa tim međunarodnim turistima koji već deceniju sjede na buretu baruta i piju espreso? Osim što onaj britanski aviončić danima kao komarac zvrnda iznad Banjaluke, imamo jedno veliko NIŠTA! Je li to ta stabilnost koju hvalite u izvještajima? Stabilnost kojom se bjegunci šetaju kroz vojne objekte kao kroz sopstveni kabinet?
I da, gospodo generali – čestitam.
Vaše prijeteće pismo je uspjelo.
Niko više i ne pita za naredbu ministra. Niko se ne usuđuje da provede zakon. Zakon u BiH sada ima fusnotu: Ne važi za Milorada, Radovana i Nenada.
Koliko li će generala otpustiti zbog ovoga ministar Zukan Helez? Da vam odmah kažem – ni jednog.
Jer pravne države – nema ni na vidiku.
Šta slijedi?
Sljedeće je da će se isti ti pojaviti i na proslavi “neustavnog dana RS”, i u sjedištu EUFOR-a ako zatreba. Sljedeće je da će ministar odbrane izdati novu naredbu koju niko neće poslušati.
I onda ćemo se svi pitati kad je tačno država umrla?
Odgovor je jednostavan – umrla je onda kad joj se vojska prestane pokoravati odlukama države.
Kada se komandna linija ne završava u Ministarstvu odbrane, već na relaciji Laktaši–kasarna.
I zato neka se niko ne zavarava – 12. maj je dan kada su Oružane snage BiH pale na ispitu.
Ne zbog tri politička zombija koji su ušetali u kasarnu.
Nego zbog stotina onih u uniformama koji su ih pustili da uđu.
Koji su gledali u pod.
Koji su okretali glavu.
Koji su rekli sebi: “Ma nije moje da razmišljam”.
A jeste.
Ako ne razmišljate vi, razmišljaće historija.
I u toj historiji, 12. maj 2025. neće biti nikakav “dan slave puka”, nego dan sramote, dan kapitulacije, dan kad je vojska kapiju otvorila – a savjest zaključala.
DRAGAN BURSAĆ: Ako su četnici heroji, Ljubo Čupić je zločinac – nema treće
